Prvi mart: Zaustavljanje diskriminacije je pitanje opstanka BiH

Povezani članci

• Civilno društvo poručilo: Bozanić je izvršio „tihi državni udar“.
• Otkud “Bugarski voz” u Bosni?
• PLEJADA SUMNJIVIH LIKOVA (uključujući i moj)
• Sa ratnim zločincima na „ti“
• “Zija Dizdarević, pisac bez adrese”
• Elmedina Devlić: Slučaj pračanskog azila je prijavljen nadležnima

Koalicija organizacija civilnog društva “Prvi mart” upućuje punu podršku zahtjevima povratničke zajednice u Konjević Polju i Pobuđu, a u vezi sa neprovedbom obaveza o Privremenog sporazuma o zadovoljavanju posebnih potreba i prava djece povratnika, kojim se predviđa organizacija nastave iz tzv. “nacionalne grupe predmeta”, prioritetno zapošljavanje nastavnika iz povratničke zajednice, ali i obaveza proporcionalnog učešća etničkih zajednica u školskim odborima kao organima upravljanja.

Ovdje želimo naznačiti da je spomenuti sporazum potpisan 2002. godine, te pozivamo na odgovornost nadležna ministarstva obrazovanja u cijeloj Bosni i Hercegovini, sa pitanjem zašto nešto što je “privremeno” te što je u svom planu predvidjelo “određivanje stalnih obrazovnih rješenja” nije  do sada doživjelo svoju završnicu u kreiranju nastavnog plana i programa koji po sebi neće biti usmjeren i favorizirati jednu etničku zajednicu kao što je to danas slučaj?

Više od deset godina poslije, nema ni trajnih rješenja, a ni ovih “privremenih”, kojim bi se garantirala zaštita manjinskog povratka od agresivne politike, nacionalizma i vjerskog ekskluziviteta većine koji je podržan od sistema, a što se posebno vidi na prostorima entiteta Republika Srpska.

Zašto više od deset godina od potpisivanja sporazuma politički predstavnici nisu u stanju da se dogovore oko toga da đaci po istom programu na nastavi prirode i društva, a kasnije geografije, uče o državi Bosni i Hercegovini, njenim entitetima, a prije entiteta – njenim planinama i rijekama? Ukoliko u RS-u već ne mogu prelomiti i preskočiti lekcije o pritokama Morave, zar je toliko teško u taj program geografije posebnu pažnju posvetiti regiji i susjednim državama, a ne stavljati ih u fokus kao što je to sada slučaj?

Zašto više od deset godina nisu u stanju sastaviti zajednički program, gdje će se u likovnoj i muzičkoj kulturi učiti podjednako o svim etničkim zajednicama, tradicijama i običajima, te dati prostora svim stvaraocima sa ovih prostora? Zašto više od deset godina politički predstavnici nisu u stanju sastaviti spisak školske lektire, koje bi po kvaliteti i vrijednosti uključio pisce iz cijele Bosne i Hercegovine i regije, zajedno sa svim onim svjetskim koje naša djeca čitaju kroz svoje obrazovanje?

Zašto više od deset godina niko nije završio posao zajedničkog okvira za održavanje nastave iz historije, pa ako se već politike ne mogu dogovoriti oko toga šta je bilo prije dvadeset, pedeset ili sto godina, da barem vide do kojeg su stoljeća svi saglasni, a neka se onda ostatak uči odvojeno, ako već mora? Zašto više od deset godina nije riješeno pitanje učenja jezika, osiguranja prava svim učenicima da uče, pišu i čitaju na svom maternjem jeziku i pismu, gdje god se nalazili u ovoj zemlji?

Zar su roditelji iz Konjević Polja i Vrbanjaca, morali doći do Sarajeva, te tako konačno pokrenuti debatu o diskriminaciji u obrazovanju, kako bi ovo pitanje konačno postalo politički relevantno? Zar je trebalo da mali hrabri đaci iz Pobuđa ne dođu u septembru u školu, da bi se pokrenulo pitanje očigledne diskriminacije pri zapošljavanju, te nepostojanja programa koji bi ohrabrili mobilnost nastavnika koji pripadaju etničkim zajednicama povratnika i time dali doprinos vraćanju povjerenja u obrazovni sistem?

Zar je bilo potrebno da roditelji hodaju od jednog medija do drugog, da bi javnost konačno shvatila koliko je pogrešno da se u školama održavaju pravoslavne slave školskih svetaca? Zar su bile potrebne godine naguravanja da bi se shvatilo da se širom  Bosne i Hercegovine mora voditi računa o nazivima škola, vrstama spomenika i obilježja, slikama i ikonama iznad tabli, zbog kojih se najmlađi građani ove zemlje osjećaju kao da ne pripadaju i kao da su u svojim učionicama i dvorištima nepoželjni

I konačno, kada će ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, te ministarstvo civilnih poslova, kao državna ministarstva direktno povezana sa ovim problemom, shvatiti da je zaustavljanje diskriminacije u obrazovanju pitanje opstanaka Bosne i Hercegovine?