PUŠENJE NA NAŠ NAČIN

Povezani članci

• Borba za partijski tron
• Čišćenju hrvatske kulture od nepoćudnih autora
• Kosovo: Kritika kafanskih heroja
• Ideal jednakosti među ljudima – nikad ne umire!
• Fra Ivan Šarčević: Moramo se nastaviti boriti protiv nacionalizma
• Teofil Pančić: Šešelj nije došao, a kad će, ne zna se

INTERVJU SA PUŠKOM PUŠKARIĆEM, PREDSJEDNIKOM ŽUPANIJE PUŠAVSKE

Nije potrebno objašnjavati našim čitateljima zbog čega sam  napravio intervju upravo sa gospodinom Puškom Puškarićem, predsjednikom Vlade Županije Pušavske. Iz intervjua će svima biti jasno da je nasušna potreba za ovim razgovorom bila očita, jer iz svakog odgovora predsjednika zrače znanje, mudrost i vizionarstvo. Zato u intervjuu nisam postupio na klasičan način, (samo pitanja i odgovori), nego sam se upustio i u poneki komentar.

Predsjednika Puška Puškarića zatekao sam u njegovom uredu kako nijemo gleda kroz prozor u daljinu, u neizvjesnost, (kao s pramca Titanika iz čuvenog filma i još čuvenijeg potonuća) a na licu mu se moglo pročitati kako je zabrinut za svakog građanina županije, i to po naosob. Ne, nije to bio njegov strah, nego očinska zabrinutost. Shvatio sam da je najbolje da odmah prijeđemo na posao, pa sam predsjedniku, nakon pozdrava i izmjene nekoliko kurtoaznih rečenica, već postavio prvo pitanje:

Pitanje: Gospodine Puškariću, od kad ste na čelu Županije Pušavske, nastavili ste putem Vašeg prethodnika, putem Vaše stranke, a to je samo napredak i uspjeh. Međutim, neki nisu zadovoljni Vašim radom. Kako gledate na to i što možete poručiti nezadovoljnicima?

Odgovor: Neka mi popuše!

Pitanje: Hm?! Jesam li dobro čuo? Možete li ponoviti odgovor?

Odgovor: Neka mi popuše!

Pitanje: Da, da… Jasno je… Nego da idemo dalje. I neki članovi i simpatizeri Vaše stranke, a posebno Vaši koalicioni partneri, nisu baš zadovoljni Vašim radom?

Odgovor: Neka mi i oni popuše.

Pitanje: Ali oni kažu da su Vas birali, da imaju pravo postavljati pitanja i tražiti konkretnije odgovore, uvjerljiva obrazloženja?

Odgovor: Znali su oni dobro što ih čeka i prije onih izbora. Nije to ništa novo, ne znamo se mi od jučer. Zato neka mi popuše, umjesto što se sad izvlače, pravdaju i prave nevješti.

Pitanje: Istina je to, u pravu ste. Svima je bilo jasno, a sad… Nego, da Vas pitam što kažete za silom prekinuti štrajk policije, mislite li da je taj problem riješen?

Odgovor: Neka mi popuše!

Pitanje: A bi li to zasigurno riješilo problem? (Na ovo pitanje predsjednik se još više uozbilji. Malo zastade, skide naočale pa ih pažljivo obrisa, onda ponovo stavi na nos. Ote mu se dubok uzdah i postade mi jasno koliko je on zabrinut za policiju. Tek sad otvori dušu, a u očima mu spazih suze. Iskrene, očinske.)

Odgovor: Da, to bi zasigurno riješilo problem. Kunem vam se, da bi! Evo, HDZ-a mi, i jednog i drugog! Predsjednika mi mog Čovića!, Ili, ako ni to nije dovoljno, i Milorada mi Dodika, a on nam je najveća zakletva! Samo što u njihovom sindikatu ne žele ni čuti za takvu opciju. Ja sam maksimalno tolerantan i nagodan čovjek, spreman sam na kompromise, pa smo im nudili bezbroj varijanti. Eto, mogu mi popušiti ujutro, u podne, navečer, noću; mogu me probuditi u pola noći i popušiti mi, ali njima ni jedan termin ne odgovara. Mogu mi pušiti pojedinačno ili kolektivno; mogu kriomice ili pred kamerama; mogu iskreno i savjesno, a mogu čak i neiskreno i zbrljušiti to bilo kako, ali ne! Neće! Mogu mi popušiti na koji god način žele, mogu izmisliti neku svoju, glupu policijsku varijantu, ali ništa, baš ništa ne prihvaćaju. Eto, bilo bi mi dosta i da mi popuše samo taj sindikalac i direktor policije, ali ni na to nisu spremni. Vjerujte mi, imam dojam da oni sve čine da to, jedino moguće rješenje, potpuno izbjegnu, da time mene omalovaže, a da se problem riješi. Ne daju ništa, a htjeli bi sve, a ja nudim sve, a ne daju mi ništa. Pa ne može tako! Razumijem ja njih, nije im lako, zbog njih ne spavam, za njima me bole i duša i tijelo, a naročito onaj dio tijela bez koga ne bi bilo ni pušenja, ali moraju i oni razumjeti mene.

Pitanje: Vidim, zaista ste bili nagodni i zaista ste nudili sve moguće varijante i pogodnosti da se taj problem riješi. Prosto ne mogu vjerovati da nam je policija tako tvrdoglava. Jeste li sigurni da su oni bili upoznati sa svime što im nudite? Jeste li im to izravno rekli?

Odgovor: Ah! Govorio sam im na sve moguće načine! Doduše, kad su prvih nekoliko puta dolazili, nisam se mogao sjetiti zašto su se ono najavili i došli i što traže, ali kasnije, nakon samo nekoliko mjeseci, kad mi je postalo jasno, rekao sam i njima izravno, a i poručivao sam im. Eto, kad god mi je neki policajac napisao prijavu za pogrešno parkiranje, ja sam mu rekao da mi popuši, ali i da poruči svima u policiji da mi popuše, jer drugog rješenja nema. Ali oni ne slušaju, samo tjeraju po svome.

Pitanje: U redu, očigledno je da je naša nerazumna policija sama kriva što je u takvom stanju u kakvom je sad, jer rješenje je tu, tako jednostavno i lako ostvarivo, samo ga oni odbijaju. Njima su, čini se, važnije njihove pišljive plaće i ugrožena egzistencija obitelji od usrećivanja njihovog jedinog, najdražeg predsjednika, koga je narod izabrao, znajući da će biti pušenja i na pretek. Ali kako gledate na rješenje nagomilanih problema u prosvjeti, zdravstvu, u svim državnim organima, ali i u gospodarstvu Županije Pušavske, obzirom da se svi žale?

Odgovor: Neka mi svi popuše!

Pitanje: Pred novim smo izborima, mislite li da će vaša politika nesebičnog nuđenja pušenja ponovo pobijediti? Ili preciznije, mislite li da će birači još jednom, po ko zna koji puta, popušiti istu stvar?

Odgovor: Birači? Ha, ha! Kad je tko pitao birače, tu stoku sitnog zuba? To je raja, oni ništa drugo i ne znaju nego da puše. Što više puše, to su poslušniji. Naravno da će i sada popušiti i to će činiti sve dok ja želim.

Pitanje: Dakle, i u ovom slučaju isti recept?

Odgovor: Naravno! Kod mene je sve jednostavno, ja nisam od onih koji diskriminiraju ljude. Rješenje je uvijek isto, i za svakoga, a to je da mi svi popuše.. Zato nema svrhe ni da razgovaramo više.

Pitanje: Ali tek sad odlazimo na najvažnije teme: o tome šta ste do sada uradili, o odnosu sa koalicionim partnerom, o kriminalu….

Odgovor: Odjebi, i popuši mi i ti!

Pitanje: Da, da, razumijem. U pravu ste. A imate li neku poruku za kraj, nešto što biste rekli svim građanima Županije Pušavske?

Odgovor: Pa, citirao bih svog uzoritog predsjednika: Pušite mi, pušite i samo pušite!

Pitanje: Hvala, baš ste bili ljubazni!

Odgovor: Ma, popuši mi, rekoh ti!

Pitanje: O, hvala, ja sam nepušač, i tu vrijednu ponudu ću ostaviti Vama. Čini se da Vi baš imate iskustva s pušenjem. Uostalom, ako Vam nitko drugi ne popuši, da ipak ne ostanete uskraćeni za taj užitak, a i stimulans u Vašem nesebičnom radu za boljitak Županije Pušavske. Hvala još jednom, hvala…

I tako, dok sam se ja, sretan da sam oduvijek bio nepušač i protivnik pušenja, klanjao i zahvaljivao izlazeći unazad iz ureda predsjednika Puška Puškarića, tek sam dobio cjelovitu sliku o ovom genijalnom čovjeku, velikanu, ljudskoj gromadi, ljudini. Pravo je čudo kako još nije postao doktor znanosti. Sad sam siguran koliko su u krivu svi oni koji govore: „Jebo ga onaj koji mu je dao diplomu!“

Zadivljujuće je kako je ovaj čovjek našao krajnje jednostavno rješenje za sve probleme naše napaćene i ispušene Županije Pušavske, i prava je šteta što su oko njega nedorasli ljudi, što nema s kim raditi, što je narod primitivan i što ga nitko ne razumije i ne prihvaća njegove napredne ideje.

Da, nije čudo što su ga izabrali na čelno mjesto, jer na čelu je mjesto najboljem, a on je dokazao da to doista jest. Neka nam dugo živi naš predsjednik Puškarić! Narod koji ima ovakvog predsjednika, ne treba brinuti za svoju budućnost, da i ja citiram njegovog druga Predsjednika. Više sam nego siguran da će gospodin Puškarić pobijediti i na ovim izborima i da će, kao i do sada, uspješno voditi Županiju u nova, divna i nezaboravna pušenja sve do konačnog ispušavanja. Ovaj narod to zaslužuje!