Ratni dnevnik Gorana Sarića: LIJEPO GORE KLASICI MARKSIZMA!

Povezani članci

• Bilježnica Robija K.: Povjest bolesti
• Švedski stol Hrvatska
• Proslava zla
• Božica Jelušić: VRATA DRUGOGA SVIJETA
• ECheova satira nepoželjna na Facebooku
• Basara: Neko je smestio Zeki Rodžeru

 

Granata je prije tri dana pogodila dajinu kuću. Taman smo Tomo, Mićo(1) i ja sjeli da  preferansamo kad nas je strašna eksplozija doslovce izbacila iz stolica. U prvi mah smo pomislili da je pogodjena naša kuća. Hodnik se učas napunio dimom. Iz daljine se začulo zapomaganje. Odmah sam pomislio na ujnu, koja je samo minut-dva ranije, u pauzi između dvije eksplozije, otrčala ka svojoj katabuji. Međutim, kroz par minuta u podrum, vas crven u licu i vidno uzbuđen, upadne dajo i reče nam da je od gelera granate koja se zabila pod sami krov njegove stare kuće ranjena Sandrica, djevojčica od devet godina. Srećom, u blizini se zateklo nekoliko vojnika Armije BiH, čuvara sale-zatvora. Odmah su, pod granatama, ranjeno dijete iznijeli na brežuljak ponad kuće, do automobila. Munjevitom brzinom (vozio je jedan od zatvorenika) prevezli su je u bolnicu, na drugi kraj grada. To je bio pravi poduhvat, pošto je bolnica tog dana bila izložena žestokoj vatri iz svih vrsta vrsta naoružanja. Srećom, na kraju je sve prošlo dobro. Mala je odmah operisana i sad je van životne opasnosti. Ljekari kažu da je geler ušao s desne strane, u visini prsa, ZAOBIŠAO SRCE i – nalijevo krug ! – izletio vanka.

Ima Boga da je kolik’ buha!

 

Kao što sam ti već napomenuo, struje nemamo već sedmi dan. Ovo ispisujem uz škrto svjetlo ” gaznjače ” koju nam je posudio dajo. Mrak mi teško pada, najviše zbog nemogućnosti druženja s glupim, sujetnim, a možda baš zbog toga dragim drugarima – piscima. Ali,

u svakom zlu ima i nešto dobroga: ovih dana nemilice tamanimo zalihe iz zamrzivača. Aferim! Kad je bal – nek’ je i maskenbal!

 

Draga Miškice,

sve ovo ti pišem ovako, bez okolišanja i ikakvog zabašurivanja samo zbog toga što ću pismo, nakon ponovnog iščitavanja, sigurno spaliti. Zato je ovo, u neku ruku, više  moj PLAMTEĆI DNEVNIK nego pismo jednoj nježnoj djevojčici (bez obzira na godine).

Zaista, uvijek kad ti pišem muči me dilema: šta odabrati iz gomile đubreta koja nam se, evo, skoro godinu dana obilno slijeva na glave?

Biti iskren?

Lagati ?

Ovog puta sam, iz obilja mogućnosti koje nam nudi stari, dobri Keno, odabrao sirovi realizam. Da ne kažem: naturalizam. Jer, rekoh, pismo neću poslati (živio miran san!). I drugo, napokon sam  stvarno popizdio. Sad, nakon raskida krhke “vjeridbe” Muslimana i Hrvata, to jest guzonja koji sebi daju za pravo da govore u ime cijelih naroda, vidim da u mojoj zemlji  postoji samo jedna nacija: REŽIMSKA . Puna mazohizma.

Zadubljena u kripte davnina .

Zato, Miškice, hajdemo na Sjeverni pol! Kažu da Eskimi, gostoljubivi momci, rijetkim gostima nude da prvu noć u igluu provedu sa njihovim damama.

Ih, gdje bi mi bio kraj, samo da te ne volim!

 

 

Tvoj Ja

 

27.05.’93

D r a g a   C i l e, (2)

 

 

Danas smo cijelo popodne kartali. Vani, na Mićinoj terasi. Poslije, uz povremene tak-takove PAM-a, malo plijevio baštu.

U sumrak.

U blagi svibanjski sumrak.

Odlična salata, zeleni repovi mladog luka prpošno uzdigli šiljke, cimina izđikala skoro pola metra …

Rodna godina.

Rodna ratna godina. Druga.

Vidiš, u gomili praznovjerica koje su se na nas sručile u ovih trinaest i po mjeseci, pala je i ona priča o Ratu kao prirodnom odabiru Vrste. Ne znam, u stvari, koliko se ova uljuljkujuća, kvaziutješna teorijica po kojoj bi, eto, sva ova lavina užasa bila nešto normalno, prirodno, skoro zdravorazumljivo, koliko se ona može nazvati praznovjerjem, a koliko (naučnom?!) teorij(ic)om. Jer, stvarno, od kad je čovjeka …

Kosmičko sjeme?

Opitni akvatorij Dalekog Bića?

Ili samo bjesaluk, prirođen odmah, kao i zora, lijepom licu čovjekovom?

Ali, siguran sam, sele, da nas, uz koji frtalj sreće, i bašče mogu spasiti. Ori! Kopaj! Đubri! Sadi! Zalivaj! Plijevi! Beri! Čupni makar samo jednu travku, udri na divljaku – svaki bogovetni dan!

U stvari, ne mora, niti može, baš svako imati baštu. Dosta bi, za početak, bila i jedna poveća saksija, na prozoru, u koju se može turiti sjeme. Postupak ostaje isti: sadnja, zalijevanje, čupkanje, plod. Sadnja, zalijevanje, čupkanje …

Danas nam Čarli(3)*, prijatelj, radioamater i glumački majstor od rođenja, donio vijest da si drugi put rodila. Znači, i zetonja znade zgotoviti sina.

Već vidim tvoj blagi, tugom osjenčeni osmjeh dok ga ninaš. Ne brini. Doći će ujko, i baka, njegovi Sven i Vanjčo, da mu stave paricu pod glavicu i toplu šaku pod mokru guzicu.

Probudićemo se, opet čisti, energični.

 

***

 

H o m m o   p o l i t i c u s

 

 

Gradom ne možeš lunjati sam, bez pratnje motorista,

bez neprobojnih stakala, stasitih brđana što su se davno,

teškim koracima, na prstima šuljali u Grad,

unezvjereno mjereći širinu njegovih ulica – za njih stupica!

 

 

Dalek je, i davan, slatkast miris vrućeg hljeba pod miškom,

jutrom, dok u džepovima ćutiš Njene dv’je – tri vlasi,

ostatak od raskošne noći! Sopstvenim sokakom, alejom rođenom

projuriš brzo, od narodnih očiju nevješto sklonjen ,

s kravatom, k’o ranom, i uvelim cvijetom u reveru. Kakva šteta:

ne sresti pse-lutalice u gusto, u vinsko praskozorje,

na poznatom mjestu, kraj kanti za smeće. Džukce, predobre,

što srce i dah su, toplo krzno našega Grada, vaskrslog u nemuštim lavirintima

melanholika, mjesnog hroničara svekolike propasti.

 

 

***

 

K o n t r a p u n k t

 

 

Razrovane ulice.

Komadi asvalta, čulne, tvrde ptice krilaju zrakom.

Sjeverac mi muti pogled, rastjeruje glavogolju izazvanu ustajalim  podrumskim zrakom. Rijetke pahulje snijega.

Kroz polupanu šofersajbnu vidim rijetke, žurne prolaznike, zaplašene malopređašnjim granatiranjem. Ali i dva zagrljena,  pripita mladića, čija lica sjaje u blijedom polumraku.

Spori, lelujavi.

Poslije, u podrumu, opet granate. Čašica rakije i ona pjesma : Da ti roknu samo dvije …

 

———

(1)   Tomo Pandža i Mićo Jovanović, komšije

(2)   (2)Cile – sestra Goga, Goranka Prevljak-Sarić

(3)   (3)Čarli – Emir Gačanin, po zanimanju, karakteru i vokaciji: prijatelj