Rakitić o budalama

Povezani članci

• A gdje smo mi u cijeloj priči?
• Vesna Milek: ISTORIJA SRCA
• ARMIJA BIH U HAAGU (1): I obrambene armije počinile su teške zločine
• Izborna trka počela
• Zagrebački GUP inscenirani nesporazum u Plenković-Bandićevom „braku iz računa“?
• Vinko Grgurev: Kojim vrijednostima poljska država raskrčuje put diskreditiranjem Rose Luxemburg?

Piše: Predrag Lucić, novilist.hr

Budala ima koliko hoćeš. Ali sve OK, odmah smo se pokupili i otišli. Što ću… Žalosno! Ne znam što bih rekao da budala ne ispadnem ja… – Tako je Ivan Rakitić u jučerašnjem broju Novog lista prokomentirao nasilnički čin zasad neidentificirane budale koja je zavitlala kamenčinu i razbila staklo na vili Maria u ugljanskoj uvali Čeprljanda, u kojoj je hrvatski nogometni reprezentativac i prvotimac Barcelone boravio sa suprugom i kćerkicama.

I tako je taj vrhunski igrač, s tih nekoliko iskrenih i poštenih riječi, ustvari odbio sudjelovati u verbalnom napucavanju i hiperprodukciji budalaština koje su uslijedile nakon što je objavljena vijest o »huliganskom napadu« zbog kojega je zajedno s obitelji prekinuo ljetovanje na Ugljanu.

A tu vijest, koja se prometnula u medijski događaj proteklog vikenda, u optjecaj je pustio portal Dnevnik.hr tvrdeći kako je »u petak oko 13 sati na otok stigla skupina od šest mladića koji su se uputili ispred vile« u kojoj se nalazila obitelj Rakitić.

»Odmah po dolasku počeli su kuću gađati kamenjem i pritom porazbijali sve prozore i vrata. Nakon što su sve porazbijali pobjegli su u nepoznatom smjeru. S razlogom uspaničeni Rakitić odmah je reagirao i u roku od pola sata gliserom napustio otok. Mještani koji su za Dnevnik.hr prepričali ovaj sramotni incident kažu da je situacija bila dramatična jer su čuli kad je jedan od huligana pozivao ostale da provale u kuću.«

U toj je »vijesti« štošta odgovaralo kreatorima ljetnog vikend-ekskluziva, ali ama baš ništa nije odgovaralo istini. Policijskim očevidom je utvrđeno razbijanje jednog stakla, a mještani koji se – za razliku od anonimnih dojavljivača – nisu libili stati pred kamere, posvjedočili su da nije bilo nikakve huliganske skupine niti je itko ikoga pozivao da provali u vilu. Rakitićevi, premda posve razumljivo preplašeni, nisu navrat-nanos pobjegli s Ugljana niti su, kako se ekskluzivno izmišljalo, »protjerani s otoka«.

Slavni nogometaš se i tog poslijepodneva, kao i prethodna dva dana, družio s mještanima i slušao njihova nagovaranja da ostane u Čeprljandi. A koliko je uspaničen bio, dovoljno govori podatak da je, nakon odluke da s Ugljana otplovi put Zadra, odbio i ponuđenu policijsku pratnju.

U Zadru je Ivan Rakitić sutradan mogao čitati koještarije o svojemu »bezglavom bijegu iz Hrvatske«, o organiziranom huliganskom razbijanju svih vrata i prozora na ugljanskoj vili u kojoj je boravio, i o svemu ostalom što se njemu i njegovoj obitelji – na sreću njihovu i na radost dobrohotnog svijeta, a na nesreću tvorničara senzacija – nije dogodilo.

Ali nekima se očito učinilo da ono što se Rakitićima doista dogodilo nije dovoljno strašno. I da budala koja je bacila kamen na kuću, u kojoj se tog trenutka nalazilo nekoliko odraslih osoba i dvoje male djece, nije napravila dovoljno veliku budalaštinu i dovoljno opasnu zločinačku svinjariju, pa su toj budali naknadno pružili ruku i počeli se nabacivati medijskim kamenjem.

Pametnjakovići, naravno, nisu bili zadovoljni time što policija na vili Marija nije pronašla više od jednog razbijenog stakla. Stoga su iskonstruirali priču po kojoj zadarski MUP – svojim priopćenjem o rezultatima očevida koje, kako su napisali na jednom turbo-domoljubnom portalu, »zvuči kao da ga je pisala milicija SAO Krajine« – prikriva činjenice i štiti onu šestoricu huligana koji su navodno razlupali čitavu vilu.

Tu su priču začinili i ovakvom »argumentacijom«: »Da je netko bacio kamen, makar samo jedan, u prozor Boži Petrovu, Zoranu Milanoviću, ili nedajbože u prozor kakve NGO organizacije, ne samo da se to ne bi zataškavalo nego bi se digla frka do Washingtona i Bruxellesa! A što bi tek bilo da je netko bacio kamen na hotel Porin u kojem su odsjeli Orepićevi imigranti koje je nekidan dočekao sa “Selam alejkum” (koje licemjerje, kao da oni nas kod sebe dočekuju sa “faljen Isus”)? Bi li to isto bio izolirani incident?«

Takvi će umnici i sveznadari biti razočarani i onom Rakitićevom izjavom, citiranom na početku ovoga teksta, jer je ona – tako iskrena i poštena – posve neupotrebljiva u industriji paranoje i mržnje koja je zagadila ovu zemlju. Ne može se ta Raketina konstatacija o sveprisutnim budalama udjenuti u prostačke i huškačke konstrukcije o orjunaškoj zavjeri, o Orepinama i Ostojama, o hrvatomrscima i plaćenicima… O svemu onome što budale ustrajno pokušavaju nametnuti kao mjeru kolektivne pameti.