Prosvjedi u Mostaru: Zar da šutim?

Povezani članci

• (JUGO)NOSTALGIČAR
• Hoćeš biti pilot?
• Ševe šege šešelja
• Video rad ‘Turning pointe’ umjetnice Arlete Ćehić osvojio drugo mjesto na Bienalu Mediterraneo Art Price 3 u Italiji
• Peđa Kujović: Ne postoji niti jedna BiH tragedija od 90-tih pa do danas kojoj SDA nije kumovala
• ARMIJA BIH U HAAGU (7): “Jebi se, Bože, ako postojiš, što me nisi od ovoga sačuvao!?”

Piše: Teo Grančić, novinar.me

Student sam druge godine novinarstva na Filozofskom fakultetu u Mostaru, gdje sam se našao i za vrijeme ovih protesta. Započelo je u Tuzli, gdje je mladom obrazovanom čovjeku jednostavno nešto došlo do grla, hrana i lagodan život sigurno nisu, al’ siguran sam da računi, dugovi, krediti, neimaština, korupcija, besposlica i čitavo kaotično stanje u društvu jest. Napravio čovjek grupu pod nazivom „Udar“ na Facebooku, oni slični njemu mu se priključili i izašli na ulice, po čitavoj BiH se digao narod koji već 20 godina biva prevaren od svih; međunarodnih zajednica, županija, entitetskih vlada, predsjedništva i još na desetke državnih aparata koje su neki tamo preko bare smislili da zadovolje apetite vječnih foteljaša hrvatsko-bošnjačko-srpskih predznaka.

Prvi dan ovog ustanka bh. naroda, u Mostaru na Španjolskom trgu skupila se šacica ljudi, mediji su se obrušili na Mostarce, da ni glas ne znaju dignuti za ono što ih tišti, protiv onih koji ih gaze, da im se skupi više novinara nego prosvjednika. No potporu ljudima iz Tuzle, koja se proširila na Sarajevo, Brčko, Zenicu i još niz gradova, uz pomoć medija odlučili su drugi dan masovno iskazati i stanovnici i studenti grada na Neretvi. Prvi dan osobno se nisam priključio prosvjedima, no drugi dan sam odlučio otići. Kažu mi “nije tvoja država, okani se toga”; e pa neću, ovdje studiram, provest ću sigurno tu još koju godinu, mnogi mi dragi ljudi, prijatelji, kolege i poznanici žive ovdje, ovdje svake godine iskeširam dobranu svotu novca za školarinu i mnoštvo papirologije, ovdje trošim svoj novac, ovdje provodim dane, živim sudbinu s tim ljudima, gušim se u smeću kad ga danima i danima nitko ne odveze s ulica, pa zar da šutim?!

Šutio je narod ovdje godinama, mirno pozivao na rješenje situacije, no onima s visoka očito to nije dovoljno, a sad im je taj narod kojeg su u tišini nazivali robovima, na glas postali huligani. Ponajviše iz suosjećanja s ovim narodom, a pomalo i revolucionarnog duha, kako sam već napisao, drugi dan prosvjeda, odlučio sam u 16 sati doći na Španjolski trg gdje je predviđeno okupljanje prosvjednika. U početku činilo mi se da će to biti jedan mirni tihi znak podrške prosvjednicima u Tuzli, no krenulo je u duhu prave male revolucije protiv sistema i vlasti. Prosvjede je predvodio starac u revolucionarnom stilu, mnoštvom transparenata s kojima usamljeno već više od godine dana poziva narod na ustanak. I uspio. Možda čak i previše, jer nikada nasilje nije zagovarao. Skupio se svijet, ujedinio se u ratu razjedinjeni grad, hrle preko mosta, stižu i sa „zapadne “ strane, tijelima prosvjednika, blokirao se Bulevar, počele su se uzvikivati radničke i protuvladine parole.

I što sad? Ide se pred zgradu Vlade Županije. I tako od nekoliko stotina ljudi, formira se kolona do kasnije, prema nekim procjenama, i dvije tisuće ljudi, te uz uzvikivanje parola protiv gradonačelnika i svih koje narod smatra krivim za jad i čemer u kojem se nalaze, stiže se pred zgradu Vlade. Nastavlja se s parolama, al’ počinje kao i u Sarajevu i Tuzli letati kamenje na prozore zgrade, a nakon što nekakav naizgled poslovan čovjek dolazi do vrata i baca kamen, na vrata hrli nekoliko desetaka mladih ljudi koji razvaljuju vrata, ulaze u zgradu te u znak nezadovoljstva, kroz prozore bacaju fotelje ministara, papire, računala, pale zgrade, uz gromoglasni pljesak i uzvike potpore mase. Mase koja ovim buntom kao da želi osvetiti uništavanje države prouzrokovane korupcijom i kriminalom na najvišoj razini onih koji su sjedili u onim foteljama. Policije ni na vidiku, samo poneki u pješačkoj patroli, a da ne govorimo o specijalnim jedinicama. Vatrogasno vozilo se tijelima prosvjednika uspijeva spriječiti da dođe do zgrade. Vozilo one institucije, koja je u vlasništvu grada, a u kojoj mjesecima traje agonija vatrogasaca.

VLADA JE PALA! Prosvjednici su se uputili dalje, i to prema Gradskoj vijećnici, koja brzinom munje postaje novo zgarište, u koju prosvjednici upadaju i iz nje bacaju papire i stolice. Šteta nije bila tolika kao u zgradi Vlade očito zbog povijesne vrijednosti ove predivne građevine ili ko zna već čeg. U daljnjem pohodu nezadovoljnika odlazi se preko Neretve te se u potpunosti uništava zgrada Gradske uprave, lete ponovno papiri, fotelje, računala. Svoj pohod građani nisu ni tu zaustavili uskoro se pali i zgrada HDZ-a BiH, a nakon tog i zgrada bošnjačke stranke SDA. Tu večer grad je uz miris paleža pokazao jedinstvo, mlado i staro s ove i one strane Neretve, u borbi za bolju egzistenciju, svježi kruh svaki dan, punu plaću svaki mjesec…

Tvrde to rade muslimani, to rade huligani, to rade ljevičari, to rade anarhisti, to rade plaćenici. Draga gospodo, to radi narod koji je kruha gladan, to rade oni koji vas godinama mirnim putem upozoravaju na kaotičnost vaših činidbi… Odmah je od tvrdih hrvatskih organizacija i stranke čija se zgrada našla u plamenu, nije vrijedno dva puta pisanja, navedeno da Hrvati ne izlaze na ove prosvjede, al’ zeznuli su se. Uz mene na ovim prosvjedima stajali su moji mostarski susjedi Hrvati, prijatelji Hrvati, kolege Hrvati. Podijeli pa vladaj, e pa nećeš. Kruha narodu daj i ne sijeci narod po križu ili boji, po zvoniku ili minaretu, zastavi i himni. No ostaje pitanje što sada, više-manje postavljeni su zahtjevi, hoće li ih foteljaši ispuniti, što s uništenim zgrada, što s pretučenima u Sarajevu i Tuzli, što dalje učiniti?

Neki županijski foteljaši su već odstupili. Kažu uništili su huligani zgrade, e pa bome bit će posla za popravljanje tih ruševina, građevinci, stolari, staklari, valjda nisu svi još pozatvarali svoje firme. “Huligani, huligani, huligani” bruje dužnosnici, no ja osim uništavanja zgrada u kojima se kuje zlo po ovaj narod na prosvjedima u Mostaru ne vidjeh niti jednog razbijenog privatnog objekta, bilo stambenog ili poslovnog. I ustao je napokon narod, gori BiH, gori i Predsjedništvo u Sarajevu (pročula se informacija još za vrijeme marširanja od Vlade do Gradske vijećnice), u koje ni JNA nije uspjela ući. Zar nije vrijeme da se političari cijele bivše države zapitaju od koga mogu primiti najgori udarac, a koga to trebaju najviše poštivati. Pa zar nije isti odgovor – narod. Narod koji je jači od svake vojske i svakog režima, narod kojemu stežete remen bando, puknut će kad-tad, a eto vam tad bijesnih pasa.

U vjeri i nadi da će narod ostati ujedinjen, da će se proširiti ovaj bunt u svako mjesto, al’ ne samo BiH, već i moje Hrvatske, izići ću i danas u 13 sati na Španjolski trg i dati potporu napaćenom narodu ove zemlje. Vjerujem da u ovakvoj borbi balkanske glave običnog naroda napokon ostati mirne, ukoliko se umiješaju plaćenici s nacionalističkim simbolima koji bi pod patronatom svojih svetih Raguža, Lagumdžija, Bešlića, Izetbegovića i ostalih htjeli uništiti borbu naroda za zajedničko dobro. Nije ovo huliganstvo, nije ovo anarhizam, nije ovo plaćeništvo, ovo će se dogoditi svakoj državi koja na ovakav način bude postupala s narodom, jer foteljaši ma u kojoj god zemlji bili, vi ste tu zbog naroda, a nije narod zbog vas.

Tekst autora Tea Grančića
preuzet s portala novinar.me