Promjena sistema, a ne samo vlasti

Povezani članci

• Solilokvij kajanja i tuge
• Vedrana Rudan:Kad svetac sucu piše
• Dižem glas protiv Crkve mojih roditelja i optužujem…
• Hrvatska puška
• Broj umrlih od koronavirusa u svijetu premašio pet tisuća
• BH Blok: Postupci utvrđivanja odgovornosti za krah Aluminija moraju biti pokrenuti

Pogledajmo danas kako sistem pokušava neutralizirati ili čak iskoristiti demonstracije, “koje su već postale tradicionalne”, za svoje potrebe. Osnovni postupak koji se događa u aparatima države, više ideološkim negoli represivnim, jest već sad zavođenje, interpelacija sudionika događanja u sistem, a to tek znači u subjekte u sistemskom smislu riječi. S jedne strane, istina je da su demonstracije usmjerene protiv Vlade i da demonstranti prizivaju njenu smjenu. No, puku promjenu vlasti sad hoće ogromna većina stanovništva, dok većina demonstranata hoće i promjenu sistema. Promjenu društvenog i političkog uređenja u zemlji. Zato je to antisistemsko gibanje, te je baš kao takvo ono značajno i zanimljivo, a ne zato što bi bilo nekakav hodajući GONG koji poziva građane na fer i korektne parlamentarne izbore. Takva “velika” politička angažiranost, kao što je glasanje za stranke koje onda vladaju “neodrživim metodama”, već je dostupna svima, na način potpomognut plaćenim propagandnim porukama, od kojih demonstranti i bježe na ulicu kao prostor borbe za slobodu.

Ovdje ćemo skicirati dva različita mehanizma pomoću kojih sistem pokušava asimilirati antisistemske pokrete, kao što je ovaj sada u nas na djelu, i time neutralizirati njihovo značenje. Ili barem smanjiti štetu od njih po sebe.

Prvi način je zavođenje u ideologiju, svojevrsno falsificiranje prirode pobune, što smo već počeli razotkrivati. Ono se odvija na način kako ideologiju, taj imaginarni odnos pojedinaca spram njihovih realnih uvjeta života, opisuje Louis Althusser u svojoj teoriji interpelacije. Pomoću tog koncepta možemo opisati proces kojim se ideologija obraća apstraktnom, pred-ideološkom pojedincu, čineći tako od njega baš subjekt ideologije.

Kako se, dakle, za sistem subjektiviraju sudionici demonstracija? Osim što se razne grupe koje sudjeluju u iskazivanju nezadovoljstva želi prokazati kao ekstremističke, običnim građanima strane elemente, još više se sugerira, dijelom sigurno već uspješno, jer subjekt je uvijek već interpeliran, da ti “obični”, čitaj neorganizirani i bez obuhvatnijeg političkog programa zatečeni ljudi, mogu htjeti samo “naša”, sistemska htijenja. A to znači i da u mjeri u kojoj su prosvjednici eventualno stvarno antisistemski elementi, moraju onda raditi za nekoga tko je sistemski jasno profiliran, pa “stoji iza njih”. Tako demonstranti, piše u novinama, rade (!) za oporbu “koja je ukrala prosvjednike”. Ili ne rade za sindikat koji, pošto je propustio da bude predvodnik građanskog nezadovoljstva, a ne možda klasne borbe radnika i radnica, nema što sada tražiti na ulici. Iako je situacija realno obrnuta: kada bi sindikati imali snage pridružiti se prosvjedima, na ravnopravnoj osnovi s ostalim grupama, bili bi, usprkos kritici koju hodači izražavaju zviždanjem pred njihovim zgradama, još uvijek ili tek sada prihvaćeni.

No, oni imaju, poput političkih stranaka na koje, bez da su se kao takvi registrirali, beznadno liče, problema sa svojim spuštanjem među narod, pošto njihovi vrhovi na civilni način pretendiraju na upravljačke uloge u sistemu. Protuvladine demonstracije su, rekli smo, pomoću ideologa vladajućih tako prerađene u puke demonstracije za raspisivanje izbora! Tom bazičnom redukcijom divlja se misao pretvara u pitomu. Izbori se ionako redovno događaju, a sada bi se samo, pod pritiskom ulice, trebali održati prijevremeno, jer je ova vlast izgubila podršku većine stanovništva. Namjerno se zaboravlja kako se vlast pomoću legalnih izbora, inženjeringom, može dobiti i voljom manjine što se, kada se zbroji broj glasova za pobjednike i broj izašlih na izbore i usporedi s brojem onih koji imaju pravo glasati, u pravilu i događa.

Da je vlast izgubila podršku većine stanovništva, koju nikada nije stvarno ni imala, govore nam sada provedena ispitivanja. Naravno, ne ispitivanja sudionika demonstracija, njih se žurnalistički neznanstveno, i od strane novinskih komentatora, ali i od pripadnika akademske zajednice, “sociološki” smješta u nikada empirijski istraženu zbilju našeg klasnog društva, već ispitivanja javnog mnijenja. A kako naše mnijenje postaje javno i dirigirano, ne samo sada, već svih ovih godina u kojima uživamo blagodati kapitalo-parlamentarizma? U tom zavođenju pomažu razna istraživanja trendova na “političkom tržištu”, koja su proizvela cijele privatno-poduzetničke ogranke produkcije zadovoljenja tih “tržišnih” potreba za znanjem. Koga ta istraživanja svojim sociometrijskim i psihometrijskim metodama stvarno opslužuju? Narod možda? Da bi saznao što misli o sebi, državi i društvu u koje je uključen na način sve većeg isključivanja masa?

Ma kakvi, naše istraživače pitanje “kako živi narod” zanima samo sekundarno, kao dodatak rješenjima pripravljenim za održavanje tehnologije vlasti. Zato su istraživanja mnijenja stanovništva potpuno u funkciji njegove moguće upotrebe kao glasačkog stroja, o raspoloženju kojega se dade nešto saznati na isti način kako se analiziraju i drugi gotovi proizvodi. Jer, taj glasački stroj se proizvodi i to su velika, ne samo novčana, ulaganja. Ponovit ćemo tu lekciju ove godine dva puta, obilno izloženi plaćenim kampanjama proizvodnje pristanka na stranke, ali i na EU integracije.

Zato je pokušaj mase da interpelaciju u subjekt barem dijelom izbjegne, odustajući od vođa i hijerarhijskih struktura grupa unutar sebe, pokušaj pozivanja na iskustvo direktne demokracije, čime je izražena visoka svijest o sekundarnoj ulozi subjekta, kao najčešće nužnog proizvoda društvenih odnosa. Potrebno je, dakle, tek razviti interpelaciju u užem smislu, ovaj put kao konkretan proces prepoznavanja interakcije s ideologijom kojoj je subjekt izložen. U tome bi moglo pomoći propitivanje na terenu ne samo ograničenja zastupničke demokracije, već i ideologije demokracije kao takve. Jer, taj pojam danas u globalnom postkomunizmu pravi karijeru proizvodnje “zastrašujuće demokracije”, čiji je navodni sjaj potpuno kontrafaktičan mraku u koji gura svijet oko sebe.

Iza priče o demokratskom angažmanu krije se neoliberalna kontrarevolucija, kojoj trenutno slabija antisistemska strana ne može otvoreno parirati u borbi za drugačiju, kontra-kontrarevolucionarnu, dakle revolucionarnu hegemoniju. Lijevi populizam moguć je samo tamo gdje je ljevica na vlasti, a to u nas nije slučaj. Zato je i antisistemskom gibanju potreban jedan prelazni period, period u kome će “samo” zaustaviti naoko pobjedonosni neoliberalni angažman nekom vrstom paradoksalnog dezangažmana, degažiranja lopte iz gola, koje stalno iznova, bez obzira na faulove, postižu kapitalističke snage, ne bi li se stvorili uvjeti za novi slobodniji angažman na otvorenom igralištu.

Da se to ne dogodi, sistem pribjegava drugom načinu koji zahtijeva pažnju analitičara, a ovdje ćemo ga nazvati radikalizmom centra. Kontrarevolucionarno uvođenje rubnog kapitalizma onaj je “totalitarni” događaj spram kojega ulični ekstremisti koji mu se opiru izgledaju poput leptira pod nogama diluvijalnih nemani. Ti leptiri, ili u konceptualizaciji samih demonstranata “Indijanci”, možda ne mogu dobiti izbore, no mogu mnogo više od toga: demaskirati “kaubojske”, eksploatatorske odnose na kojima je bazirano naše duboko klasno podijeljeno društvo.

 Novosti