PSEUDO DNEVNIČKE KONFABULACIJE Dobrice Ćosića

Povezani članci

• Oskrnavljen spomenik Žarku Zrenjaninu
• Boris Buden: Ustaštvo u kulturi sjećanja i kritičkom mišljenju
• Član Bundestaga: Imidž BiH je srednjovjekovno jednoumlje
• Ljubo R. Weiss: Zašto se Hillary Clinton ne govori o začaranom krugu jalove bahatosti?
• Radni ručak
• Karta za rat košta 100 eura: Više od 210 građana BiH na ratištima u Siriji i Iraku

Metodološki korektno, etički i istinosno valjano, Ćosića i njegovu knjigu “Bosanski rat”, ovakvu kakva je, moguće je čitati samo sa stanovišta – imanentne kritike.

Ovdje je upravo to činjeno i učinjeno.

* * *

Idejna intencija autora knjige “Bosanski rat”[1] je politički sasvim jasna, odnosno, ideološki i promemorandumski[2] precizno zacrtana. Međutim, nasuprot toj pažljivoj i sofisticiranoj zacrtanosti, postoje brojne logičko-semantičke kontraverze koje, uprkos izvornoj sofisterijsko-obmanjivačkoj nakani autora, izmiču i odaju ga. Na neke od bezbroj Ćosićevih logičkih kontraverzi biće konkretno analitički ukazano na narednim stranicama. Evo prve idejno tempirane rečenice koja (po principu prvog utiska), ima zadatak da čitaoca knjige, odmah na startu, mentalno i vrijednosno opredijeli za stranu one strane koja bi da svoje jučerašnje krvavo-anticivilizacijsko činodejstvije, danas nekako prikrije. Odnosno, što je još licemjernije, da ga pripiše nedužnim žrtvama vlastitog pogroma koji je finaliziran u štrašnom pokolju sreberničkog genocida, dobivši tako kvalifikaciju – najvećeg ratnog zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Knjiga počinje ovako:

Iz Bosne stižu zastrašujuće vesti: počeo je rat između Muslimana i Srba. Započeli su ga muslimanski, sarajevski razbojnici ubijajuči Srbe “četnike” (str. 7).

To je za prosječnog, nekritičkog i, usto, etno-orijentisanog srpskog čitaoca, vjerovatno, samorazumljiv i prihvatljiv iskaz. Ali, kod svih drugih, taj apodiktički iskaz nužno porađa neka logička pitanja:

Zašto bi muslimani u BiH počinjali i vodili rat?

U ime čega?

Šta bi bio njegov smisao i konačni cilj?

Ključni dio autorski nenamjeravanog odgovora na sva ta pitanja, dat je na početku knjige gdje se, u samo dvije Ćosićeve rečenice, kojima se nehotice, vrlo jasno i precizno, odaje razlog i smisao začinjanja rata i velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu:

Stvara se srpska država preko Drine! (str. 34)

BiH je privremena tvorevina (str. 44).

Dakle, idejno-logički uzrok rata, kako se vidi iz rečenog, nije na muslimanskoj, nego na Ćosićevoj – srpskoj strani, koja je planski organizovano pokrenula političko rušenje Jugoslavije (“Srbi više ne mogu živeti ni s kim zajedno”)[3], a zatim oružano-krvavo i, genocidno-sistematski, krenula u razaranje “privremene tvorevine” BiH, a radi stvaranja etnički čiste “srpske države preko Drine”. Ali, da bi se genocidna logika fašisoidno ratnog razaranja Bosne i Hercegovine (kao  “privremene tvorevine”), prikrila, za rat moraju biti optuženi drugi. Oni “osuđeni na nestanak”, jer (kako je prethodno zaprijetio Radovan Karadžić), “neće imati čime da se brane”.[4] Pradaoksalno, ali logikom Ćosićevih licemjernih etiketiranja i čitalački sugestivno namjenskih kvalifikacija, upravo ti, “na nestanak osuđeni”, u knjizi su imenovani kao – “muslimanski sarajevski razbojnici”. Logično, zar ne?  Da, ali samo prividno i na trenutak koji traje taman toliko koliko i čitanje sljedećih tridesetak zbrda-zdolisanih stranica Ćosićeve totalno gebelsovski obojene knjige. Za ilustraciju evo i dokaza. Navodim dva Ćosićeva stava koji se idejno sasvim dobro slažu, ali se uzajamno logički potiru bez ostatka:

Kao dijasporičan narod Srbi svoj nacionalni identitet i duhovni integritet ne poistovećuju sa državnim i teritorijalnim identitetom i integritetom. Protivnici smo svakog nacionalnog ekskluzivizma, etničkih homogenosti, i ‘etnički čiste’ države (str. 73).

Lijepo zvuči, ali praktično ne stoji. Jer, Ćosić, u svojoj starački i ideološki posredovanoj demenciji, zaboravlja šta je napisao na 73. strani, pa, brzopleto, umjesto onoga što idejno nastoji da prikrije pa, samo tri stranice dalje, nes(p)retno otkriva i pokazuje ono što je – na djelu. A na djelu je, kako to sam kaže:

Uporno nastojanje Srba iz Bosne da sačuvaju teritorijalnu vezu sa Srbijom (str.76).

Međutim, da bi nekako relativizirao očiglednost velikosrpskog teritorijalno-osvajačkog projekta (nacionalne grandomanije i fikcijskog uverenja da smo “veliki” narod, str. 219), Ćosić sve češće zapada u nove i nove logičko-ideološke besmislice. Pa kao vrlo upućen u idejno memorandumski zacrtane poslove “rušenja privremene tvorevine BiH” i stvaranja “nove srpske države preko Drine”, brže-bolje, na istoj strani, i u istoj rečenici, tvrdi da, to čuvanje teritorijalne veze sa Srbijom “ne znači političku težnju za stvaranjem velike Srbije”:

Uporno nastojanje Srba iz Bosne da sačuvaju teritorijalnu vezu sa Srbijom

ne znači političku težnju za stvaranjem “velike Srbije” (str.76).

Ali, uprkos toj nelogičnoj i licemjerno izrečenoj negaciji, za njom dolazi priča koja, poričući rečeno, još jednom, posredno i neporecivo jasno ilustruje upravo te, integralističke, ratnoosvajačke velikosrpske tendencije. Naime, pedesetak stranica kasnije, Ćosić nas obavještava kako je Skupština Republike Srpske donijela odluku o ujedinjenju sa Republikom Srpskom Krajinom. Međutim, nastojeći nekako opravdati fašisoidni genocidno-krvavi velikosrpski ekspanzionizam, Ćosić ga, jednom pseudomoralnom kontekstualizacijom i promjenom aksiološkog predznaka aktera velikosrpske agresije amaterski prozirno relativizira (“očajnici slobode”, “osvetnici pravde”), suštinski i dalje ostajući na fonu fašisoidnog, velikosrpskog, idejno-državotvornog cilja:

Srbi teraju svoje! Grme nacionalni fanatici, očajnici slobode, osvetnici pravde, demagozi – svi u otporu prema svakom kompromisu koji narušava njihov nacionalni cilj: svoju republiku sa svojim teritorijama (str. 126-127).

Citat, kako je vidljivo, očito ne govori o Srbima braniteljima nego o: “nacionalnim fanaticima”, “demagozima”, osvajačima bh teritorija i graditeljima srpske republike u okvirima već postojeće bh države. Pa, ipak, uprkos svemu tome, i nasuprot činjenici da su u pitanju beskompromisni nacionalni fanatici i ubice muslimana (i drugih nesrba), oni za Ćosića nisu razbojnici. Razbojnici su, kako smo to vidjeli (već na prvoj stranici knjige), sarajevski muslimani. Dakle, oni koji sasvim legitimno brane svoje živote i uporedo s tim, jednu  samostalnu, međunarodno priznatu državu. Pa zar to nelogično preimenovanje branilaca u “razbojnike”, a napadača u “pravednike” (osvetnici pravde), nije smišljeno-lažno i licemjerno-neistinito prikazivanje povijesti, ljudi i događaja?

Jeste!

Naravno da jeste!

I zato taj analfabetsko-moralni sunovrat “velikog pisca” automatski porađa čitav niz etički i spistaljsko-zanatski neizbježnih pitanja: Kako objasniti činjenicu da jedan “veliki pisac” dozvoljava sebi nešto tako spisateljski nevješto i prozirno; moralno srozavajuće i ljudski porazno? Nešto mimo i protiv svake elementarne etike i logike. Kako je moguće da spis u formi dnevnika, odnosno, “knjiga dokumentarnog karaktera o istorijskim zbivanjima u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine” (str. 275), šuti o najokrutnijem zbivanju tog perioda; o vremenu počinjenog genocida u Srebrenici.

O tzv. “dokumentarnom karakteru knjige”, najbolje govori bizarna činjenica da poslije 26. maja, 1995. (str. 202), Ćosić smišljeno preskače na 15. juli (str. 204), ni jednom jedinom riječju ne pominjući genocidni krvavi pir srpske vojske u Srebrenici. Kao da se između 6. i 11. jula, 1995. nije ništa (ama baš ništa), ni događalo, ni – dogodilo. Za podsjećanje, dokumentaran (lat. documentarius), i dokumentarno je ono što se temelji na činjenicama stvarnosti. Desetak hiljada planski likvidiranih ljudi za par dana, po Ćosiću, očito, nije činjenica vrijedna dokumentarne zabilješke.

O čemu se, dakle, ovdje radi?

Očito, radi se o tome da Dobrica Ćosić, kao kreator i (istovremeno) mentalni talac velikosprske ideologije, nema ni logičkog ni političkog izlaza, pa, i sam svjestan iracionalnog čorsokaka u kome se našao, otvoreno priznaje svoju krajnje nezahvalnu poziciju sluganstva i vernosti u okviru koje djeluje i svjesno prešutkujuje najgnusnije zločine i događaje krvave četverogodišnje velikosrpske agresije na Bosnu:

Treba da ostanem veran vekovnom srpskom idealu: nacionalnom i državnom ujedinjenju srpskog naroda (str. 66.); Narodu se služi svagda, bez uslovljavanja, samo mu se tako služi (str. 47).

To Ćosićevo nemoralno i poslušnički neodložno služenje protiv svakog razuma i dobrih običaja (“svagda i bez uslovljanja”), ovdje znači samo jedno: poltronski prizemno,  pubertetski nekritično i narcisoidno sluganstvo u ime slave i velikosrpske ideologije. Čak i po cijenu žrtvovanja neporecivo očiglednih istina i vlastitog ljudskog dostojanstva.

Nekih stotinjak stranica kasnije (još jasnije i direktnije iskazano), čitamo upravo ono što Ćosić (svim sredstvima sluganske književne nebuloze), uporno nastoji prikriti na ostalim stranama svoje iracionalne i idejno-politikantski tempirane knjige:

Razgovor sa Karadžićem i rukovodećim ljudima, RS, još jednom me opominje:

ustanak Srba u BiH, njihov je oslobodilački rat, samosvojna i autonomna pojava, s jasnim i neizmenljivim ciljem da se ujedine sa Srbijom, i da se na taj rat nikakvim spoljnim, ‘razumnim’ i ‘konstruktivnim’ savetima ne može uticati (str. 197.)

Projektovano bezumlje tog i takvog rata kao “neizmenljivog cilja”, na koji se, kako to prizna i sam Ćosić, nikakvim spoljnim, ‘razumnim’ i ‘konstruktivnim’ savetima ne može uticati, ogledaće se (iz dana u dan), u onome čemu smo svjedočili 1992. – 1995.: u ekstremnoj iracionalnosti velikosrpskih fašističkih zločina; u besmislu silovanja djevojčica i starica; u masovnom granatiranju, divljačkom klanju i ubijanju civila; u pljačkanju, rušenju i paljenju svega što im se našlo na planski zacrtanom krvavo državotvornom putu. A sve to, kako kaže sam Ćosić, s jasnim i nezmjenljivim ciljem da se ujedine sa Srbijom. Završno i neprecivo svjedočanstvo svog tog osvajačkog etno-bezumlja sadržano je u srebreničkom genocidu i postojanju više od 300 (tristotine) masovnih grobnica na području manjeg, krvlju stvaranog bh entiteta.

Da bi se takav krvavi pir naknadno (post festum) ipak nekako (o)pravdao pred domaćom i svjetskom javnošću, neophodna je čitava jedna lažna istorija čijeg se pisanja Ćosić dohvatio upravo ovom bestidnom i fašisoidnim neistinama krcatom knjigom, namjenski sugestivnog naslova – “Bosanski rat”. Naravno, ne treba posebno napominjati da je baš Ćosić stručnoj, književnoj i najširoj političkoj javnosti poznat kao kreator doktrine srpske laži, o čemu, ponosno, bez imalo nelagode i samopoštovanja, piše ovako:

Mi lažemo da bi smo obmanuli sebe, da utešimo drugoga;

Lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu;

Lažemo zbog poštenja;

Lažemo zbog slobode;.

Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije;

Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno;

Dakle, laže se uvijek, na svakom mjestu, u svakoj prilici. S razlogom i bez njega. Ako je vjerovati Ćosiću, i zahvaljujući njemu i sličnima, Srbi žive u laži, od laži, i za laž. Laž je njihov životni, društveni i državni okvir. Po Ćosiću, bez nje (bez Gospođe Laži) Srbi niti postoje niti bilo kome bilo šta kolektivno i pojedinačno znače. Laž je njihova ljudska i nacionalno prepoznatljiva odrednica; kolektivna lična karta Srba.

Naravno, znajući i ne poričući da se jedan dio Srba (veliko-Srba), zajedno (i na čelu sa) Ćosićem, ponaša upravo tako, ipak nisam sklon prihvatanju te Ćosićeve generalizacije i zgovora laži kao svevažeće, monolitne etno-ontološke kategorije, uprkos činjenici što se, tome u prilog,  mogu naći i sljedeće Ćosićeve tvrdnje, koje (ubjeđujući nas u istinitost vlastite besmislice), “otac nacije” neselektivno i generalno pripisuje čitavom srpskom narodu i zemlji Srbiji:

Laž je srpski državni interes.

Laž je u samom biću Srbina.

U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina.

Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž.

Tako je Ćosić na najbolji način opisao više sebe, i sistematsku laž kao svoj metodološko-spisateljski kredo, nego narod iza koga se, samo kukavički-lecemjerno i, karijeristički sračunato, krije. Svjetski poznati masakri na Markalama (Sarajevo) i Kapiji (Tuzla), upravo logikom ćosićevske upotrebe laži (u ovoj knjizi opisani kao tobožnje samogranatiranje muslimana), najbolji su primjeri te patološko-maštovite kreativnosti koju Ćosić preduzima po nalogu dnevno-političke pragme (Laž je srpski državni interes), a u ime “istorijskog spasa” Srba (Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž), ubjeđujući svijet i Srbe u sveistinitost svoje doktrine (U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina).

Ali, u slučaju knjige “Bosanski rat”, Ćosić ne laže samo iz gore opisanog, ontološkog razloga; razloga suštinski lažnog “srpskog bića” (Laž je u samom biću Srbina). Ćosić ovdje laže iz svojih, znatno širih, opipljivijih, istorijsko-praktičnih, idejno-pobuđujućih razloga i politikantski niskih pobuda. Ćosić laže uprkos svemu viđenom. Uprkos cjelosvjetski poznatom i riječju i slikom obznanjenom povijesnom dogodu. Pri tom, i na svoju nesreću (a našu sreću), Ćosić laže post festum, što je najgori i ujedno beznadežno promašeni oblik laži koji se, nikakvom književnom ni pseudo-dnevničkom sofisterijom, ne može održati. Dakle, tvrdoglavo dosljedan vlastitoj doktrini srpske laži, Ćosić, ima dovoljno sulude hrabrosti da beznadežno laže čak i o onom očiglednom (televizijski posredovanom), odnosno, faktički neporecivom. O zločinu koji je kamerama snimio, sudski utvrdio i pravno osudio cijeli svijet.

Čemu sve to?

Odgovor je vrlo jednostavan: počinjeno je Zlo bilo toliko golemo da – još samo laž – pristaje da ga brani. Još samo laž prihvata da bude bestidno-licemjerni advokat zločina u ime velikodržavnog, anticivilizacijskog, užasavajućeg i ljudski poraznog genocidno-fašisoidnog velikosrpskog antibosanskog projekta, krvavo ostvarenog na samom kraju XX stoljeća. Otuda naše ključno, kritički urgentno i čitalački neizbježno pitanje:

Kako, s obzirom na sve rečeno, Ćosića, logički i metodološki valjano, odnosno, analitički korektno čitati? I kako ga značenjski uvjerljivo interpretirati a da se, pri tom, ne sklizne u prljavu baruštinu njegovog ideološki diktiranog i etički poraznog diskursa pisanja?

Jedini mogući odgovor je:

Metodološki korektno, etički i istinosno valjano, Ćosića i njegovu knjigu “Bosanski rat”, ovakvu kakva je, moguće je (što je ovdje i učinjeno) čitati samo sa stanovišta – imanentne kritike.

Dakle, one kritike koja neki sistem prosuđuje polazeći od njegovih vlastitih pretpostavki, tj. unutrašnje dosljednosti (i nedosljednosti) teksta. Tim prije što imanentna kritika po svojoj definiciji uključuje društveni i idejni stav autora. I to je, hermeneutički govoreći, ključni momenat tako izabranog pristupa Ćosićevom djelu koje je pred nama. Imanentna kritika ne insistira toliko na ocjeni koliko na tumačnju djela. Odnosno na njegovoj interpretaciji, težeći prepoznavanju načina kako je takvo djelo nastalo. Imanentna kritika traga za smislom djela, jer je jedino smisao djela bitan i relevantan za njegovo suštinsko i vrijednosno razumijevanje. Čitana na taj način, knjiga Bosanski rat vrvi od logičkih besmislica i antinomija ambicioznog, srednjoškolski poludorečenog, ciničnog, idejno-mizantropski i fašisoidno-ideološki zatrovanog uma Dobrice Ćosića.

Za ilustraciju rečenog, evo slikovitog primjera matrice takvog pisanja sa stanovišta zagovaranog – imanentno kritičkog čitanja ove knjige. Najprije slijedi trodijelni niz negativnih i smišljeno tempiranih tvrdnji, deskriptivno funkcionaliziranih kao opis tobožnjih događanja:

Srbi beže iz Sarajeva.

Duž Drine masovni pokolji Srba.

Gore srpska sela.

A onda dolazi, jedna svjesno moralizatorski obojena, a faktički unaprijed pravdajuća projekcija već počinjenih srpskih zločina, koje Ćosić namjenski-licemjerno podastire kao tvrdnju o tobožnjim budućim događanjima, licemjerno “prognostički” konstatirajući:

Naravno, Srbi će im uzvratiti.

Potom, na tragu iste instrumentalno obojene logike, dolazi iskustveno precizan i tačan opis krvavih, ali lažno (osvetnički) kvalifikovanih događaja: Biće to jedan od najužasnijih građanskih ratova, jer će se voditi iz osvete. (str.7) Jedno je tačno: bio je to užasno krvav i neljudski rat naoružane velikosrpske armade protiv nedužnih civila Bosne i Hercegovine.

Laž je da se rat vodio iz osvete, tj. uzvratno.

I laž je da je rat građanski.

I, konačno, laž je da to Dobrica Ćosić (kao tobože pametan i vidovit) predviđa: Biće to jedan od najužasnijih …ratova.

Istina je sasvim drugačija.

Radi se o tome da Ćosić samo lažno-dnevnički opisuje ono što je dobro znao i vidio, posjećujući uredno, svih ratnih godina (u znak podrške), mjesta zločina srpske vojske nakon pogroma i paljevina izvršenih nad nesrbima Bosne i Hercegovine. Ukratko, Ćosić samo naknadno i precizno opisuje ono što je već bilo, dajući tom opisu lažnu (odnosno, pseudoprognostičku, predviđalačku) formu (Biće to jedan od najužasnijih građanskih ratova, jer će se voditi iz osvete. str.7), e da bi, makar donekle, relativizirao užas srpskih zločina. Dajući svojim post-festum iskazima pseudo-budućnosnu formu, sve je, očito, semantički tempirano i podređeno svrsi namjenskog krivotvorenja povijesti i obmane čitateljstva.

Dakle, laž u laži.

Pojmovno govoreći: tobožnja srpska osveta i tobožnje srpsko uzvraćanje samo su instrumentalno-pravdajući termini velikosrpskog bezumlja. Bezumlja kojega je Ćosić ne samo potpuno svjestan, nego mu je i direktno kumovao. I to dvostruko: teoretski i praktično! Teoretski, kao pisac i ideolog velike Srbije i autor fašističke doktrine “humanog preselenja”, s jedne; i praktično, kao predsjednik tadašnje agresorske Jugoslavije, s druge strane.

Međutim, ratna istina, koju Ćosić, zajedno sa cijelom Srbijom, sasvim dobro zna, potpuno je obrnuta: Drugi su se branili od Srba, i Drugi su se svetili Srbima. Činili su to odgovarajući na krvavu velikosrpsku agresiju kojoj je Ćosić, kako rekosmo, direktno-idejno i praktično-politički kumovao. Sistematski uporan u branjenju organizovanog sistema obmana i laži iza kojeg stoji i u ime koga piše i govori, Dobrica Ćosić, već na samom početku knjige, po principu napad je najbolja odbrana, taktički se okomljuje na nedužne žrtve krvave velikosrpske agresije. Anuliranjem i negiranjem faktičnosti velikosrpskih zločina koji su užasnuli svijet, na strani 7 (koja je ujedno i prva tekstualna strana knjige), dakle, odmah na startu (da bi knjizi priskrbio quasi-hermeneutičku uvjerljivost kod neobaviještenih i nedovoljno kritičkih čitalaca), Ćosić licemjerno, i minhauzenovski uzorno, iznosi nekoliko prepoznatljivih idejno-marketinški tempiranih i massmedijski kontinuirano opetovanih tvrdnji toga vremena:

Otpočela je snažna antisrpska propaganda.

Cilj joj je da nas pred svetom učini agresorima i zločincima, da bi nas potom kaznili kako agresori i zločinci zaslužuju. Mi se toj antisrpskoj propagandi ne umemo i ne možemo suprotstaviti (str. 7.)

Na ovom mjestu a shodno gornjim Ćosićevim tvrdnjama, valja se podsjetiti na analogan način kojim je, upravo gebels-ćosićevski uzornom perfidijom, Adolf Hitler izvršio agresiju na Poljsku. Ukratko, oblačenjem njemačkih vojnika u poljske uniforme, Hitler  najprije napada (01.IX 1939.), pograničnu njemačku vojnu postaju Glewitz,[5] a nakon toga, Njemačka žestoko-osvetnički “uzvraća” na tobožnji zločin Poljaka.

Šta nam, ti, gore navedeni, iracionalno-kontradiktorni citati Dobrice Ćosića govore?

Govore samo jedno: da je kod autora Bosanskog rata na djelu gebelsovski sračunata pseudologia phantastica, odnosno, psihijatrijski govoreći, “simptom psihopatske konstitucije (autora) koji se manifestira neodoljivom sklonošću za laganje”. I to je u tolikoj mjeri minhauzenovski simptomatično da ni sam Ćosić više nije u stanju razlikovati svoje laži od istine; ni svoju “istinu” od vlastitih laži kojima zatrpava velikosrpske zločine počinjene na putu pokušaja stvaranja Velike Srbije.

Evo još jedan, idejno-propagandistički uzoran, primjer te vrste:

Ćosić, po već ustaljenom velikosrpskom idejno-fašisoidnom običaju, krivce za rat, namjenski traži i nalazi negdje vani. Ovaj put  optužuje za to “srbofobske snage u Evropi i Americi”, koje su, kako on to ideološki racionalizira, “uz pomoć srpskog titoizma, istorijskih zabluda političkog vođstva Srbije i nacionalno-odbrambenog zanosa prožetog ekstremnim nacionalizmom koji nije sledila većina Srba, naročito mladih[6] – uveli čitav srpski narod u tragediju na kraju 20. veka” (str. 253.).

A samo šezdesetak strana prije toga, zločine nad muslimanima (shodno Ćosićevoj eufemističko-semantički obojenoj logici), ne čine pomenuti “ekstremni nacionalisti” (velikosrbi u svom krvavom etno-zanosu i pohodu), nego povrijeđeni “osvetnici”, koji, u svojoj ćosićevski apsolutnoj nevinosti, samo “uzvraćaju” na tobožnje muslimanske zločine:

Ti Muslimani, dojučerašnje ‘dobre komšije’, osvetno su proterani iz svojih kuća. Sve do Višegrada srušene su muslimanske kuće. I u Višegradu srušene su kuće muslimanskih vođa (st. 196).

A onda, na dnu te iste stranice (potpuno zaboravljajući šta je rekao na njenom vrhu), Ćosić nas, sasvim nesmotreno, obavještava da se, zapravo, ne radi ni o kakvoj osveti, nego o bestijalno-zločinačkoj borbi za srpsku državu na teritoriji druge, samostalne i međunarodno priznate države – Republike Bosne i Hercegovine:

… do četiri ujutru (piše Ćosić) u kancelariji hotela (u Višegradu, E.B.) razgovaramo u grupi: Radovan Karadžić, Nikola Koljević, Aleksa Buha, Biljana Plavšić, Voja Maksimović, i mi iz Srbije: Ljuba Tadić, Tasa Mladenović, Mile Perišić, Milorad Ekmečić, Dragan Nedeljković i ja (Dobrica Ćosić, E.B.). Bitan zaključak tog razgovora mogao bi da glasi: Srbi ni u kom slučaju neće prestati da se bore dok ne dobiju suverenitet svoje države, granice i međunarodno priznanje (str. 196).

Za podsjećanje, samo stotinjak stranica ranije, taj isti Ćosić, sudarajući se sam sa sobom, tvrdi nešto sasvim suprotno. A to je da:

Kao dijasporičan narod Srbi svoj nacionalni identitet i duhovni integritet ne poistovećuju sa državnim i teritorijalnim identitetom i integritetom.

Čak štaviše, Ćosić, vrlo eksplicitno, tvrdi i ovo:

Protivnici smo svakog nacionalnog ekskluzivizma, etničkih homogenosti, i  ‘etnički čiste’ države (str. 73).

Tako, dakle, piše teoretičar srpske laži, kreator i autor fašističke doktrine “humanog preselenja naroda”, odnosno idejni začetnik “etničkog čišćenja” koje će svoj vrhunac dostići u dobro isplaniranom srebreničkom genocidu (juli 1995.), koji se (uprkos svjetski relevantnoj sudskoj presudi Međunarodnog suda u Haagu), od počinjenja pa do danas, uključujući i Ćosićevu knjigu – cinički uporno negira i (govorenjem o zločinu, a ne genocidu) idejno-sistematski relativizira i umanjuje.[7] A usto, redovno i stadionski uredno veliča i slavi na transparentima čija sadržina (Nož, žica, Srebrenica), čini se, u Srbiji, i u manjem, na krvi zločina sazdanom entitetu, slovi kao kultni i kulturni slogan za koji, nikad, niko i nigdje nije odgovarao. Šta li bi tek Ćosić pisao i govorio u faktički i analogno obrnutoj situaciji? Ne treba, naravno, ni znanja ni pameti za odgovor na to, ionako, retoričko pitanje.

Međutim, jedno je idejno tempirana i namjenski instrumentalizirana javna priča, a nešto sasvim drugo, ideološka, čak neurotička, fašisoidna velikodržavna ambicija, čiji fanatizam ne bježi od najgrubljih falsifikovanja stvarnosti, sasvim kompatibilnih sa opsesivnim fantazmom ideološki obojene istine “oca nacije”. Užasna nedjela velikosrpskih zločinaca, u Ćosićevoj knjizi, se modifikuju i prikazuju, ne kakva jesu (planska protjerivanja, paljenja i masovna ubijanja civila u ime stvaranja etničke državne teritorije), nego, potpuno suprotno istini i oporim činjenicama gole stvarnosti, naknadno reinterpretiraju kao tobožnja osveta za prethodne zločine muslimana i nesrba. Grubo i totalno falsifikovanje povijesne istine nošeno je Ćosićevom spisateljskom željom da se sopstveni sistem laži pošto-poto učini važećim i za sve druge. A sve po prećutnoj logici implikacije koja nam sugerira Ćosićevu podrazumijevanu i neiskazanu želju: “Treba da vidite stvari ne vašim vlastitim očima, nego onako kako vam ih ja pokazujem”.[8]

Komparativno, i psihoanalitički govoreći, još od Freuda znamo da naknadna sjećanja korespondiraju stvaranju idejnih mitova koji imaju za cilj da falsifikuju istoriju, a u smislu realizacije i potvrde vlastitih želja i ideologema na čijoj osnovi počivaju.[9] Naravno, kod Ćosića se ne radi ni o kakvim “naknadnim sjećanjima”, nego o namjenski i fašisoidno obojenoj deskripciji ratnog, zločinačkog haosa što ga je sam projektovao a kojim je, predsjednikujući, i lično rukovodio. Otuda sva gomila vrijednosnih, apriori tempiranih, idejno-mrzačkih i ljudski degradirajućih diskvalifikacija Drugih koje se sistematski provlače kroz cijelu Ćosićevu knjigu. Na sceni je čitav arsenal personalno i kolektivno ponižavajućih i poražavajućih etiketa koje negativistički određuju svijet i ljude oko Ćosića, dok sistematski uporno grmi i tlapi o:

– razbojništvu, srbofobiji, totalitarno organizovanom laganju, (str. 46);

– o plišanom Havelčiću (str. 148);

– o Ćurkinu kao običnom kuriru (str. 86);

– o Klintonu kao većem lažovu od Hitlera (str.206);

– o Bosni kao nakaradnoj državi; veštačkoj tvorevini;

kao nasilnom državnom improvizorijumu (str. 265)

– o “ustaškoj Hrvatskoj” (str. 278);

– o “srajevskim muslimanskim razbojnicima” (str. 7); itd. itd.

Itd. itd.

Ad infinitum.

O neurotičkoj kompulsiji, diskvalificiranja, ponižavanja i sistematiziranja ljudi i događaja na uvredljivo etiketirajućem principu, psihijatrija je davno rekla svoje. Riječ je o težnji da se unaprijed isključi svaka mogućnost iznenađenja, i da se, svaki događaj falsifikuje i klasifikuje u već poznate kategorije.[10] Kad je to u pitanju (kod mitomanski ambicioznog i spisateljski nezrelog Ćosića) valja imati na umu sljedeći metodološki princip koji Ćosića znanstveno-logički, ljudski i spisateljski potpuno podriva i devalvira. A princip kaže da je “rasporediti nepoznato u poznate kategorije, stvar nauke”, dok, kompulsivna apriorna etiketiranja i sistematiziranja, preduzeta – ne radi upravljanja realnošću, nego u svrhu poricanja njenih već poznatih aspekata – predstavljaju smišljeno karikiranje stvarnosti i činjenica. Kod Ćosića se radi upravo o tome. Odnosno, i najblaže govoreći, radi se o instrumentaliziranoj književnoj mašti u službi sistematski ideologizirane istorije, okrenute protiv povijesne istine. Tako se Ćosićeva istorija “bosanskog rata” pokazuje kao smišljena, programski idejno obrnuta, lažno prepričana povijest krvave velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Naučne i povijesne istine su istine zasnovane na događajima, a ne konstatacije pisane u dosluhu sa željama iskrivljenim i (konta)miniranim ličnim doživljajem tih događaja. Jer u prirodi želje je da svaku nepoželjnu životnu istinu lažira u svoju korist. Odnosno, psihoanalitički dosljedno misleći i govoreći, laž igra ulogu denegacije istine i realnosti o kojoj namjenski govori. A sve se odvija po ideološki-svjesno tempiranoj prevarantskoj fromuli koja želi uvjeriti ljude da je imaginarno istina. I da su realne činjenice, čija me uspomena salijeće, imaginarne.[11]

Za podsjećanje: Helena Deutsch (1884 – 1982), davno je dokazala da pseudologije, poput Ćosićevih, predstavljaju iskrivljene opise realnih činjenica i mogu se uporediti sa nacionalnim mitovima koji, također, opisuju povijesne događaje deformisane sopstvenim željama.[12] Naravno, na prvi (i samo na prvi) pogled (dakle prividno), laž prekriva istinu. I to je ono na šta Ćosić računa kod prosječnog, idejno zanesenog, kritički dezorjentiranog i činjenički neupućenog čitaoca.

Međutim, u stvarnosti, i analitički precizno sagledana, svjesno poturena laž otkriva upravo onu istinu koju želi da potisne. Odnosno, na personalnom tragu te logike, patološke laži odraz su smišljenog napora neke osobe da sačuva poljuljano osjećanje vlastite vrijednosti. A Ćosić je (ako freudovski promislimo situaciju u kojoj se nalazi), imao sasvim dovoljno ličnih razloga i za laži takve vrste. Da budem konkretan: Zamislimo Ćosića dok sjedi u SANU, čiji je član. Kao (ne)svršeni (???) srednjoškolac, među gomilom formalno pismenih doktora znanosti i stvarnih učenjaka, on je pod stalnom presijom osviještene ili neosviještene nelagode i osjećanja lične inferiornosti zbog deficitarnog formalnog obrazovanja. Da bi, tako malen i školski nedorastao okolini (u kojoj se idejnom podobnošću obreo), sačuvao osjećaj kakvog-takvog digniteta i samorazvikane veličine (“veliki pisac”; “otac nacije”), te da bi prislio i druge da ga cijene i u njega vjeruju, on mora pisati baš ovakve, idejno-sluganski jeftine knjige. Knjige kojima se perfidno sofisticiranim lažima izdiže daleko iznad akademskog okruženja kojemu, kao uljez, ni formalno ni suštinski ne pripada.

Bez ikakve sumnje, knjiga “Bosanski rat”, pisana je manirom svjesne i ideološki licemjerne zamjene teza: žrtva se optužuje za zločin, a zločinci, gebelsovski cinično, predstavljaju tobožnjom žrtvom vlastitih žrtava. Pri tome, svoje izvrtanje činjenica i logike ratnih zbivanja, te njihovog prikazivanja po principu zamjene teza, Ćosić konstantno pravda pozivanjem na “ozbiljna uveravanja Karadžića i Mladića” i drugih “prvih ljudi” velikosrpskog ratnog pohoda na Bosnu. Dakle, paradoksalnim pozivanjem na svjedočenja ideologa, planera i izvođača brutalnih zločina i genocida srpske vojske po Bosni i Hercegovini. A o kakvim svjedocima je riječ, nehotice nam kazuje sam Ćosić kada na jednoj od stranica svoje knjige, izražava doslovnu zapanjenost (Zapanjen sam nedoraslošću “prvih ljudi”, “najodgovornijih ljudi” SRJ i Republike Srpske), neljudskošću i nezrelošću političkih vođa s obje strane Drine. Uostalom, evo doslovnog iskaza samog Ćosića:

Milošević je bahat, neubedljivo samouveren, pragmatičan u okviru svog istrajavanja, nespreman na veći ulog i radikalniju promenu svoje politike. …. Razišli smo se posle večere, posle ponoći. Zapanjen sam nedoraslošću “prvih ljudi”, “najodgovornijih ljudi” SRJ i Republike Srpske (str. 88).

I konačno, ključna i hermeneutički najvažnija misao za korektno tumačenje knjige i njenog autora (sasvim dovoljna za nepogrešivo razumijevanje suštine i smisla “bosanskog rata”), ispisana je na 138. strani Ćosićeve knjige. A ona kaže upravo ono što knjigu i njenog autora ideološki do kraja ogoljuje i povijesno sasvim uvjerljivo raskrinkava, ne ostavljajući ama baš nikakvog razloga bilo kakvoj sumnji u pogledu početka, smisla i cilja genocidnog rata u Bosni i Hercegovini 1992–1995 godine:

Dva veka mi imamo jedan isti cilj,

a to je borba za oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda.

Ovo je sedmi rat koji se vodi za ostvarenje tog cilja (str. 138).

Sapienti sat![13]

Čiji je, dakle, bio, “Bosanski rat”???

I, ko ga je – i zašto – započeo?

 Iz knjige “Neofašizam u etno-fraku”, Rabic, Sarajevo, 2013. 

---