Raul Kevrić: Napisali ustave, da mozak zaustave

Povezani članci

• MEHR LICHT: FERAL (S)AD INFINITUM
  LUCIĆ IN TENEBRIS
• Srđa Popović: Simović je bio jasan – Nebojša Čović je naručilac Đinđićevog ubistva
• SNJEŽANA KORDIĆ: UPUTE JEZIČNIM CENZORIMA
• Bilježnica Robija K.: Obiteljska mreža
• Anonymous srušio stranicu predsjednika Josipovića
• Svetislav Basara:Politička namještaljka za Biljanu Srbljanović

Primjer prvi: Ujedno i najdrastičniji pokušaj zadiranja u ustavni poredak, koji me je i inspirirao da naslov ovog teksta posudim iz pjesme Bore Đorđevića “Južna Afrika 85. (ja ću da pevam)” koja se na donekle satirički način bavi apartheidom. HDZ je ovaj tjedan u parlamentu pokušao zakon o pravima ratnih veterana iz 90ih godina podići na rang ustavnog zakona. To bi u praksi značilo da svaka buduća vlast za promjenu tog zakona mora skupiti dvotrećinsku većinu u parlamentu, što bi praktički do daljnjeg zacementiralo sva financijska i druga prava kojima ta populacija opterećuje državni proračun. To posebno dobiva na težini ako znamo da je broj registriranih ratnih veterana dvostruko veći od broja ljudi koji su stvarno ratovali, i da je država u izuzetno teškoj financijskoj situaciji. Još jedan bitan faktor u priči je činjenica da je takvo stanje stvoreno da bi se veteranska populacija proračunskim novcem vezala za HDZ kao stranku. Međutim, tu postoji i jedan opasniji i širi problem od čisto praktičnih posljedica jednog lošeg zakona koji se teško mijenja. Da je donošenje tog ustavnog zakona uspjelo, svi drugi građani ove države bi zakonskim tekstom koji je po snazi izjednačen s ustavom bili proglašeni građanima drugog reda u odnosu na ratne veterane. Jedina društvena skupina koja je zaštićena ustavnim zakonom su nacionalne manjine i to zato što je njima najčešće i potreban poseban patronat države da bi im se osigurao opstanak. Dodjela tog statusa bilo kojoj društvenoj skupini koja nema svojstva statistički ugrožene manjine, je nešto što opasno podsjeća na apartheid, i na ukidanje građanskog društva kao takvog.

Time ne želim implicirati da bi se u Hrvatskoj donošenjem tog zakona dogodilo isto što i u Južnoafričkoj Republici za vrijeme apartheida, ali tendencija jest bila zabrinjavajuća. U parlamentarnoj raspravi, zastupnici HDZ-a uopće nisu govorili o ratnim veteranima kao o građanima, nego kao o nekakvoj povlaštenoj kasti koja podsjeća na srednjovjekovne vitezove. HDZ-ov parlamentarac koji je ujedno i predsjednik jedne veteranske udruge Josip Đakić je čak izjavio da “ne mogu u domovini Hrvatskoj  svi biti jednaki”. Zakon nasreću nije prošao jer je za njega bila potrebna dvotrećinska većina koja se ne može skupiti bez podrške glavne opozicijske stranke. Obzirom na to, mislim da je čitava priča bila obični predizborni pritisak na SDP s ciljem da ih se prokaže kao stranku koja ne podržava ljude koji su ginuli za ovu zemlju. Međutim, činjenica da se netko toga uopće sposoban sjetiti, i od toga napraviti ozbiljan zakonski prijedlog, u zemlji pred vratima EU, je duboko zabrinjavajuća.

Primjer drugi je jedna načelno pozitivna odluka Ustavnog suda. Dotična institucija je zabranu okupljanja pred zgradama Vlade i Parlamenta koja je na snazi od 2005. proglasila neustavnom. To se jednom moralo dogoditi, ali kad se priča o tom zakonu i njegovom ukidanju stavi u dnevnopolitički kontekst, stvari izgledaju daleko manje optimistično. Taj  zakon je donesen kad se tadašnjem premijeru Ivi Sanaderu prohtjelo da eliminira prosvjednike koji su mu se okupljali pod prozorom, iako je njegova stranka aktivno podržavala ljude koji su na istom mjestu prosvjedovali protiv Račanove vlade. Kao nominalno opravdanje za takav zakon je iskorištena tada vrlo razvikana opasnost od terorističkih napada, i potreba da se štiti sigurnost državnih institucija. Ustavnom sudu je trebalo gotovo 6 godina da taj zakon proglasi neustavnim, iako je njegova neustavnost  očita svakom brucošu bilo kojeg pravnog fakulteta u Europi, a i šire. Stvari postaju smiješne, ako znamo da je zakon proglašen neustavnim tako da je vlastima ostavljen rok od godinu dana da ga ukinu ili postave na drukčije formalnopravne osnove. Drugim riječima, Ustavni sud za koji se iz niza razloga od ranije sumnja da je pod političkom paskom HDZ-a je ukinuo taj zakon tek u trenutku kad postaje vrlo vjerojatno da će HDZ izgubiti izbore, pa će toj stranci ponovo trebati prosvjednici pred zgradom Vlade. A ako HDZ ipak dobije izbore, zakon u roku od godinu dana može biti ponovo izglasan s nešto drukčijim formalnim opravdanjem.

Primjer treći je pomalo banalan, ali svejedno puno govori o općoj nestabilnosti političkog sustava. Jadranka Kosor i Ivo Josipović su se ovaj tjedan posvađali oko toga tko će od njih imati presudan utjecaj na određivanje datuma izbora. Tehnički je Josipović u pravu kad tvrdi da je iz Ustava jasno da  parlamentarne izbore raspisuje Predsjednik Republike, i da to može napraviti u bilo kom trenutku nakon što se sadašnji saziv parlamenta po sili Ustava raspusti. Međutim, u svim državama u kojima je ovo pitanje uređeno na ovaj ili sličan način, je datum izbora posljedica diskretnog političkog dogovora između Predsjednika Republike i Vlade na odlasku. Predsjednik i premijerka bi zapravo trebali u tišini odabrati datum koji je u najboljem interesu društva, i političkog sustava u cjelini. Umjesto toga, Jadranka Kosor pokušava ostati u svojoj fotelji do zadnjeg Ustavom dopuštenog roka, a Josipović jača svoj utjecaj u odnosu na premijerku, naglašavajući činjenicu da tehnički ima pravo tu odluku donijeti donekle diskrecijski. Josipović tu ispada nešto politički zreliji od Kosorice, ali je i za njega i za nju porazna činjenica da se to pitanje u Hrvatskoj 2011. ne rješava rutinski.

Tekst uz dozvolu autora prenosimo sa portala e -balkan