RAZGOVOR SA PRVOM DAMOM

Povezani članci

• Želim umrijeti u svojoj vjeri i na svojoj zemlji
• Škola između offline i online nastave
• Treće izdanje knjige „sportskivremeplov.ba“ legendarnog Muhameda Bikića
• Slučaj Škaro jednako opasan za HDZ-ovu središnjicu u Zagrebu i mafijaško krilo u Mostaru
• Narodni heroj Feđa Dudić: Navijači su zaslužili evropski Velež, ostajem još dugo u Mostaru
• Roprezentativci BiH u sjedećoj odbojci osvojili zlatnu medalju na paraolimpjskim igrama u Londonu!

San koji mi se javio, pečat je mog traganja, buntovništva, mnogih mojih frustracija, bolesti, snažnog raskrinkavanja komplesno zlog globalnog društva čiji smo dio; pečat je mojim strahovima, slabostima, nemoći, ali i nadanjima, stremljenima da ispravno odgovorim na teške životne zahtjeve; pečat nepresušnoj želji za borbom i njenim osmišljavanjem i sigurno je kako poslije prepričavanja ovog sna neću više imati još mnogo toga za reći, nestati ću, zamesti tragove, nastojati izvidati rane, i pokušati se svim svojim bićem transformirati u novi duh i tijelo kojima ću zakoračiti ka stazi Konačnog Puta; Puta predanosti istini, ljepoti, ljubavi, puta ka dražesnoj Božici koja me čeka – negdje u beskonačnom, savršenom svijetu transcendentnih, najljepših formi i oblika življenja, gdje se ovisnost i neovisnost o fantastičnim predmetima nepresušnih uživanja međusobno prožimaju, bez iole naznaka patnje i muke – koja me čeka, oduvijek i zanavijek.

Svojom nepojmljivom logikom i zamršenim stazama, san koji sam usnio, učinio je da se u jednoj prostranoj, klasično uređenoj i prozračnoj prostoriji, koja može biti dijelom neke ogromne vile ili dvorca, nađem sa osobom koju sam do sada, povremeno, mogao gledati samo na TV ekranima. San kojeg sam proživljavao, bio je od one vrste REM faza, za koju držite da je puka stvarnost, sve do nastupa dugog i teškog buđenja, kao iz nesvjesti. U sobi, koju sam ukratko opisao, susreo sam se sa gospođom  –  Laurom Bush.

Tek poslije sjetio sam se kako i može biti osnove u stvarnosti, jer prije nekoliko godina, u duševnom stanju koje je bilo mješavina osjećaja rezigniranosti i ljutnje zbog opšte situacije u svijetu, snatrio sam u postelji, ispod sebe zamišljajući tada prvu damu SAD-a, srednjovječnu gospođu lijepog lica i stasa. Bješe to ubogi odgovor jednog nemoćnika pred nezaustavljivom ekspanzijom svjetskog ludila.

Ljubazno mi ponudi da sjednem na jednu od stilskih fotelja naspram nje. Između nas je bio masivni stilski stol. Namještaj je mogao poticati iz XVII ili XVIII vijeka, i sigurno je kako je mogao imati ogromnu vrijednost. Možda je izrađen u periodu djelovanja Tomasa Jeffersonna i Benjamina Franklina, dobu sjevernoameričke pobune protiv Britanske Imperije, što ukazuje da je vrlo moguće kako smo se nalazili u jednom od elitnijih odjela Bijele Kuće. Ali tamo nije bilo nikoga sem mene i gospođe Laure Bush.

„Gospodine, upoznata sam da dolazite sa područja bivše Jugoslavije.“ – bilo je Laurino prvo javljanje nakon čega sam uvidio da se američka dama ophodi krajnje učtivo – „i, kao što čujete, govorit ću vašim, Hrvatsko-Srpskim jezikom.“

Ćutao sam paralisan situacijom u kojoj sam se našao. Ja i gospođa Bush sjedimo jedno pored drugog, i još njeno savršeno poznavanje moga jezika. Pa ako je i za jedan krajnje neobičan san, previše je. Naročito stoga što se doimao kao da je stvarnost.

„ Da li je tačno da potičete iz Bosne i Hercegovine?“ – upitala je još tiše i ljubaznije, tako me nastojeći ohrabriti da progovorim.

„Da, gospođo Bush, ja sam Hercegovac.“ – progovorih krajnje sramežljivo.

„Oh, oprostite!“ – žena lagano pljesnu dlanovima – „Zaboravila sam da se predstavim. Ja sam Laura Bush, supruga bivšeg američkog predsjednika Georga W. Busha.“

„O, da! Odmah sam vas prepoznao. Ali mi nije jasno šta ja, zapravo, radim ovdje kod vas? I uopšte se ne mogu sjetiti kako se moglo dogoditi to da sjedim i razgovaram sa vama.“ – pokušavao sam je navesti da mi objasni svrhovitost ukupne situacije.

„Pa, mislim da je dovoljno da vam predočim kako se radi o svojevrsnom – bilateralnom susretu. Recimo da ste imali snažnu želju da o nekim temama, a tiču se globalne političke situacije, saznate iz prve ruke, i, evo, tu sam, pored vas, jako voljna da odgovorim na svako vaše pitanje i udovoljim svakoj vašoj želji, naravno, ukoliko sam to trenutno u mogućnosti.“

Gospođa Bush, kao što sam već primijetio, izgledala je krajnje prijatno, uljudno, lijepo i učtivo. Niti izbliza takvim epitetima nisam mogao počastiti njenog muža, bivšeg predsjednika Georga Busha, bar ne što se tiče njegovih medijskih istupa. I, zbog nečeg, bio bih jako nevoljan da se odnekud pojavi ovdje pored nas. U tom pravcu, usudih se da postavim prvo samoinicijativno pitanje.

„Oprostite što vas pitam, ali da li smo … hmm … sami u zgradi?“

„O, naravno! Za sastanke ove vrste uvijek odvojim vrijeme u kojem mogu biti sama sa svojim  sagovornikom.“

„I ja bih sada trebao da vam postavljam pitanja interglobalnog karaktera, a vi bi ste odgovarali na njih.“

„Ja ću odgovoriti na svako pitanje koje mi postavite, ukoliko poznajem odgovor, a držim da mogu znati odgovore na gotovo sva geopolitička pitanja.“

Zašto, onda, ne otpočeti dijalog?

Mnogo toga je što me mučilo u glavi.

„Kako, kojim povodom, i zašto je počeo rat u mojoj zemlji – Jugoslaviji? “

„Oh! Pretpostavljala sam da će te mi postaviti pitanje takvog karaktera i to na samom početku. To je kompleksno pitanje, a ja ću maksimalno pokušati pojednostaviti odgovore i obrazloženja tako da cijela tematika bude što više kompaktna i jasna. U stvari, odgovor na to pitanje započet ću sa kontrapitanjem. Da li ste čuli za izvjesnog gospodina po imenu Marko Verdoni?“

Nakon kratkog razmišljanja odgovorih: „Ne. Nisam čuo za tog gospodina.“

„To je i logično, jer bitne uloge u bilo kojem istorijskom procesu igraju upravo potpuni anonimci, ljudi iz sjene, krtice koje tako uporno i znalački odrađuju svoj posao. A da bi vam sve bilo mnogo jasnije, ispričat ću vam priču o gospodinu Verdoniju.“

Vidi  http://tacno.net/Novost.aspx?id=6631

„Ova priča, mladi gospodine, ukazuje na to kako je hijerarhija političkih struktura koje se bave realizacijom i ostvarivanjem projekta Novog svjetskog poretka vanredno zamršena, nedostupna i apsolutno tajna. Osobama koji čine vrh te strukture savršeno odgovara stanje opšte neupućenosti i neznanja među širim pučkim masama dok konačno ne dođe do ostvarenja velikog plana.“

Ćutao sam zaprepašten i prestrašen u isto vrijeme.

I onda kad neko pomišlja kako su Tuđman ili Milošević face, pa makar ih se i smatralo kao glavnim akterima rušenja Jugoslavije. Iz ove perspektive gledajući, sve su to obične kurčine. Naravno da posljednju konstataciju koja mi je pala na pamet nisam glasno izgovorio, ali sam nastavio svoj dijalog sa Laurom.

„Dakle, ni jedan tako visoko pozicionirani službenik MMF-a, kao što je Marko Verdoni, nije mogao biti upoznat sa dosluhom svojih nadređenih sa tom … hmm … vanzemaljskom inteligencijom?“

„Da. Gospodin Verdoni spada u srednji stalež djelatnika visoke urote, i još je mnogo podioka koji ga djele od društva malobrojnih majstora koji su jedini upoznati sa suštinom, licem i naličjem savremene svjetske politike.“

„Gospođo Bush,“ – primjetih kako je postalo jako ugodno i interesantno razgovarati sa ovom inteligentnom i upućenom damom – „ šta je još preostalo da se uradi na globalnom polju da projekt stvaranja Novog svjetskog poretka bude i zvanično završen? Jer, da budem iskren, trenutna situacija u Palestini, Siriji, Izraelu, Libiji, Iraku, Afganistanu, Sjevernoj Koreji ili Iranu izgleda potpuno haotično. Ja tu ne vidim nikakav poredak, već samo opšti haos. I pitanje Kine, možda je najkompleksnije pitanje moderne historije.“

„Ima vrsta haosa koju nazivaju kreativnim haosom. I tačno je kako mi smatramo da je u toku kreativan političko-vojni haos koji će na kraju iznjedriti pokoravanje svega i svakoga diktatima Novog poretka. Ali, biti ću iskrena, stvari ne idu toliko glatko kako bi to kreatori i majstori Svjetskog poretka htjeli. Ako smo uspjeli, uz pomoć specijalnog rata i posebno obučenih špijunskih službi, među islamski svijet, kojeg ću uzeti kao primjer, ubaciti fundamentalističke i fanatične elemente, u cilju raspirivanja međusobnog sukoba unutar muslimanskih frakcija, sada imamo slučaj, kao u Iraku ili Afganistanu, da te frakcije ne samo da se bore između sebe, već predstavljaju i ozbiljnu prijetnju za američke snage koje se nalaze u tim dijelovima svijeta.“

„Nešto kao stvorili ste Bin Ladena, a on onda ruši nebodere na Manhattanu.“

„Mi jesmo stvorili Bin Ladena, ka što smo tajno osmislili i isfinasirali i vehabijski pokret – kako ga vi zovete, ali on nije srušio nebodere na Manhattanu.“

„Šta?!“

„Bin Laden nije srušio nebodere na Manhattanu. On nije imao tu moć niti je toliko sofosticiran. Bin Laden je samo pristao da njegova ličnost bude simbolom arapskog i islamskog terora koji je prijetnja demokratskom dijelu svijeta, i u tom smislu, on je naš vjeran čovjek. Njegove tobože antidemokratske djelatnosti, alibi su uz pomoć kojeg SAD, kao mondeovska pesnica u stvaranju Poretka, sada okupira one dijelove svijeta koji nisu bili pod spregom njenih zakona, koje su im bile van političko-ekonomskog uticaja. Ujedno, to je bio i jedini način nekonsekvensičnog narušavanja međunarodnog prava.“

„Toga nisu svjesni mnogi muslimani svijeta?“

„Muslimani svijeta mnogo toga nisu svjesni. U biti, to je jedan vrlo neobrazovan, surov, isključiv i, ako mogu reći, glup religijski puk.“

„U osnovi se slažem, samo što trenutan položaj muslimana u svijetu i pozicija institucija koje oni zovu ulemom, nema mnogo veze sa izvornim Islamom, odnosno onom religijskom filozofijom kojoj je tvorac sam Muhamed a.s.“

„Potpuno tačno! Jer da ima, da iole ima, Arabljani bi vladali svijetom, kao što je to bilo u stoljećima prvih halifa. Možda bi se kolonizatorski raspoloženi vanzemljani tada htjeli prvo svidjeti njima, a ne vrhovima američke vlasti kako je to urađeno odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata. Ovako, riješeno je da sve to bude transformirano, dovedeno na ravan sa koje neće moći izbjeći konačnoj stranoj dominaciji.“

„A šta je sa žutima, sa Kinom i njenim sjevernim satelitom Korejom?“ – htio sam da donekle promijenimo smjer razgovora.

„ Kina je posljednja stanica, i samim tim, specifični događaji bi se trebali dogoditi u već izrežiranoj budućnosti.“

I po toj temi Laura ispriča još jednu priču…

Vidi http://tacno.net/Novost.aspx?id=7304

„Eto, to bi mogla biti priča o Kini i još ponečemu.“ – jedva čujno izustila je prva dama.

„Da li to u vašem glasu, gospođo Bush, osjetim naznake kajanja ili grižnje savjesti zbog onoga u što bi se naš svijet uskoro mogao pretvoriti?“ – upitah pomalo oprezno.

(nastavak slijedi)