PUTIN OSLOBAĐA BEOGRAD

Izdvajamo

• U biti ništa se na Balkanu nije promijenilo u posljednjih dvije stotine godina. Strasti su samo zataškane porazom nacional-fašističkih snaga u Drugom svjetskom ratu, na kratko su se ponovo rasplamsale devedesetih i to na principu vraćanja dugova. Moguće je da se sve nacionalističke strasti nekad ponovno razbuktaju na ovoj zaboravljenoj balkanskoj vjetrometini, i da opet izazovu uzajamne patnje, krv i stradanja. To je moguće jer se historija ponavlja, zato hoću da vjerujem da je obilježavanje 70 godišnjice od oslobođenja Beograda, obilježavanje narodono-oslobodilačke slobodarske tradicije srpskog i svih naših naroda i narodnosti. A rusku pomoć pri oslobađanju Beograda najbolje je okrakterisao General lt. Peko Dapčević komandat 3. Armije, koji je naredio jedinicama pod svojom komandom da pod svaku cijenu MORAJU PRVE UĆI U BEOGRAD. Nažalost, danas 70 godina poslije, u Beograd će prvi ući Rusi.

Povezani članci

• IZDAJA
• Pijana smotra Tuđmanovih nostalgičara
• Azilanti u snegu
• Viktor Ivančić: TUĐMANOVA ZAGROBNA SJENKA
• Naprijed unatrag!
• OD OCA JOVE I MAJKE BOJE

Moguće je da se sve nacionalističke strasti nekad ponovno razbuktaju na ovoj zaboravljenoj balkanskoj vjetrometini, i da opet izazovu uzajamne patnje, krv i stradanja. To je moguće jer se historija ponavlja, zato hoću da vjerujem da je obilježavanje 70 godišnjice od oslobođenja Beograda, obilježavanje narodono-oslobodilačke slobodarske tradicije srpskog i svih naših naroda i narodnosti. A rusku pomoć pri oslobađanju Beograda najbolje je okrakterisao General lt. Peko Dapčević komandat 3. Armije, koji je naredio jedinicama pod svojom komandom da pod svaku cijenu MORAJU PRVE UĆI U BEOGRAD. Nažalost, danas 70 godina poslije, u Beograd će prvi ući Rusi.

Autor: Nedžad Ahatović, prof.odbrane i sigurnosti

U četvrtak 16.10.2014. godine, u Beogradu će biti obilježena 70 godišnjica od oslobođenja glavnog grada Jugoslavije od nacista i domaćih izdajnika. U protokolu obilježavanja planirana je velika vojna parada na kojoj će kao gost biti prisutan i predsjednik Ruske Federacije Vladimir Vladimirovič Putin koji će se i obratiti prisutnima.

Kakvu poruku Srbija šalje sa ovim događajem?

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine koju je potpisao i sam Miroslav Krleža kao i mnogobrojni ugledni javni radnici i djelatnici, te istaknuti članovi SKJ-u iz tadašnje SR Hrvatske, potaknula je nazovi tako socijalnu, jezičku i uopšte kulturološku nacionalnu emancipaciju hrvatstva unutar SFRJ. Ova masovna pojava dovela je do tzv. Hrvatskog proljeća, odnosno pokušaja da se kruta unitaristička politika vođenja države i partije promijeni u smislu priznavanja osobenosti nacionlanog identiteta u okviru ondašnje jugoslovenske zajednice. Sve je prekinuto prvo na X sjednici CK SK Hrvatske gdje je najveći protivnik Hrvatskog proljeća Miloš Žanko primio „drugarsku kritiku“ a zatim je na plenumu CK SKJ u Karađorđevu 1970. godine smijenjen sa svih funkcija u partiji, jednako tako i Miko Tripalo i Savka Dapćević-Kučar glavni protagonisti i zagovornici Hrvatskog proljeća. Na buđenje Srbije poslije ovih dešavanja u Hrvatskoj nije trebalo dugo čekati. Naime, paralelno sa Hrvatskim proljećem, već od 1968. godine u rukovodstvu CK SK Srbije na čelu sa Markom Nikezićem lagano se javlja tzv. Liberalistička struja. Protagonisti ovog „labavijeg“ pristupa vođenju Saveza komunista nailaze na oštru osudu intelektualne elite i književnih krugova u SR Srbiji zbog izbjegavanja upućivanja kritike SK Hrvatske zbog Hrvatskog proljeća i napuštanja partijske linije strogog titoizma i jedinstva naroda, armije i partije. Nakon sastanka rukovodstva CK SK Srbije sa Maršalom Titom u oktobru 1972. godine, Marko Nikezić i Latinka Perović glavni zagovornici liberalizacije SKJ podnose ostavke na svoje pozicije i napuštaju politiku. Maršal Tito nakon čistki koje su uslijedile u partijskim organizacijama i u Srbiji i u Hrvatskoj upućuje pismo svim komunistima u Jugoslaviji u kojem ih poziva na veću budnost u čuvanju tekovina NOB-a i uvođenje tzv. „Demokratskog centralizma“ koji će dati veće ovlasti SKJ-u nad svim društvenim tokovima uz uvažavanje drugačijeg mišljenja.

Sva dešavanja u okviru Hrvatskog proljeća, te obračuna sa liberalima u SK Srbije su prouzročila velike kritike sa zapada u pogledu poštivanja ljudskih prava i sloboda, a ni SSSR se nije suzdržao da prigovori Maršalu Titu u vezi sa situacijom sa hrvatskim i srpskim komunistima. Kao odgovor na sva ova politička previranja, a posebno u svijetlu vojne intervencije SSSR-a u Čehoslovačkoj 1968. godine, Maršal Tito na međunarodnom planu povlači nekoliko poteza, prvo odlazi u posjetu SAD-u gdje se susreće sa predsjednikom R. Nixonom. Nakon te posjete i obilaska još nekoliko Evropskih i J.Američkih zemalja Maršal Tito je naredio vojnom vrhu tadašnje JNA da pripremi i izvrši najveće vojne manevre od završetka II. Svjetskog rata pod nazivom SLOBODA 71. Ova velika vojna vježba održana je između 2. i 9. Oktobra 1971. godine. Cilj je bio provjeriti djelotvornost sistema opštenarodne obrane u ratnom sukobu sa suvremeno naoružanim protivnikom. Ovom vježbom koja se odvijala na teritoriji SR Slovenije, SR Hrvatske i SR BiH, u kojoj je sudjelovalo oko 40.000 pripadnika Jugoslavenske narodne armije i Teritorijalne odbrane, komandovao je načelnik generalštaba JNA general-pukovnik Viktor Bubanj, a izvođenju određenih akcija nazočio je lično Maršal Tito. Vojna vježba PODGORA 72 koja je već u ljeto slijedeće godine bila izvedena u slivu Jadranskog Mora i Dalmatinskog Zaleđa, također je bila obimna dislokacija i manevar ukupnih mornaričkih kapaciteta tadašnje JNA. Sve je krunisano svečanim postrojem ratnih brodova JNA koji su pratili jahtu Maršala Tita – GALEB na kojima su mornari pozdravljali svog Maršala iz hiljada grla.

Kao kruna i završni čin ovih aktivnosti, 9.maja 1975. godine u Beogradu je održana impozantna vojna parada u povodu 30 godina od pobjede nad fašizmom, na kojoj je tadašnja Jugoslavija pokazala svu svoju vojnu moć i demonstrirala tehničko-tehnološki nivo razvoja svojih oružanih snaga. Ovim velikim pokretima četvrte vojne sile na svijetu odaslana je jaka poruka svim kritičarima ondašnjeg sistema i pokazano je da sprega naroda, armije i partije pod rukovodstvom Maršala Tita garant opstanka i jedinstva Jugoslavenske zajednice. Svega 16 godina poslije toga, Jugoslavija je nestala u ognju, krvi, patnjama i genocidu nastalim upravo iz oružja JNA i to isključivo kao posljedica bolesne ambicije Slobodana Miloševića da teritorijalno zaokruži „Celinu Zapadnih Srpskih zemalja“.

Dakle, da se vratim na pitanje, kakvu to poruku sa vojnom paradom na kojoj će nazočiti predsjednik Ruske Federacije Vladmir Vladimirovič Putin, Srbija šalje susjedima u regionu i Evropi uopšte. Kao prvo, Srbija pokazuje da želi biti nezavisna i neutralna u donošenju strateških političkih odluka o svom položaju u našem regionu i Evropi. Kao drugo, Srbija želi da skrene pažnju i medija i svjetske javnosti na svoje veze sa Ruskom Federacijom prkoseći direktno administraciji predsjednika Obame koja je Putinovu Rusiju okarakterisala kao drugu po redu prijetnju svjetskoj sigurnosti odmah iza virusa EBOLE. Kao treće, Srbija šalje poruku svojim susjedima, a indirektno i NATO-u, da ima ukupne vojne potencijale koji su dostatni za ostvarivanje SVIH strateških nacionalnih interesa države Srbije, kao i moćnog saveznika da te interese i ostvari.

Naravno, premijer Aleksandar Vučić sve ove poruke opravdava činjenicom da Srbija želi mir, saradnju i prosparitet kako sa Ruskom Federacijom, tako i sa Evropom i zemljama regiona. U suštini Premijer Vučić pokušava da oponaša poteze Maršala Tita koji je u doba Hladnog rata nadasve pametno balansirao i prkosio svima zadržavajući pri tom svoj komunistički identitet, kao i identitet člana antifašističke koalicije. Upravo je ovaj drugi identitet bio alibi za ponašanje Maršala Tita prema zapadu. Nažalost, Aleksandar Vučić nema taj antifašistički alibi, šta više, pred njim i Putinom će u Beogradu defilovati oružje koje je u Hag poslalo kompletno rukovodstvo Srbije i „Celine Zapadnih Srpskih zemalja“.

Vučićevo iskazivanje nacionalnog ponosa pred Putinom i svjetskom javnošću, patetičan je pokušaj da se u političkom smislu stane iza čuvene floskule „Srbija se saginjati neće“. Takva vrsta nagovještaja mogućeg političkog avanturizma i igranja sa suverenitetom zemlja regiona posebno suverenitetom Bosne i Hercegovine, jer će i Dodik nazočiti paradi, može imati nesagledive posljedice po političke reforme i put Srbije ka EU. Sa druge strane, Vučić ne smije da izgubi iz vida poruke Američkog predsjednika Baraka Obame koje su nedvosmislene i vrlo vrlo jasne. On je tokom svoje posjete Estoniji u svom obraćanju kazao „… Ako u takvom momentu ikada više postavite sebi pitanje – ko će to doći da vam pomogne? Vi ćete znati odgovor – NATO alijansa i oružane snage Sjedinjenih Američkih Država!“ Odmah nakon ove izjave Putin je u roku od 48 sati pedložio mirovni plan za Ukrajinu u sedam tačaka.

Nakon Vučićeve vojno-političke avanture za jednu noć sa Putinom u Beogradu, ne bi me začudilo da predsjednik Obama ili podpredsjednik Bajden u dogledno vrijeme iz Zagreba, a zašto ne i iz Sarajeva pošalju novu nedvosmislenu i vrlo, vrlo jasnu poruku da je član 5. Sjevernoatlanske povelje kristalno jasan i da se zemlje koje su izrazile spremnost da pristupe NATO-u nemaju čega plašiti. Razlog za posjetu visokih američkih zvaničnika može biti posjeta novom rukovodstvu BiH ili dolazak na obilježavanje 20 obljetnice od Vojno-redastvene operacije OLUJA sljedeće godine koja također može biti obilježena vojnom paradom.

Uzimajući u obzir činjenicu da do dolaska nove američke administracije sasvim sigurno neće biti odleđivanja odnosa Moskva-Wašington, a vjerujem čak i poslije toga, Srbija ne može sebi priuštiti balansiranje između interesa supersila. Ako nastavi ovako, Vučić će sasvim sigurno biti primoran da se opredjeli, a ako odbije, izostat će podrška njegovom ekonomskom programu. Samo da Turska povuče svoje 2,5 milijarde eura uložene u Srbiju, te da to učine i drugi, to bi za kratko vrijeme sasvim sigurno dovelo do destabilizacije političkih, socijalnih i ekonomskih prilika u Srbiji. Nakon toga, Vučićeva politika „nesvrstanosti“ bi od prijeko potrebih ekonomskih reformi, zapošljavanja i puta Srbije ka EU načinila kolateralnu štetu.

Ako je već izabrao taj put, Vučić mora da shvati da se politika nesvrstanosti gradi na pet principa – uzajamno poštovanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta, uzajamno ne napadanje, uzajamno ne miješanje u unutrašnje poslove, jednakost i uzajamna korist, te miroljubiva koegzistencija. Srbija za sada nema ovakvu tradiciju u vanjskoj politici, da li će je imati i razvijati ostaje da se vidi.

U biti ništa se na Balkanu nije promijenilo u posljednjih dvije stotine godina. Strasti su samo zataškane porazom nacional-fašističkih snaga u Drugom svjetskom ratu, na kratko su se ponovo rasplamsale devedesetih i to na principu vraćanja dugova. Moguće je da se sve nacionalističke strasti nekad ponovno razbuktaju na ovoj zaboravljenoj balkanskoj vjetrometini, i da opet izazovu uzajamne patnje, krv i stradanja. To je moguće jer se historija ponavlja, zato hoću da vjerujem da je obilježavanje 70 godišnjice od oslobođenja Beograda, obilježavanje narodono-oslobodilačke slobodarske tradicije srpskog i svih naših naroda i narodnosti. A rusku pomoć pri oslobađanju Beograda najbolje je okrakterisao General lt. Peko Dapčević komandat 3. Armije, koji je naredio jedinicama pod svojom komandom da pod svaku cijenu MORAJU PRVE UĆI U BEOGRAD. Nažalost, danas 70 godina poslije, u Beograd će prvi ući Rusi.