Prođoh Bosnom kroz gradove

Izdvajamo

• I ljudi se nekako gledaju kroz nišane sunčanih naočala. Posebno u starom Šantićevom gradu. Koji, kao prepolovljena breskva, prkosi ruci pomirenja. Ne da se Mostar miriti! Ma koliko ih u Neretvu na glavu skočilo. I ma koliko lijepi li su mostarski dućani.

Povezani članci

• SIMONOVIĆEVA PROKRUSTOVA POSTELJA
• Nepravda na Trgu pravde
• Dragoj premijerki J.K.: Jaco, Jacice, Jacičice!
• Nemanja Tubonjić: Šta se krije iza režimskog slogana “Granica postoji”
• Bitka za Vodice
• Debitanti na SP-u: ekipa čiji golman postiže golove sa 90 metara

Foto: herzegovinatravel

Malo je kad Bosna bila inspirativnija, a da se o njoj toliko šutjelo. Kažu da je i onoj pjesmi o divnoj, miloj i gizdavoj tvorac nepoznat. Da je narodno djelo. A čije je onda ovo?

Kad nedavno prođoh Bosnom, kao u naslovu, nadojmio sam se vala slika koje ne bi stale ni u dvije kutije cipela, gdje ih obično čuvam.

Doba je godine kada se priroda nudi i svojim nas blagodetima čuva od sivila, straha i praznila u očima bosanskohercegovačke stvarnosti.

Bila je to i svojevrsna pivska turneja, jer sam isključivo birao one gradove koji imaju svoj pivski karakter. I naravno, birao ona mjesta koja su najpogodnija za testiranje kakvoće omiljenog hladnog napitka: burekdžčinice, ćevapdžinice, pečenjare i da vas ne gnjavim.

Banja Luka, Sarajevo, Mostar – put je čiji oblik sliči bumerangu. Na zemljopisnoj karti. Koji vuče na povratak.

Kakvu mu god ocjenu dali banjalučko pivo se idealno rimuje s istoimenim ćevapima. Sarajevsko kao broš pristaje uz sarajevski ćevap, ali i uz burek. Mnogo više nego onaj jogurt s kojim ga na Baščaršiji poliju.

A mostarsko smo, u nedostatku istoimenog specijaliteta, morali kušati uz mladu jagnjertinu. Ima li i stare? E, da znate da ima. Neću je ni opisivati.

Pored pivskih obilazili smo i vjerske tenkovine. Sve tri najveće kon(pro)fesije. Jedina industrija koja cvjeta. Valjda zato što se neprekidno đubri. I što poziva ljude da upru pogled u nebo dok se oni kusuraju na zemlji. I dijeli ljude na nesretne vjernike i nesretne nevjernike.

Mnogo toga se u Bosni promijenilo. A vala i u Hercegovini. Ni one rijeke nisu kao što su bile. Ni mostovi. I one se planine nekako stisle. Konfiguracija, što bi rekli, terena, ko stvorena, da izvinete, za ratovanje.

I ljudi se nekako gledaju kroz nišane sunčanih naočala. Posebno u starom Šantićevom gradu. Koji, kao prepolovljena breskva, prkosi ruci pomirenja. Ne da se Mostar miriti! Ma koliko ih u Neretvu na glavu skočilo. I ma koliko lijepi li su mostarski dućani.

Preko Bune (ime govori za se) ljudi podijeljeni na franjevačko i popovsko. Osobni interesi kontra Boga.

Malo dalje, u pravoslavnom manastiru, u tišini, sjede neki mladići. Tamo se poslije svakog rata mijenjaju, kao leteće izmjene u hokeju, čas ženski čas muški samotnjaci.

U krugu od sto metara, monasi, turski suveniri i hrvatski grb s prvim bijelim.

U povratku kroz mračni tumel, poznat i kao srpska, policajci kokošare i kradu ljude kao kauboji diližanse. Posebno vole strane tablice. Prodaju i državu i majku i čast za par maraka.

Malo je kad Bosna bila inspirativnija, a da se o njoj toliko šutjelo.

Kažu da je i onoj pjesmi o divnoj, miloj i gizdavoj tvorac nepoznat. Da je narodno djelo.

A čije je onda ovo?