PTSP s lentom

Povezani članci

• Rat i smrt Jugoslavije trebali su kapitalu
• MIŠKINA, ŽIVO SRCE U PEPELU
• Ugledni analitičar Ladislav Tomičić tvrdi: Hrvatska povijest je ispisana lažima
• Proizvodnja i/li sloboda
• Madina Hussiny
• Prosvijećeni apsolutizam je već tu; treba nam puno više demokracije i solidarnosti

Moguće je da se radi o posttraumatskom stresnom poremećaju izazvanom nesudjelovanjem u ratu. U najvećem broju slučajeva PTSP je posljedica ratnih trauma, a kod Milanovića je isti potaknut njihovim izostankom. Predsjednika, čini se, mori trauma odsustva trauma. On proživljava pakao neproživljenog

Više to nitko i ne registrira kao vijest. Kao da kiša pada. Ili da sunce sja. Ili da trava raste. Ili da krave pasu. Ili da pripadnici hadezeovske nomenklature prepisuju doktorske disertacije…

To da predsjednik RH Zoran Milanović obasipa državnim počastima optuženike za ratne zločine postalo je odviše notorno da bi pobudilo bilo kakav javni interes. Pas ugrizao čovjeka – što je tu novo? Milanović okačio orden još jednom psu rata – gdje je tu vijest?

Izvještavanje o tome sličilo bi na upoznavanje javnosti s činjenicom da je predsjednik danas ručao i poslije toga, moguće, diskretno podrignuo. Brancin s blitvom na maslinovu ulju; hrvatski trolist za sivomaslinastu hulju… Koga još zanima ta banalna dnevna rutina?

Tek kada je prije neki dan Documenta na svojoj mrežnoj stranici objavila prosvjed zbog toga što je Zoran Milanović dodijelio počasni čin brigadnoga generala Đuri Matuzoviću, jednom od zapovjednika HVO-a, kojemu se trenutno u Bosni i Hercegovini sudi za ratne zločine, i iznijela ocjenu da predsjednik RH takvim postupkom “omalovažava rad pravosuđa susjedne zemlje i uznemirava preživjele žrtve povreda međunarodnoga humanitarnog prava”, na nekoliko je portala osvanula štura informacija – ne o Milanovićevoj državničkoj gesti, već o Documentinoj reakciji na nju – i ubrzo potonula u bezdan. Rijetki entuzijasti su je uspjeli primijetiti.

Đuro Matuzović – evo i te izlišnosti – pripada grupi od devet pojedinaca optuženih da su od travnja 1992. do srpnja 1993. “počinili ratni zločin nad većim brojem žrtava srpske nacionalnosti sa područja Orašja i okolice”. Proces pred Sudom Bosne i Hercegovine započet je u kolovozu 2017., a posljednja rasprava održana je upravo na dan kada je optuženik podaren počasnim činom brigadnoga generala, naime kada ga je Milanović nagradio zbog djela za koje mu se sudi.

Predsjednik Republike Hrvatske potom je, mirne duše i prazna želuca, prionuo objedu. Državnik radi isto što i inače. Ne uzmiče pred monotonijom svakodnevnih obaveza. Ponaša se poput nacionalno programiranog robota. Upražnjava aktivnosti koje više nisu vrijedne registriranja. Sjetimo se:

Ranije, Milanović je vratio državne ordene Branimiru Glavašu, protiv kojeg se vodi beskonačno dug sudski proces za ratne zločine i pod čijom su komandom, što zna cijela Hrvatska, 1991. organizirane likvidacije osječkih Srba, uključujući one provedene najokrutnijom metodom – nalijevanjem akumulatorske kiseline u ždrijela.

Ranije, Milanović je odlikovao HVO-ovu Vojnu policiju i Postrojbu za posebne namjene “Ludvig Pavlović”, iako su u presudama Haškog suda zločini Vojne policije HVO-a podrobno opisani i dokumentirani: čelnici te formacije, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, osuđeni su zbog ratnih zločina na 16, odnosno na 10 godina zatvora.

Ranije, Milanović je sudsku kvalifikaciju o udruženome zločinačkom pothvatu nazvao “glupom izmišljotinom”, a za Milivoja Petkovića, ratnog zapovjednika Glavnog stožera HVO-a, osuđenog u Hagu na 20 godina robije, konstatirao da “nije ratni zločinac”, premda je sam Petković, u pismu kojim moli prijevremeno puštanje iz zatvora, prihvatio presudu i pokajnički priznao zapovjednu odgovornost za zločine počinjene nad Bošnjacima.

Ranije, Milanović je odlikovao Specijalnu policiju MUP-a Herceg-Bosne, u čije ime je priznanje iz njegovih ruku primio Zlatan Mijo Jelić, protiv kojeg je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine 2015. podignulo optužnicu za ratne zločine nad ratnim zarobljenicima i civilima, a dva mjeseca kasnije formalnu je istragu pokrenulo i Državno odvjetništvo RH…

Malo-malo i predsjednik hrvatske države iskopa nekog vlasnika opskurne ratne biografije ne bi li ga svečano okitio državnom limarijom. Čini se da ih je već ponestalo na tržištu. Ako je preostao netko tko je osumnjičen ili optužen za ratna zvjerstva, tko je imao dovoljno odvažnosti da za račun državnih interesa uroni ruke do lakata u krv, a još uvijek nije dobio visoko državno odlikovanje ili počasni generalski čin, Zoran Milanović će ga sigurno pronaći i adekvatno nagraditi. Kozmetički salon na Pantovčaku, gdje se ubojice transformiraju u heroje, radi punom parom.

Svi koji su se optimistično nadali da ona razina moralnog idiotizma kakva je zabilježena na predsjedničkoj inauguraciji Kolinde Grabar-Kitarović, kada je u počasnoj loži na zagrebačkome Markovu trgu sjedio ratni zločinac Tomislav Merčep, zauvijek odlazi u prošlost, grdno su se prevarili. Naprotiv, moralni je idiotizam s Milanovićem postao samorazumljiva stvar, tekovina koja se umjesto pompom njeguje i širi strpljivim radom pogona vlasti, birokratskom bezličnošću na koju ni novine više ne troše riječi.

Aktualni predsjednik ne samo da je nadmašio svoju prethodnicu – o njezinim prethodnicima, Josipoviću i Mesiću, da i ne govorimo – nego se u simboličkom veličanju “zločinbenih činidbi” i “sveudiljnih zlosilja”, ukoliko su opravdani svetim državnim interesom, sasvim približio Najdražem Pokojniku. Izbori li se za drugi mandat, nije isključeno da će i njega preteći.

Nebrojeni su iskoraci i izvan predsjedničke ordenacije. Na primjer kod bagateliziranja ubojstva obitelji Zec, jer – “dobili su odštetu, što još treba?” Ili kod relativiziranja genocida u Srebrenici, jer – “postoje genocidi i genocidi”, a Srebrenica možda “jest genocid, ali onda za neke teže zločine moramo izmisliti neko drugo ime”, makar se pritom zapleli kao Pilsel u kučine. Ili kod pravdanja brutalnoga policijskog premlaćivanja izbjeglica, jer – “nećemo valjda ilegalne migrante dočekivati s balalajkama”…

Zašto je to tako? Zašto je predsjednik Republike Hrvatske do te mjere fasciniran i zadivljen okrutnostima počinjenim u državno ime? Zašto ga toliko impresioniraju ratni zločinci – ili barem oni koji su optuženi za ratne zločine – da je baš svakom od njih spreman okačiti odlikovanje na rever ili dodati počasni čvarak na epoletu?

Ostavimo li načas po strani državotvorne motive, moglo bi biti da je ova privatna moralna distopija dobrim dijelom nusproizvod jednog izbjegnutog rata. Opsesivnim dodjeljivanjem počasti optuženima za ratne zločine Milanović kao da se nastoji obračunati s onolikim kontingentom Srba i Bošnjaka s kojim se u ratu, eto, nije uspio suočiti, jer je tada, iako u najboljim godinama, umaknuo riziku bojišta i popratio oslobodilačku borbu kao kukavni civil. Sada, u miru, on ratuje preko Matuzovića i sličnih, ne bi li naknadno dao svoj doprinos bitkama u kojima je odsustvovao kada su one stvarno vođene.

U dijagnostičkom pogledu bi dakle mogla biti riječ o posttraumatskom stresnom poremećaju izazvanom nesudjelovanjem u ratu. U najvećem broju slučajeva PTSP je posljedica ratnih trauma, a kod Milanovića je isti potaknut njihovim izostankom. Predsjednika, čini se, mori trauma odsustva trauma. On proživljava pakao neproživljenog.

Ne mireći se sa svojim civilstvom, odajući se amaterskoj samoterapiji, stoga halapljivo nastoji nadoknaditi sve ono što je propustio. Na raspolaganju ima samo simbolička oružja, no to zapravo i jest ono što ga ohrabruje: da počne nekakav konkretan rat, vrlo je vjerojatno da bi opet pronašao put do mišje rupe i pustio druge da realiziraju njegove niske žudnje.

Specifičnost je kod Milanovića da su te žudnje naknadno rasplamsane, po svemu sudeći od momenta kada je, kao nositelj trobojne lente s grbom, revno iskoračio iz realnosti i priklonio se boravku u državotvornoj bajci. Tada je i ono nedefinirano mjesto u ljudskoj svijesti gdje obično stanuje individualni moral prepušteno fikciji zvanoj Republika Hrvatska. A ta je dosta gadna. Ta postavlja hegemonijske zahtjeve. Ta protjeruje sve suvišno.

Pošteno govoreći, Zoran Milanović pouzdano nije tvorac sistema koji preko četvrt stoljeća odbija Branimira Glavaša pospremiti u zasluženi zatvor, no on se tome sistemu, umjesto da ga – kao što je svečano obećavao – uljuđuje i mijenja, prilagodio s hipertrofiranim žarom.

Kada ti Domovina udari u glavu, pa još u ozbiljnim godinama, nastane ozbiljna kontuzija. Potreseni ostanu i nekadašnji optimisti: nakon tragedije u vidu Kolinde Grabar-Kitarović očekivali su onoga koji će Hrvatsku učiniti malo boljom, a dobili onoga kojeg je Hrvatska učinila znatno gorim.

portalnovosti.com