Prvi maj: radnička klasa, atari i plemena

Izdvajamo

• Sramota me je da i pomenem neki od takvih primjera iz moje bivše zemlje. Ona je sad rascjepkana na, uzmemo li u obzir faktičko stanje u Bosni i Hercegovini i Srbiji, desetak međusobno suprotstavljenih i zavađenih atara i plemena – namjerno ovo ne stavljam pod navodnike, jer su oni, u suštini, samo i jedino to: atari i plemena. Ponekad imam osjećaj da se, gluho bilo, samo čeka da negdje u tom buretu baruta pukne prva puška, pa da opet krene “krvavi valcer” koji je stotine hiljada nas, bivših Jugosa, rastjerao širom dunjaluka, a one koji su ostali, naročito mlade ljude, natjerao da sanjaju dan i čas kad će im uspjeti da se “otisnu” na put u nepoznato, u taj kapitalizam za koga svi znamo da već odavno nije nikakva “zemlja obećana”. Ako je to ikada i bio.

Povezani članci

• Viktor Ivančić: RAT S UTVAROM
• Ljubomir Živkov: Neću na Karibe jer su priznali Kosovo
• Kurspahić: Šarene laže o ‘najstarijem narodu’
• Goran Sarić: Bosna, zemlja razbijenih ogledala
• Dan kada je stradao mozak!
• Ahmed Lindov: JAVNI ANGAŽMAN POMAŽE DOMOVINI

(pismo prijateljima)

Doista i postojimo samo mi, i samo oni. Mi koji, radili-ne radili, imamo malo ili ništa, i oni, što prodavanjem magle i širenjem mržnje žive k’o bubreg u loju. Dok se, jednom, kadli-tadli, radnička klasa ne osvijesti, ujedini, i ne rastjera gamad. To bi im bila skromna osveta za ono što su nam (na)pravili, i još uvijek prave, svih ovih godina. Zato, sretno ti, na tvoj dan, buđenje iz agonije, radnička klaso!  

Draga familijo i prijatelji, znani i neznani,

u zemlji u kojoj živim dvadeset i kusur godina se uglavnom – osim rijetkih “fanatika” – ne slavi Prvi maj. Neki kažu da je to zbog blizine Kraljevog rođendana (27. april), a neki što je to, navodno, “socijalistički” praznik. Kao da su Njemačka, Francuska i Belgija socijalističke zemlje?! Jer, tamo je danas neradni dan.

Uostalom, šta to fali socijalizmu? Kad pogledam ovaj današnji, u mnogim zemljama Zapada preovlađujući, neoliberalistički oblik kapitalizma, za mene nema dileme: socijalizam – barem ona njegova forma u kome sam se ja rodio i odrastao – je kudikamo bolji i pravedniji oblik društvenog uređenja.

Mada Holandija nije toliko ekstreman slučaj kao, recimo, luča makrokozma, predvodnica “slobodnog svijeta”, a, zapravo, za svjetski mir i stabilnost daleko najopasnija država svijeta, Sjedinjene Američke Države, i u njoj opasno rastu ionako nemale ekonomske razlike između njenih žitelja.

Situacija je takva u gotovo svim kapitalističkim zemljama. Jedini izuzetak su, donekle, skandinavske zemlje, koje  uporno provode prihvatljivi hibrid kapitalističkog, visoko razvijenog socijalizma. Ali, na njihov primjer mahom “zaboravljaju” ostale (neoliberalističke) zemlje. U ovim drugim se, na primjer, za otpuštanje stotina, pa i hiljada radnika u pravilu dobija “zlatna premija” od više miliona eura, a za uništenje velikih preduzeća i banaka – i deseci miliona.

Jer, bože moj, menadžeri nikad nisu krivi. Pa onda vlada i državni aparat – ako ocjene da je to od velike važnosti – ta preduzeća i banke moraju vaditi iz govana.  Primjera je na stotine, izlišno ih je navoditi.

Sramota me je da i pomenem neki od takvih primjera iz moje bivše zemlje. Ona je sad rascjepkana na, uzmemo li u obzir faktičko stanje u Bosni i Hercegovini i Srbiji, desetak međusobno suprotstavljenih i zavađenih atara i plemena – namjerno ovo ne stavljam pod navodnike, jer su oni, u suštini, samo i jedino to: atari i plemena. Ponekad imam osjećaj da se, gluho bilo, samo čeka da negdje u tom buretu baruta pukne prva puška, pa da opet krene “krvavi valcer” koji je stotine hiljada nas, bivših Jugosa, rastjerao širom dunjaluka, a one koji su ostali, naročito mlade ljude, natjerao da sanjaju dan i čas kad će im uspjeti da se “otisnu” na put u nepoznato, u taj kapitalizam za koga svi znamo da već odavno nije nikakva “zemlja obećana”. Ako je to ikada i bio.

Pritom, sve se te državice, atari i plemena, ubiše u naglašavanju vlastite “nezavisnosti” i “samostalnosti”. A, svi znamo, car je go(l)! Jer, unutar te jedne i jedine, “tamnice naroda”, su, po svim objektivnim kriterijumima, svi njeni krajevi bili daleko nezavisniji i samostalniji nego što je to slučaj danas. Možete li zamisliti, recimo, da, u ono vrijeme, američke ili ruske podmornice nepozvane vršljaju Jadranom? Ili da vam neka od velikih sila utrapi svoje staro oružje, a vi se pravite presretni što tu starudiju morate žestoko platiti?! Možete li zamisliti da vam, kao “nezavisnoj” državi, u Vijeću sigurnosti UN ili nekom drugom međunarodnom tijelu, narede da (ne)glasate za neku rezoluciju – u zavisnosti od toga kako odgovara vašem Velikom Savezniku? I da vam se predsjednik/ca kao ponizno kuče vuče oko ograde Bijele kuće, čežnjivo očekujući da se na njenom pragu pojavi Glavni Stanovnik, i mahne mu/joj, to jest – okupljenoj masi, sa udaljenosti od nekoliko stotina metara?!

A nekada se, svi to znamo, naše državnike i u Moskvi i Vašingtonu drugačije dočekivalo.

Da se polako vratimo na početak. Sve to ne bi moglo da nije onih koji bi danas trebalo da slave veliki i lijepi praznik. Prvi maj. Praznik rada, i radničke klase. Da trudbenici lijepo idu na prvomajski uranak, negdje okrenu janjca, uz brdo pića i đakonija nazdrave novim radnim pobjedama. Solidnoj i redovnoj plati, vikendicama, novim fabrikama, putevima, školama…

Pa, ljudi moji, skoro je četvrt vijeka prošlo od zadnjega rata! I mada te stvari nije jednostavno upoređivati, sama od sebe se nameće paralela: šta je, za toliko vrijeme, onomad napravila u Drugom svjetskom skoro sasvim porušena Njemačka? Šta bivša Juga? Što kaže onaj vic, ili anegdota: ovi “novi” ne mogu ni okrečiti sve kuće i fabrike, škole i obdaništa koje je SFRJ za to vrijeme izgradila! A niko joj nije toliko pomagao. Kad su je “pokopali” imala je nekoliko puta manje duga nego ga sada, na primjer, ima samo Hrvatska. O Bosni i Hercegovini da i ne pričam.

Ali, “novima” se nešto mora priznati: vrhunski su demagozi. Velemajstori “prodavanja magle”. Tako su radnicima seljacima i nepoštenoj inteligenciji uvalili priču o etnosima i “našem” Bogu kao jedinim važnim parametrima, da se ovi ni danas od nje nisu u stanju osvijestiti. Dosjetiti šta se krije iza jeftine floskule o “nama” i “njima”.

Zapravo su “novi” tu sasvim u pravu. Samo ne onako kako nam, evo, već decenijama lažu. Doista i postojimo samo mi, i samo oni. Mi koji, radili-ne radili, imamo malo ili ništa, i oni, što prodavanjem magle i širenjem mržnje žive k’o bubreg u loju.

Dok se, jednom, kadli-tadli, radnička klasa ne osvijesti, ujedini, i ne rastjera gamad. To bi im bila skromna osveta za ono što su nam (na)pravili, i još uvijek prave, svih ovih godina.

Zato, sretno ti, na tvoj dan, buđenje iz agonije, radnička klaso!