Putovanje iz Stare u Novu godinu

Autor/ica 👤tačno.net 11.1.2012. u 20:50

Povezani članci

Ne gledaj me prolazniče dok se vraćaš s proslave. Okreni glavu, učini mi da se ne stidim i tvog pogleda, tek sam se privikao da me se i ovaj kontejner stidi

Postiđeni, umrtvljeni, potpuno iscrpljeni stanovnici, nekada građani, najljepšeg glavnog grada ubijenog u dvadesetgodišnjem besmislu, od šrapnelskih hitaca do bezumnih buboleja, danas šetkaju svoja stopala palim ulicama istruganog asfalta poravnatog bljuzgom po trotoarima gdje im ne čiste dok su ceste prvog prioriteta skoro caklene.

Nisu se izborili ni za trotkoare, a kamoli za ulice, gdje vladaju silna bjesnila skupih brojki. Nisu se izborili ni za trotoare s kojih ih i tako tjeraju psi, kažu lutalice, a više tumarala u smogu i magli gadnog okusa liče na lutalice, izgubljene i izbubetane, dok psi koji su kuđeni i psovani, suvereno prpošno u čoporima preuzimaju teritoriju nekad urbane sredine.

Nalickane tačke dodira napakovane sreće oazastog izgleda zabljesnu otužna lica, prirede sjaj i toplinu oduzetoj radosti, pokoji pajac ili pripadnik neke od manjina nabaci trenutni osmjeh na lice, taman toliki da tuga ne preuzme kormilo, i da se gorući privikne, prilagodi, nadođe na ono u čemu mu jeste iako ne bi htio, a mora.

Pogleda spremnog da netremice prati šta se dešava na televizijskom ekranu: 46. kanal otkriva postojanje toaleta na daljinski upravljač, na 62. se prikazuju protesti nekih dosadnih Arapa, 88. kanal je pretvoren u cirkus jer je neko od (ne)sretnika upravo dobio loto ili biješe bingo. Ah, taj ludi svijet. To su priče za malu djecu. Znamo da se to ne dešava sem u ludim snovima. Zar ne?

Oči uprte prema granicama. Entitetskim, državnim, evropskim. Zure oči u mogućnosti koje kopne svakim novim padom čuvene valute kojom nam obećaše snove. Sanjive oči u krajičcima smisla bivaju zahvalne za nesređenost i otaljavanje Puta u Evropu, jer se upravo ispostavljaju računi prvim zaluđenicima koji su povjerovali u obmanu zajednice zasnovane na klero-fašističkim principima. Imamo šanse da se ne uvalimo u taj, za nas još jedan, belaj.

Ruke zarovane u metalnu kutiju na kojoj piše RAD. Ruke zaprljane blatnjavim hljebom. Ruke izranjavane polupanim staklom ubačenim u isti koš sa natrulim karfiolom koji se još može iskoristiti: “Ne gledaj me prolazniče dok se vraćaš s proslave. Okreni glavu, učini mi da se ne stidim i tvog pogleda, tek sam se privikao da me se i ovaj kontejner stidi.”, pomišlja dok krijući lice prolazi pored polupijanih putnika iz Stare u Novu godinu.

Snijeg, januar. Godinu i po od izbora formirana vlada. Godinu i po izgovora za predstojeće izgovore o izgovorima. Ulice sve praznije ljudima, sve punije pišačima. Galerije sve mračnije svjetlom, sve blještavije rasprodajom. Muzeji sve zaključaniji smislom, sve otključaniji ruševinama. Biblioteke, škole, obdaništa,… sve bliže transformaciji u tržne centre koji će raditi dok ne izumru generacije koje poznaju slova i brojeve. A šta će biti kad dođu oni koji čitati i brojati nisu imali od koga i gdje naučiti? Ma ko ih jebe.

Hm, zamalo sam uspio završiti tekst bez psovke. Za-ma-lo.

Protest.ba

11. 01. 2012 @ 16:08h | rubrika: Iz mozga | Komentarišite | stalni link ove stranice

Putovanje iz Stare u Novu godinu

Ne gledaj me prolazniče dok se vraćaš s proslave. Okreni glavu, učini mi da se ne stidim i tvog pogleda, tek sam se privikao da me se i ovaj kontejner stidi

piše: Nermin Čengić

Tagovi: Sarajevo