Pružena ruka

Povezani članci

• Ratni dnevnik Gorana Sarića: LIJEPO GORE KLASICI MARKSIZMA!
• Oj, drugovi, je l’ vam žao…
• Samo ubojica
• Tači: Nema govora o podjeli Kosova
• Šala o guzonjama
• Fino vino NL.: Save water, drink wine!

Predstojeći mjesec, po svemu sudeći, bit će obilježen dvama ozbiljnim političkim pitanjima, koja se zajedno mogu svesti pod zajednički nazivnik hrvatskog pitanja u Bosni i Hercegovini. S jedne strane, očekuje se skora presuda šestorici optuženih dužnosnika Hrvatske Republike Herceg-Bosne, dok se, s druge strane, nastavlja višemjesečna politička trakavica oko formiranja vlasti na državnoj i federalnoj razini.

I političkim slijepcima je jasno da će, neovisno o konačnim ishodima ovih dvaju slučaja, bilo kakav njihov rezultat bolno odjeknuti u ionako do kraja traumatiziranom bosanskohercegovačkom društvu, bolje reći društvima. No, kako god se spomenuti slučajevi raspletu, treba imati na umu jednu vrlo jednostavnu stvar. Ključ za saniranje psiholoških posljedica rata i izgradnju stabilnog društva leži u istini i razumijevanju problema drugih.

Stoga je za razumijevanje hrvatskog pitanja, posebno u svjetlu odnosa hrvatskog i bošnjačkog naroda, potrebno hladne glave pristupiti tom problemu i pokušati ga dijalogom riješiti. Osobno mislim da je tragična politika Herceg-Bosne trajno obilježila Hrvate u Bosni i Hercegovini, posebno u Mostaru, kojeg je ta politika zauvijek izbrisala s lica zemlje, onakvog kakvim smo ga poznavali. Ljudi koji su taj projekt vodili ili u njemu zdušno sudjelovali, trebali bi odgovarati za posljedice svojih djelovanja. Ali, ova nesporna činjenica ne smije zamagliti činjenicu sveprisutnog, više ili manje opravdanog osjećaja nepravde državnim uređenjem, kojeg gaji pretežita većina Hrvata u Bosni i Hercegovini. Možemo se s tim osjećajem slagati ili ne slagati, ali ga ne smijemo ignorirati. Posebno je bolno kad u tom zanemarivanju navedenog problema sudjeluje i jedina relevantna lijeva i nadnacionalna stranka. Riječ je naravno o SDP-u.

Poanta demokracije i lijeve političke misli leži upravo u tome da zaštiti manjinu od apsolutnih zahtjeva većine u bilo kojim okolnostima. Prenesemo li to na ovdašnji slučaj, to bi značilo da bi primarni zadatak SDP-a u Mostaru bio taj da se suprostavi nacionalističkim zahtjevima hrvatske politike o Mostaru kao stolnom hrvatskom gradu, što je ideja van svake pameti, ali bi na državnoj i posebno federalnoj razini zadatak SDP-a bila zaštita manjinskog hrvatskog naroda od preglasavanja od strane većinskog naroda. Bez takvog razumijevanja situacije teško ćemo naprijed. Položaj SDP-a u ovakvim okolnostima je, naravno, izrazito nezahvalan, pri čemu mu preostaju jedino dvije donekle časne mogućnosti. Jedna je, da s obzirom da ne postoji nikakva lijeva politička grupacija s kojom bi SDP mogao koalirati, naprosto odustane od formiranja neprincipijelne koalicije s nacionalnim (nacionalističkim) strankama i tako sačuva stranački ugled. Ukoliko, pak, vođstvo stranke procijeni da više može pomoći razvoju zemlje participacijom u vlasti, stranka jednostavno ne smije zanemarivati političku volju ogromne većine Hrvata.

Koliko god se naime ne slagao s političkim projektima, idejama, čelnim ljudima i uopće atmosferom i poviješću djelovanja oba HDZ-a, oni naprosto imaju većinsku podršku među Hrvatima i to je činjenica koju treba poštovati želi li se izgraditi povjerenje među dvama narodima u Federaciji BiH. Tim više što SDP, još uvijek, nije uspio zadobiti značajnu podršku među tim biračkim tijelom. A povjerenje i u prvom redu vjerodostojnost predstavljaju jedino na što se čovjek, posebno u tako lošim vremenima, poput ovog, može osloniti.

S druge, pak, strane, kad bi oni to doista htjeli, a sve govori da tome nije tako, čelnici oba HDZ-a bi se za interese svih Hrvata u ovoj zemlji trebali boriti u glavnom gradu te zemlje. Jer, lako je biti Hrvat u Mostaru i popovati ostalima koji se ne slažu s tobom, s pozicije moći i utjecaja. Neka probaju to biti u Sarajevu ili Banja Luci. Tragika hrvatske politike u Bosni i Hercegovini leži upravo u tome što je preuzela Miloševićevu matricu razmišljanja, da je bitan teritorij, a ne ljudi. Jer, koja korist od trećeg entiteta u krajevima s hrvatskom većinom, kad on ni na koji način neće riješiti probleme s kojima se ljudi susreću u ostalim krajevima.

Teško je biti razuman u ovako šizofrenoj zemlji.

tekst uz dozvolu autora prenosimo iz nove slobode