PROKLETSTVO ILI BLAGOSLOV PODIJELJENOSTI

Izdvajamo

• Ona je, podsjetimo, mandat počela simboličnim izbacivanjem iz Ureda Predsjednika/ce biste Josipa Broza Tita - Hrvata, komuniste i antifašiste, vođe antifašističkog otpora u vrijeme Drugoga svjetskog rata i prvog i dugogodišnjeg predsjednika Jugoslavije koja je u njegovo vrijeme po svojem utjecaju na međunarodnoj sceni daleko nadilazila kako svoju veličinu i broj stanovnika, tako i svoju ekonomsku i vojnu moć. U posljednje dvije i po godine udar desnih povijesnih revizionista poprima oblike plime što prijeti da će potopiti cijelo hrvatsko društvo. Treba svakako reći i to da toga revizionističkog plimnog vala ne bi bilo, da ne jača desna, netolerantna, ksenofobična, a sve češće i otvoreno neofašistička opcija širom Evrope. I, mada bi se moglo učiniti paradoksalnim, upravo je taj frontalni juriš desnice tipa: ili sada, ili nikada, počeo izazivati sve otvoreniji otpor. Manje na političkoj sceni (tamo, budimo iskreni: gotovo nikakav, jer tzv. ljevica traži način preživljavanja podilazeći desnici), a sve više i sve izraženije u krugovima intelektualaca, u kulturnim krugovima, pa i na inače strogo kontroliranoj medijskoj sceni, gdje se uz šačicu “vječno hrabrih” počinju pojavljivati i neki novi poklonici istine i činjenica. I upravo to je ta podijeljenost o kojoj se danas govori, a nad kojom – usput budi rečeno – licemjerno nariču upravo oni koji su je izazvali (i koji je i dalje održavaju).

Povezani članci

• Duhovi prošlosti ili pak duhovi budućnosti
• Nevladine udruge poručuju: Crkva proglašavanjem neke grupe sektom legitimiše teror nad istom
• Dragan Bursać: Novinari su glineni golubovi u BiH
• Haški tribunal posprema za sobom
• Černobiljska madona
• Predrag Matvejević: Hrvatska se mora oduprijeti fašističkom pravcu

Je li, dakle, podijeljenost hrvatskoga društva – prokletstvo? Jest, ako se održi na dugi rok i ako rezultira prevagom povijesnog revizionizma i nacionalističko-klerikalnih snaga što stoje iza njega. No, ta je podijeljenost, u ovome trenutku barem, i blagoslov. Zašto? Zato, što pokazuje kako u hrvatskom društvu još ima (i) antifašista, kako ima ljudi koji ne pristaju na to da im se nametne povijesna Laž kao Istina, koji znaju i žele i dalje misliti svojom glavom i koji se ne boje (odnosno: sve se manje boje) izreći to što misle. Danas je, dakle, podijeljenost hrvatskoga društva i prokletstvo i blagoslov. Hoće li u budućnosti te podijeljenosti nestati, što ne znači uvođenje bilo kakvog jednoumlja, nego priznavanje i poštivanje povijesnih činjenica, ovisi o nama samima, u prvome redu o mladim generacijama. Trenutno, najglasniji su “jahači apokalipse” desnoga krila. Što, međutim, ne znači da oni moraju prevladati. Vremena više nema puno, ali ponekada je i minuta do dvanaest dovoljna  da se stvari postave na pravi kolosjek. Traži se (samo) skretničar.

Hrvatsko je društvo, odnosno da budemo sasvim precizni: društvo u Hrvatskoj – podijeljeno. To je činjenica kojoj svjedočimo svakoga dana, s time da ta podjela postaje sve izraženija i sve zaoštrenija. Je li to dobro za Hrvatsku, drugim riječima – može li ona normalno funkcionirati u uvjetima podijeljenosti? Odgovor na oba pitanja je negativan. Odvraća li ta podijeljenost pozornost javnosti od gorućih pitanja današnjice, jer znamo da je ona izrasla iz dijametralno različitih i međusobno suprotstavljenih gledanja na noviju prošlost? Odgovor na to pitanje je bez svake sumnje pozitivan. To, međutim, ne znači da treba osuđivati podijeljenost i pledirati da svi opet (“kao u doba Domovinskog rata”) mislimo jednako. Jer, to je naprosto nemoguće. Ono za što bi trebalo pledirati, to je da struju povijesnog revizionizma koja je korjen svih današnjih razmimoilaženja, sukoba i u konačnici – podjela, pretvorimo u perifernu pojavu, jedva spomena vrijednu. Inače, podjela, antagonizam između fašizma (neofašizma) i antifašizma normalna je i neizbježna. Između tih dviju opcija koegzistencije niti ima, niti može biti. No, vratiti neofašizam (na osnovi kojega se gradi povijesni revizionizam) na društvenu marginu, to je danas u Hrvatskoj, imajući u vidu protekla gotovo tri desetljeća, jedva moguće. Mada ne i neizvedivo.

Valja se prisjetiti: s početkom rata što ga je Franjo Tuđman po uzoru na Staljinov naziv za Drugi svjetski rat, nazvao domovinskim ratom, tadašnja je vlast, od početka jedva skriveno, ali i otvoreno antisrpski orijentirana, smatrala da je najpogodniji način za homogeniziranje građana u obrani netom proglašene neovisne Hrvatske, otvaranje ventila za do tada prigušene neofašističke (neoustaške) sentimente i za otvaranje procesa revidiranja dotadašnjeg gledanja na tzv. Nezavisnu Državu Hrvatsku. Počelo je to s onim poznatim Tuđmanovim govorom u kojemu je iznio ocjenu kako je osnivanje NDH (koju su proglasili ustaše-povratnici iz emigracije u skladu s planovima Hitlera i Mussolinija i uz njihovo odobrenje) ostvarenje (i) vjekovnih težnji hrvatskoga naroda za vlastitom državom. Odbačene se, dakle, neporecivo dokazane činjenice, povijesne činjenice, o karakteru ustaške države; dozvoljeno je da ulice u pojedinim gradovima dobivaju ime ustaškog doglavnika Mile Budaka; prihvatilo se da pri integriranju stranačke vojske HOS-a u oružane snage Republike Hrvatske njezina postrojba nazvana po notornom ustaškom zločincu Rafaelu Bobanu zadrži to ime, a dotadanji pripadnci HOS-a na rukavima svojih odora ustaški pozdrav “Za dom – spremni”; čak su neko vrijeme u pojedinim vojarnama Hrvatske vojske (odnosno ZNG) visile slike ustaškog poglavnika Ante Pavelića; vojnike se na frontu slalo s pjesmom o Juri (Francetiću, još jednom ustaškom zločincu) i već spomenutom Bobanu (“evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana”). Ukratko: revidiranje slike o ustaškoj strahovladi i relativiziranje ustaških zločina, uz sustavno zatiranje svega što je podsjećalo na antifašističku borbu i žrtve fašizma (više od 3.000 srušenih spomenika i spomen-obilježja) postalo je osnovno sredstvo okupljanja u obrani od unutarnje pobune dijela srpskog stanovnštva, potpomognute agresivnim postupcima tadašnjeg režima u Srbiji i ostataka one armije što je ne tako davno, i to s razlogom, nosila ime Jugoslavenska narodna armija.

Tada, u prvim danima neovisne Hrvatske i s početkom rata za očuvanje njezina teritorijalnog integriteta, posijano je sjeme podjela što danas pritišću cijelo hrvatsko društvo. Jer, naravno da je bilo onih koji nisu prihvaćali to nametnuto “svehrvatsko jednoumlje”, svedeno na bespogovornu osudu svega što je bilo u vrijeme Jugoslavije, a pogotovo onih koji su je stvorili, dakle: antifašista. U uvjetima rata povijesni je revizionizam, građen na radikalnom antikomunizmu (a komunisti su predvodili antifašističku borbu!) još nekako i mogao proći. Čak i mnogi od onih koji su jasno vidjeli što se događa, tješili su se mišlju kako je to prolazna faza, uvjetovana ratom, i kako će u miru sve opet doći na svoje mjesto. Pogrešno, jer – ponovimo – sjeme zla, a to znači i sjeme podjela bilo je posijano. Nada se probudila s parlamentarnim i predsjedničkim izborima godine 2000. Na žalost, dolazak na vlast koalicije na čelu sa socijal-demokratima donio je znatno manje od onoga što je značila promjena u Uredu Predsjednika. Ne samo što su socijal-demokrati nakon nepune tri godine izgubili vlast, prepuštajući je nekadašnjoj Tuđmanovoj stranci, nego su se oni i u tome kratkome razdoblju bojali bilo kakvog radikalnijeg zaokreta, osobito svjetonazorskog, u strahu od stalnog podsjećanja da su proistekli iz nekadašnjeg Saveza komunista. Inicijative za reafirmiranje antifašizma, što je u postojećim prilikama značilo i otvoreni rat protiv povijesnog revizionizma, potekle su od drugog predsjednika neovisne Hrvatske, Stjepana Mesića. On je, da tako kažemo, vratio antifašizam na scenu, reafirmirao ga, on se nije ustručavao prozivati i osuđivati one koji su, bilo kroz medije, bilo putem obrazovnog sustava, širili laži o prošlosti. U njegovih deset godina povijesni se revizionizam – makar prividno – povukao u drugi plan. Obilježavanje Dana pobjede i datuma osnivanja Sisačkog partizanskog odreda (mada i ranije proglašenog  Danom antifašističke borbe), postali su nešto normalno, naravno uvijek uz prisutnost šefa države. Baš kao i obilježavanje obljetnica pokušaja proboja velike skupine zatočenika iz zloglasnog ustaškog koncentracionog logora u Jasenovcu. Istodobno je desnica, uz svesrdnu pomoć i podršku Katoličke crkve, svake godine organizirala okupljanje na Bleiburškom polju u znak sjećanja na pale ili pogubljene pripadnike Hrvatske vojske (kako su upisali na spomeniku postavljenom u vrijeme socijal-demokratske vlasti), a zapravo držeči živom uspomenu na ustaše i njihovu para-državu.

Mesićevi pokušaji i prodori, osim što su povremeno izazivali  grube reakcije na osobnoj razini iz desnih krugova, ostali su – na žalost – samo to: pokušaji i prodori. Frontu ujedinjene nacionalističko-klerikalne desnice koja je provela strateški uzmak, bez da je pretrpjela odlučujući poraz, nisu uspjeli slomiti. Svjedoči o tome sve što se događa nakon godine 2010., a osobito nakon dolaska na čelo države aktualne Predsjednice. Ona je, podsjetimo, mandat počela simboličnim izbacivanjem iz Ureda Predsjednika/ce biste Josipa Broza Tita – Hrvata, komuniste i antifašiste, vođe antifašističkog otpora u vrijeme Drugoga svjetskog rata i prvog i dugogodišnjeg predsjednika Jugoslavije koja je u njegovo vrijeme po svojem utjecaju na međunarodnoj sceni daleko nadilazila kako svoju veličinu i broj stanovnika, tako i svoju ekonomsku i vojnu moć. U posljednje dvije i po godine udar desnih povijesnih revizionista poprima oblike plime što prijeti da će potopiti cijelo hrvatsko društvo. Treba svakako reći i to da toga revizionističkog plimnog vala ne bi bilo, da ne jača desna, netolerantna, ksenofobična, a sve češće i otvoreno neofašistička opcija širom Evrope. I, mada bi se moglo učiniti paradoksalnim, upravo je taj frontalni  juriš desnice tipa: ili sada, ili nikada, počeo izazivati sve otvoreniji otpor. Manje na političkoj sceni (tamo, budimo iskreni: gotovo nikakav, jer tzv. ljevica traži način preživljavanja podilazeći desnici), a sve više i sve izraženije u krugovima intelektualaca, u kulturnim krugovima, pa i na inače strogo kontroliranoj medijskoj sceni, gdje se uz šačicu “vječno hrabrih” počinju pojavljivati i neki novi poklonici istine i činjenica. I upravo to je ta podijeljenost o kojoj se danas govori, a nad kojom – usput budi rečeno – licemjerno nariču upravo oni koji su je izazvali (i koji je i dalje održavaju).

Sve je to trebalo reći, kako bi bilo jasno gdje su korjeni podijeljenosti hrvatskog društva i tko je za nju odgovoran. Korjeni su, još jednom sasvim jasno i konkretno, u nastojanju da se društvu nametne, što bi znanstvenici rekli, povijesni narativ, građen na lažima, mitovima i neistinama, a odgovornost za to snose oni koji su prvi, svjesno i namjerno, otvorili Pandorinu kutiju, puštajući iz nje sablast naci-fašizma (u hrvatskim uvjetima: ustaštva), najvećeg zla što je zadesilo ljudski rod, ne samo u dvadesetom stoljeću.

A to nas, u zaključku, dovodi do neizgovorenog pitanja iz naslova ovoga teksta. Je li, dakle, podijeljenost hrvatskoga društva – prokletstvo? Jest, ako se održi na dugi rok i ako rezultira prevagom povijesnog revizionizma i nacionalističko-klerikalnih snaga što stoje iza njega. No, ta je podijeljenost, u ovome trenutku barem, i blagoslov. Zašto? Zato, što pokazuje kako u hrvatskom društvu još ima (i) antifašista, kako ima ljudi koji ne pristaju na to da im se nametne povijesna Laž kao Istina, koji znaju i žele i dalje misliti svojom glavom i koji se ne boje (odnosno: sve se manje boje) izreći to što misle. Danas je, dakle, podijeljenost hrvatskoga društva i prokletstvo i blagoslov. Hoće li u budućnosti te podijeljenosti nestati, što ne znači uvođenje bilo kakvog jednoumlja, nego priznavanje i poštivanje povijesnih činjenica, ovisi o nama samima, u prvome redu o mladim generacijama. Trenutno, najglasniji su “jahači apokalipse” desnoga krila. Što, međutim, ne znači da oni moraju prevladati. Vremena više nema puno, ali ponekada je i minuta do dvanaest dovoljna  da se stvari postave na pravi kolosjek. Traži se (samo) skretničar.

Glas Antifašista