Radomir Lazić: Mladi

Povezani članci

• GS: Potpuni krah izdajničke politike Denisa Zvizdića
• Njemački zastupnik i nizozemska europarlamentarka pozvali Schmidta da opozove izmjene izbornog zakona
• Živio komunizam
• Berlin: Kamion s 25 tona pomoći danas krenuo za BiH
• Glup i najgluplji
• Zlatko Dizdarević: Ovo je kraj jedne ere na planetu

Nikada, ali nikada, nije se desilo da se razaranje i destrukcija društva, dobara i ljudi, u onom duhovnom, moralnom, inteklektualnom pa ako hoćete i nacionalnom smislu, nastavi i poslije završenog rata. Dvadeset godina nakon završetka rata.

Piše: Radomir Lazić

Jedna generacija polako umire u bijedi i siromaštvu, stara i nemoćna da bilo šta promijeni, očekujući, neki sigurno neće ni to dočekati, milostinju od 5%, valjda kao njihov dio tala u onome što su izgradili i omogućili da kroz razne akcijske privatizacije neko pokrade.

Srednja generacija iznijela je dobrim dijelom rat na svojim plećima a danas, sa svojih pedeset, šezdeset godina više nikom nije potrebna ili podobna.

Sve oči uprte su u mlade. Sve stranke imaju programe za naredne izbore u kojim dominira briga za mlade. Kako prekvalifikovati mlade a ostaviti i dalje škole koje ih ničemu ne uče. Kako ih zaposliti tamo gdje se škola uopšte ne traži. Neki su „spremni“ i svoje vlastito mjesto ustupiti mladima.

Priznati im da su svojom vještinom manipulisanja ljudima, njihovim životima, željama i nadama, prevarili mlade onda i spremaju se na to i sada  bilo bi priznanje onima koji ama baš nikakvo priznanje ne zaslužuju. Samo prezir, osudu i kaznu. Ima li takve kazne i koja je.

Najjadnija država u Evropi.

Mladi ljudi, osim izgubljenog djetinjstva u ratu, gube i svoje najljepše godine poslije njega i u beznađu, čekaju, i samo čekaju, sretne dane  koje im obećavaju kladionice i lutrija.

Čudi nešto drugo. Mladi pristaju na to. Jedan jedini put digli su svoj glas. Ličilo je to na revoluciju, ličilo je na ’68-u, javio se tračak nade da se nešto mijenja jer kad se mladi dignu ništa više ne bude kao što je bilo. I? Izborili su se za svoje jeftinije tramvajske karte i kao prekaljeni revolucionari pristupili pokretu za pravljenje države za čovjeka, snazi koja zna, birou za boljitak, podržavajući u svemu svoje starije kolege i kličući njihovoj boljoj budućnosti. Pridružuju se frontu a da im niko ne govori da se na frontu i gine i da su što je front dalje,  generali sve deblji. Je li ijedan aktiv mladih, koje su formirani pri svakoj stranci sa jedinim zadatkom da lijepe predizborne plakate, bar prokomentarisao gubitak 45 miliona eura, možda dijelom i njima namijenjenih, a koje su prouzročile njihove starije NN kolege.

Ćutali su kad su im kolegice podvođene profesorima koji ih uče šta je pravo i pravda. Sjeća li se neko danas Dijane Milić. Čute kad i njihovim vlastitim nanama, dedama, bakama i majkama otimaju pošteno i krvavo zarađeno. Ćute i kad vide svoje ponižene očeve.

Slabi su im koeficijenti.

Pristaju da se parama, kojih skoro da i nema više, prave programi koji neće popraviti užas iz koga su izašli, a zove se školstvo, nego omogućiti nekim drugim mladim ljudima čije je zanimanje „sin“ i „brat“ još lakši i ljepši život.

Začuđujući je broj glasača izašlih, ovih dana, na izbore za savjete mjesnih zajednica. Kandidati uglavnom sve mladi ljudi. Neki, ne smijem griješit dušu, iskreni u želji da bar mjesto u kojem žive učine boljim. Za ostale, neka mi oproste ako griješim dušu, tek prva stepenica, ako „budu slušali“, do opštine pa ko zna, možda jednog dana i do parlamenta kad njihove starije kolege biološki više ne budu u stanju ni sjediti.

I opet će ih prevariti.

Predizborno ludilo već je počelo. Izgleda da trenutno neki imaju daleko većih briga od problema mladih.

Uspješnih i cijenjenih mladih Bosanaca i Hercegovaca, i to im je priznato, ima širom svijeta. Neki se vraćaju, ponovo uče maternji jezik a vratili su se da sve što su naučili ponude svojoj domovini koja ono što oni znaju ne razumije i ne želi. Zbunjeni i razočarani vraćaju se odakle su i došli.

Ostaju oni koji će vraćati kredite.