ENG
Psihologija karantene
Autor/ica 👤Heni Erceg
Izdvajamo
- I gle, veliko je zgražanje izazvalo hapšenje srpske novinarke zbog objave da u bolnici u Novom Sadu nedostaje opreme, jer tobože tamošnja je represija gora od naše, kao da to nisu tek nijanse, potencirane ludilom srpskog predsjednika Vučića. Ovdje pak, uz rijetke iznimke, novinari vojnički unisono emitiraju svoju fascinaciju mudrim vodstvom, jer vrijeme je zajedništva i trpanja svih glava pod istu šapku. A sloboda? Uvijek prezrena i opasna, opet je izgnana. Na one morske sike pod prozorima dubrovačkih Lazareta.
Povezani članci
Kada vlast stalno uspoređuje epidemiju s ratom, a o zdravstvenim radnicima govori kao borcima s „prve crte bojišnice“, ona svjesno potiče ratni obrazac ponašanja, istu proizvodnju „unutrašnjeg neprijatelja“, isti nagon za doušništvom i denunciranjem sumnjivaca, potencijalno bolesnih, gubavaca dakle.
Prije nekog vremena bila sam u Dubrovniku na nekom događaju u tamošnjim Lazaretima. Obnovljeno impresivno zdanje izgrađeno je davno na kamenim stijenama, tik iznad mora, izvan gradskih zidina, kao strašna karantena za oboljele od lepre, gubavce dakle, izopćenike i opasne rasadnike jedne nepobjedive bolesti. Gledala sam te duge prostore na čijem je zidu tek niz sitnih prozora, bez stakala, ali s rešetkama, otvore kroz koje su odloženi otpadnici mogli ugledati tek djelić slobode, onaj komadić mora i čuti duboki huk valova koji se razbijaju o stijenje podno Lazareta.
Što se promijenilo od tih davnih stoljeća? Možda tek veličina prozora iza kojih danas stoje jednako preplašeni ljudi, nemoćni pred nepoznatom bolešću koja nekontrolirano prijeti. I današnji se gubavci smještaju u karantene, nešto udobnije od dubrovačkih Lazareta, i ljudski je strah od zaraženih ostao isti, i psihologija karantene ostala je ista. Izolirati, prezreti, odbaciti… Psihologija karantene uz to podrazumijeva diktaturu, to jest držanje jezika za zubima, nepružanje otpora mjerama zaštite koje su tu „za naše dobro“, a diktat onih „koji znaju bolje“ ne ostavlja prostora nikakvoj slobodi, ni onoj kretanja, a kamoli govora. Otuda se svatko slobodouman proglašava u Hrvatskoj „petom kolonom“, a denunciranje „neprijatelja“ opet je hvalevrijedna, štoviše domoljubna vrlina.
Naravno, kriteriji kažnjavanja nisu ujednačeni, a zajedništvo nacije, o čijoj važnosti u doba pandemije, baš kao i u ratu, ustrajno trube oni „koji znaju bolje“, raspalo se u krhotine pred strahom od drugoga koji danas nema etničku pripadnost kao 1991., kada su to bili ovdašnji Srbi, nego su to sada „domaći izdajnici“.
To je na primjer ugledni doktor jedne bolnice koji je javno upozorio, a lagao nije, da u bolnici nema dovoljno zaštitnih sredstava, te dobio opomenu pred otkaz, jer da je širio paniku i uznemiravao javnost. To je ona djevojka u dućanu koju je šefica oslovila s: „Ajde, biži, makni se…“ a potom joj uručila otkaz jer da je zaražena, a nije bila, nego je stigla tek lažna dojava. „Peta kolona“ su i dvije žene koje su policajci u civilu maltretirali, iako su samo šetale, što nije zabranjeno, nisu se „okupljale“, ali su se usudile tražiti objašnjenje, dovoljno da ih čvrsta ruka režima divljački strpa u maricu i privede u stanicu. A kazna za „narušavanje javnog reda i mira“, kako eufemistički glasi svako suprotstavljanje diktaturi, u ime vlastite slobode izlaska na zrak, koštat će ih pak 8.000 kuna.
Koje međutim neće platiti, niti će ih nabildani panduri privoditi, svi oni popovi koji uredno, naročito ovih uskršnjih dana, održavaju mise u prepunim crkvama. Nije represivni aparat intervenirao ni na sijelu hrvatskih akademika koji su se, zabrani okupljanja unatoč, drsko okupili u prostoru Akademije, pa tamo nešto važno raspravljali. Zato jer su i oni dio vladajuće partije, koja uz Crkvu, upravo kao u ratu, čini stup društva, zato opet svjedočimo slavljenju čvrste ruke, forsiranju lažnog zajedništva, poput zbornog pjevanja oda domovini na balkonima, dok se sav bijes krda opet usmjerava na „unutrašnje neprijatelje“. Onda, 1991., bili su to građani koji lampadinama odašilju svjetlosne signale i dojavljuju mete avionima agresora, a lažni je mit dobro poslužio za maltretiranje građana srpske nacionalnosti i izbacivanje iz stanova. Ali kako današnji virus nema mrski etnički predznak, valjalo je pronaći druge neprijatelje, „gubavce“ koje revni susjedi, kao i onda, uhode i denunciraju, a svaki „hohštapler“ koji je bio na skijanju postaje novi „petokolonaš“. Tako će povratniku iz Austrije, koji se odmah samoizolirao, poznanici slati gnjusne poruke, Jutarnji list objavit će sliku automobila žene koja se iz inozemstva, uz sve kontrole, vratila na Hvar u svoju kuću, pa uznemirila intaktne Hvarane čiji je otok inače pola godine profitabilni turistički kupleraj, ogromna se mržnja usmjerila i na sirotu čistačicu jedne crkve koja se zarazila na misi, pa je svejedno ona odabrana za metu, a ne svećenik ili masa koja je misi prisustvovala. Jer važno je izabrati „neodgovornog pojedinca“ koji namjerno širi zarazu i prijeti teško stečenoj slobodi nacije i domovine. Takve bi stoga najbolje bilo strpati u nešto nalik ondašnjim dubrovačkim Lazaretima.
Uostalom, kada vlast stalno uspoređuje epidemiju s ratom, a o zdravstvenim radnicima govori kao borcima s „prve crte bojišnice“, ona svjesno potiče ratni obrazac ponašanja, istu proizvodnju „unutrašnjeg neprijatelja“, isti nagon za doušništvom i denunciranjem sumnjivaca, potencijalno bolesnih, gubavaca dakle.
I gle, veliko je zgražanje izazvalo hapšenje srpske novinarke zbog objave da u bolnici u Novom Sadu nedostaje opreme, jer tobože tamošnja je represija gora od naše, kao da to nisu tek nijanse, potencirane ludilom srpskog predsjednika Vučića. Ovdje pak, uz rijetke iznimke, novinari vojnički unisono emitiraju svoju fascinaciju mudrim vodstvom, jer vrijeme je zajedništva i trpanja svih glava pod istu šapku. A sloboda? Uvijek prezrena i opasna, opet je izgnana. Na one morske sike pod prozorima dubrovačkih Lazareta.
Autor/ica 👤Heni Erceg
