Puške ili plišani medvjedići?!

Povezani članci

• “Malo blago” GP Jazavac iz Banja Luke najbolja predstava, publici najbolja “Odumiranje međeda” Narodnog pozorišta Mostar
• Mali župni horror na Jadranu
• Feđa Dudić heroj Mostara: Zdravko Grebo je bio u pravu, Velež je više od života
• Ako ne može „preko noći“, može li „preko dana“?
• Domobransko-ustaška ljevica i ustaško-domobranska desnica po dr. Zdravku Tomcu
• Zatvoren Zemaljski muzej BiH

Upravo sam se, u punom busu, predveče vraćao s posla, kad je zazvonio mobilni. Prijatan ženski glas predstavio se na našem jeziku i zamolio da te večeri budem gost na poznatoj radio-stanici u Hilvesumu. Tema? Demonstracije u našoj zemlji. Ta, neće valjda biti nešto lijepo. Mediji se obično ne javljaju kad su lijepe stvari u pitanju.

   “Emisija ide kasno naveče, oko 23 sata. Nadam se da Vam to ne smeta”.

   “Ma ne, ali prvo idem na utakmicu, kući sam oko pola jedanaest, onda me slobodno možete nazvati da porazgovaramo.”

   “Nazvati? Ali, gospodine, mislila sam da Vi dođete ovamo, u studio.”

    Aaaa, jok! Em sam umoran, em je kasno za nekih stotinjak kilometara do holandske medijske prestonice, em je lokalni prvoligaš, pa i kad gubi, moja najvažnija sporedna … Osim toga, velim, premalo znam o karakteru i suštini najnovijih protesta u zavičaju. Zahvalim se, stoga, ljubaznoj gospođi(ci) i s izvjesnim olakšanjem spustim slušalicu.

   Šteta, a ženska baš ima lijep glas!

   To da ne znam gotovo ništa o demonstracijama širom Bosne i Hercegovine nije, naravno, cijela istina. Razumije se da sam ovih dana, s tim u vezi, mnogo čitao, mejlao,fejsao,  guglao … Uostalom, kako da, kao “politička životinja”, ostavim po strani najvažniji politički događaj u poslijeratnoj istoriji moje zemlje?! To neka rade oni koji su, u novoj zemlji, naprasno “zaboravili” odakle dolaze, zaradili neke parice, pa sad kao da ih se ono dolje uopšte ne tiče.

   Sve i da hoće, čovjek od dvije stvari nikad ne može pobjeći: od svoje sjenke, i od zavičaja.

   Na žalost, sve informacije koje sam prikupio govore da je sve (još) prilično neorganizovano. Broj demostranata se od mjesta do mjesta veoma razlikuje, doista ima mnogo uništavanja, nasilja i paljevine.

   I mada me, kako sam odmah rekao i gospođi(ci) novinarki, veoma raduje što se, napokon, digao socijalni bunt, što je (polu)gladni narod uvidio da je kazaljka nepravde davno prešla dvanaesti podiok, a još i više što protesti – najzad, najzad! – bukte u cijeloj zemlji, moram reći da su me te vijesti, pa i od prijatelja i poznanika, prilično zabrinule. Nisam, naime, pristalica rušenja i paljenja. Jer – kome, i čije, rušimo i palimo? Iliti, što bi rekli nadrealisti: “Ko će to da plati?”

   Kad ovo kažem, znam da rizikujem da, kako je napisao jedan dobri kolumnista ovog sajta, ispadnem nježna, “osjetljiva dušica”. Ali, kad gledam slike iz Sarajeva, Mostara, Tuzle … doista mi se nameće poređenje s arapskim proljećem. I tamo je počelo s puno nade i vjere, ali isto ovako stihijski, bez jasnih zahtjeva i organizovanog vođstva. S puno rušenja i paljenja.

   Svi znamo šta se tamo, iz svih tih krvavih protesta, u međuvremenu (ni)je izrodilo.

      (Ovakav ishod (i) socijalnog bunta na Arapskom poluostrvu se, ruku na srce, mogao i predvidjeti. Premalo demokratske tradicije, i previše sukobljenih, naročito zapadnih, interesa. Odviše love i prljavih igrača za nadu u povoljan ishod…)

   S druge, pak, strane kad je narodni bunt u pitanju imamo modele “Plišane” (Čehoslovačka, 1989.), i “roza revolucije” (Gruzija, 2003.).  Dobro organizovani a nenasilni, veoma masovni i krajnje beskompromisni, oni su s relativno malo štete i razaranja ipak doveli do promjena u tamošnjim društvima.

   Znam, znam: nismo mi fina i uglađena Srednja Evropa. Ako ćemo iskreno, koliko god se busali uljudbom, nikad to nismo ni bili. Tradicija mirnih protesta kod nas nije uhvatila duboke korijene. Ali, čovjek ima pravo na ideale i visoke ciljeve. Štaviše, usudio bih se da kažem da čovjek bez ideala nije mnogo više od uspravljenog majmuna. “Napuhani” dvonožac. I to, veoma agresivan.

   Ali, evo, ipak postoji alternative. Postoji Drugi put. Na nama, Bosancima i Hercegovcima je da biramo. Da li ćemo, ratom devedesetih ionako unazađeni za desetke godina, a nakon njega poniženi i uvrijeđeni vladavinom kleronacionalističkih kleptomanijaka, lopova i nitkova, izabrati put razaranja i haosa. Ili, pak, onaj sporiji, dugotrajniji, možda čak jednako neizvjestan,- ali zacijelo daleko manje bolan? Onaj, da se tako izrazim – sa cvijećem za vojsku, i plišanim igračkama?

      A vlastima bi, uvjeren sam, išlo na ruku da se stihija i paljevine nastave. Evo, i večeras slušam na holandskom dnevniku: slaba organizovanost, nejasni zahtjevi, haos uz nešto nasilja. To, plašim se, gospoda kravataši samo čekaju. Prikaži, na režimskim medijima – a skoro sva su kod nas danas takva! – nekoliko zapaljenih zgrada, par automobila u plamenu, šačicu bijesnih, maskiranih mladića, i narodu ćeš opet lagano servirti priču kako je sve to “maslo” one druge, “neprijateljske strane”. Krivica nikad ne stanuje ovdje.

   Uostalom, zar Josip Pejaković, à propos nacionalističkih stranaka, još u osvit rata nije izjavio otprilike ovako: komunisti su vladali skoro 50, a sve mi se čini da su ovi našli formulu (zavadi, pa vladaj) kojom mogu vladati još 500 godina!

   Gluho i daleko bilo, dragi moj Josipe!

   Ali, da bismo ih skinuli nenasilnim putem, treba, mnogo više nego do sada, na noge skočiti cijelo društvo: uz radnike, nezaposlene i penzionere, protestima bi se morali masovno pridružiti studenti i cijela akademska zajednica. A gdje su sindikati? Oni bi trebali i morali biti na čelu pravednog socijalnog bunta. Gdje, u većem broju, intelektualci? Svi ti vajni pisci, slikari, muzičari – volio bih da se varam, ali čini mi se da ih ovih dana nisam vidio baš mnogo na, usprkos zimi, vrelom našem asvaltu.

   A bez podrške svih slojeva opljačkanog i totalno obespravljenog naroda nema šanse čak ni ona nasilna aternativa – kakvu, nakon onolike prolivene krvi devedesetih, nipošto ne priželjkujem – a kamoli ova teža, a meni daleko draža, cvijetna (r)evolucija.

   A zar ne bi bilo lijepo da bar jednom, istoriji “junačkog vojevanja”usprkos, u novo, pravednije društvo, umjesto do zuba naoružani, uđemo sa – plišanim medvjedićima?!