PUCATI U SVEZANE LJUDE

Autor/ica 9.11.2011. u 09:57

Povezani članci

OVIH SAM DANA PONOVO PRELISTAO KNJIGU
Slucaj Bosna fra Luke Markesica. Knjiga je objavljena u Livnu 1995., a obuhvaca teoloske i politicke clanke i razgovore koje je autor publicirao tokom rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ovaj ugledni franjevac i znameniti bosanski provincijal vec u predgovoru napominje da je Bosna i Hercegovina njegovo “prvo opredjeljenje kao covjeka i Hrvata iz ove zemlje, koja je mjesto moje vremenite i vjecne srece i nesrece”. Glavne aktere te nesrece popularni franjevac opisuje rijecima Evandjelja, kao zatocnike “casa i vlasti tame”(Lk.22,53). Fra Luka bijase jedan od onih ljudi sto su se medju prvima digli protiv “sinova zla” u vlastitome narodu.

Danas kad su snage antifasisticke koalicije na izborima u Hrvatskoj odnijele nadmocnu pobjedu nad tim opskurnim silama, Markesiceva me je knjiga ponovno podsjetila na ta vremena golgote koja smo prosli, a u kojima je prokleto tesko bilo ostati covjek. “Bosna je kuca u kuci, covjek u covjeku”, vapio je Markesic u vremenima te nase diluvijalne noci “i zbog toga se ona moze podijeliti jedino zlocinom”. “Bosna je ideja dobra, kojom se provjerava eticnost ljudi, njihov stav o dobru i zlu.” Zbog ovakvih stavova Markesica su snage Hrvatske demokratske zajednice proglasile “Alijinim Hrvatom”, sto je tad bila opaka i po zivot opasna kvalifikacija. Ivan Aralica ga je optuzio za “komunisticki ekumenizam” i “nedostatak hrvatstva”, a Vice Vukojevic na sjednici hrvatskoga Sabora podrugljivo ga je nazvao “socijalistickim provincijalom”, i naredio ramskome HVO–u da se Markesic proglasi personom non grata i neprijateljem broj jedan u Prozoru, svome rodnom gradu.

Mesicev krik
Nije ni malo cudno sto je Markesic u tom “casu i vlasti tame” bio izrod i renegat, jer upravo u njegovoj rodnoj Rami se pocela provoditi politika “humanog preseljenja” i “etnickog ciscenja”, koju je tad zagovarao Ivan Aralica, kao Tudjmanov ideolog, a provodio Vice Vukojevic, kao general HVO–a. O viteskim djelima ove dvojice istaknutih “hrvatskih bojovnika” svjedocio je nedavno Stjepan Mesic, hrvatski predsjednicki kandidat, u Globusu: “Nakon hrvatsko–muslimanskog sukoba u Prozoru, pocetkom 1993., pozvao sam, kao predsjednik Sabora, Vicu Vukojevica u svoj predsjednicki ured i upitao ga sto se ondje dogadja. Odgovorio je: Upravo sam se vratio iz Prozora, pobili smo ih da nisu mogli stati u kamion! Upitao sam ga koliko je nasih ranjeno. Kaze: Nijedan. A koliko je nasih poginulo? Kaze: Nijedan. Onda ste, vrisnuo sam, pobili svezane ljude! Izvoli izici van, s tobom vise ne zelim razgovarati.”

Mesicev krik, kao i fra Lukin glas bijahu tracak svjetla u tami jedne fasistoidne politike, koju je tad prakticirao HDZ u Bosni i Hercegovini. Vitezovi te politike, ta skupina drumskih razbojnika, sjecikesa i haramija, nakon tih bosanskih “podviga” proglasavani su u Zagrebu generalima, pa potom eksportirani u Haag, gdje im se danas sudi za najteza djela protiv covjecanstva. Danas su protagonisti te politike voljom hrvatskog birackog tijela pometeni sa javne scene, baceni na smetljiste historije. Ivan Aralica svega dan nakon izbornoga poraza, svoju historijsku misiju stavio je “u led”, a Vukojevic, koji je u medjuvremenu proglasen vrhovnim sucem i optuzenikom (silovao je, navodno, Bosnjakinju u sabirnom logoru Vojno kod Mostara), ne glasa se vise o podjeli Bosne po banovinskoj crti, toj zivotnoj ideji jednog malog boljsevickog diktatora, “povijesnika” cije je “genijalno djelo” zaboravljeno prije no sto mu je tijelo spusteno u mirogojsku raku.

O podjeli Bosne ne govori vise ni Damir Zoric, ambasador Hrvatske u Sarajevu. Svega nekoliko dana nakon pobjede oporbene koalicije na hrvatskim izborima, on novinaru Dana nudi potpuno novi retoricki obrazac: “Mi (Hrvati, op. M.S.) i vi (Bosnjaci, op. M.S.) pripadamo istom civilizacijskom krugu, govorimo jezikom koji je razumljiv, imamo puno zajednicke tradicije, zajednicke povijesti, zajednicke korijene i puno zajednickih interesa. Graditi dva svijeta u toj blizini – to je, po mom sudu – Sizifov posao.”

Procitavsi ove retke, u prvi mah sam se osjecao nelagodno, ne povjerovavsi vlastitim ocima. Je li u pitanju kakva tiskarska greska, kakva novinarska pakost ili podvala, pitao sam se je li posrijedi rad moje vlastite skleroze, odumiranje mozdanih stanica, jesam li mozda prolupao, sanjam li ja to na javi? Nakon sto sam protrljao oci i ustinuo se za obraz, shvatio sam da navedena izjava ipak ne pripada ni fra Luki Markesicu, ni Ivanu Lovrenovicu, ni Ivi Komsicu, nego upravo Damiru Zoricu, veleposlaniku itd., i t.sl.

Slucaj Zoric
Sa tugom i gnjevom sam poslije razmisljao o vlastitome “slucaju”. Kao pisac i novinar svih ovih godina govorio sam samo ono sto Damir Zoric govori danas – to da je dijeliti Bosnu, “graditi dva svijeta u toj blizini” ne samo Sizifov posao nego i zlocin kakvome nema premca u sveukupnoj hrvatskoj povijesti, zlocin prije svega prema nama samima. Zbog takvih stavova i rijeci bijah svih ovih godina visekratno zigosan kao izdajnik roda i naroda, “balija”, “izrod i nesoj”, “poturica”, “sirotan i jugonostalgicar”, “andjeo bratstva i jedinstva” (Aralica), “osmanlija” (D. Horvatic), “nosilac danajskih darova” (Lerotic), “Alijin Hrvat” (Vjesnik), etc.etc. Zbog toga sto sam svih ovih godina govorio i zastupao ono sto Damir Zoric govori i zastupa danas, moj ostarjeli i bolesni otac je od Zoricevih partijskih drugova primao ogavne uvrede i prijetnje, a ja kao ratni izbjeglica i dezerter besmislenoga rata morao sam se skrasiti u dalekoj germanskoj zemlji, bez vjere, nade i ljubavi.

Covjek se uci dok je ziv, veli stara narodna, pa tako i Damir Zoric. On danas govori kako Bosnjaci i Hrvati pripadaju istom civilizacijskom krugu, a koliko jucer njegova je stranka vodila krvavi rat na teorijskoj osnovi upravo “sukoba civilizacija” Samuela Huntingtona, cije su teze nasim jadnim i izigranim Hercegovcima prirucno elaborirali bilo Aralica, bilo biskup Ceric, bilo don Ante Bakovic, bilo Vice Vukojevic. Rat, od kojeg su nam ostali Ahmici, i Dretelj, i Helidrom, a nije nam ostao Stari most; rat zbog kojega je iz svoje domovine Bosne i Hercegovine u zemlju Nedodjiju iselilo preko cetiri stotine tisuca Hrvata.

Ja vise nisam siguran kojemu civilizacijskom krugu pripadaju Bosnjaci, ali znam zacijelo da ja kao Hrvat ne pripadam civilizacijskome krugu Vukojevica, Aralice i Zorica, ljudi koji nisu pucali samo u svezane ramske muslimane nego u cijelu jednu svezanu i popljuvanu zemlju. Bez obzira sto oni danas govorili i kako se presvlacili, to im samo imam poruciti, bez imalo osjecaja trijumfalizma, ja hrvatski pjesnik, kako bi to rekao fra Luka Markesic, “iz mracnih dubina nase razrusene i ponizene domovine”.

Objavljeno u broju 139 DANA, 28. januar / sijecanj 2000.