Prođe HV Bosnom kroz gradove

Izdvajamo

• Kakvu simboličku poruku Hrvatska šalje BiH, kad njezini vojnici dolaze na komemoraciju pripadnicima HVO-a? Priznaje li Hrvatska time svu svoju ulogu u ratu u BiH, pa i onu što je opisana u presudi Haškog suda šestorici vojnih i civilnih zapovjednika Herceg-Bosne? Kako takvi odlasci mogu utjecati na sadašnju političku situaciju u susjednoj zemlji? Ne bi li o svemu tome dužnosnici u Zagrebu trebali temeljitije promisliti, kad šalju hrvatske vojnike u susjednu zemlju, pa bilo to i na komemoracije ratnim žrtvama? I ne bi li o tome trebalo temeljitije raspraviti u javnosti obje zemlje?

Povezani članci

• Ivo Anić: Zašto podržavamo fašizam gospodine Jandrokoviću?
• Fabrika sira
• Jebeš zid
• Izjava Štefice Galić: Ovaj film je priča moje obitelji iza koje odgovorno stojim
• HUMOR IZ KALETA I BETULA
• Dragan Markovina: Hrvatska i EU – novi politički izazovi

Photo: Goran Stanzl/PIXSELL

Hoće li pripadnici ceremonijalnog voda Hrvatske vojske otići i na komemoraciju u Ahmiće? Neće? A zašto neće?

Četiri dana trebalo je čekati da se koliko-toliko razjasni nevjerojatna tvrdnja hrvatskog ministra obrane Marija Banožića, da je hrvatski državni vrh “namjeravao poslati vojsku preko granice u Bosnu i Hercegovinu”. A već i to – da je četiri dana trebalo čekati – govori o nedopustivoj nonšalanciji prema susjednoj državi. No, na svu sreću, ne radi se o onome što su mediji u BiH, sasvim razumljivo, sugerirali – da je hrvatski predsjednik Zoran Milanović, tko zna zašto, bio nakanio poslati vojsku u BiH; riječ je bila ipak samo o protokolarnom i zakonitom odlasku petorice hrvatskih vojnika na komemoraciju poginulim vojnicima HVO-a u Bugojno – ali već i taj čin postavlja mnoga opravdana pitanja.

Valja prvo izložiti činjenice, jer je u tom balonu od sapunice, koji je ipak uznemirio ljude, bilo i previše nesporazuma i pogrešnih interpretacija. Dakle, u petak, 29. listopada, hrvatski ministar obrane Mario Banožić komentirao je u zagrebačkom Jutarnjem listu spor s hrvatskim predsjednikom Zoran Milanovićem, koji je izbio 20. listopada, nakon što je Milanović izjavio kako su Vlada i ministar Banožić “izvršili grubi nasrtaj na uredno funkcioniranje sustava Oružanih snaga Republike Hrvatske” time što su prijevremeno umirovili zapovjednika Počasno zaštitne bojne Hrvatske vojske brigadira Elvisa Burčula.

Taj spor nije imao baš nikakve veze s Bosnom i Hercegovinom, ali je Banožić Jutarnjem listu, među ostalim, rekao i rečenicu koja je u susjednoj zemlji odjeknula poput bombe. Govoreći o ulozi načelnika Glavnog stožera HV-a admirala Roberta Hranja u tom slučaju, Banožić je ljutito kazao i ovo: “Rekao sam mu: sad je dosta. Odobravali ste za predsjednikova putovanja razna materijalna sredstva, od helikoptera do brodova, bez mojeg odobrenja i znanja. Čak ste bez mojeg znanja i odobrenja namjeravali poslati vojsku preko granice u Bosnu i Hercegovinu pa smo skandal izbjegli u posljednji trenutak. Tražim od vas da podnesete ostavku ako se ne možete oduprijeti pritiscima predsjednika da ne poštujete Zakon.”

Mediji su istog časa tu izjavu prenijeli u susjednoj državi, ali su gotovo svi pogrešno protumačili, objavivši kako je Banožić izjavio da je Milanović “bez njegovog  znanja i odobrenja namjeravao poslati vojsku preko granice u Bosnu i Hercegovinu”. Nije: Banožić je to izjavio za načelnika Glavnog stožera Roberta Hranja.

Time se, međutim, skandal Banožićeve izjave ne smanjuje. Četiri dana, od petka do ponedjeljka, nikome nije bilo jasno što je Banožić, zapravo, htio reći, sve dok umirovljeni general HV-a i savjetnik predsjednika Republike za ratne veterane Marijan Mareković 1. studenoga Banožićevu izjavio nije nazvao “velikom laži”. “To nije točno i mislim da bi ministar trebao reći hrvatskoj javnosti koju je to postrojbu Hrvatske vojske predsjednik želio uputiti u BiH”.

Ministarstvo obrane odgovorilo je istog dana. “Ured predsjednika Republike Hrvatske 17. ožujka 2021. izvijestio je načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga admirala Roberta Hranja kako će Marijan Mareković, posebni savjetnik, biti izaslanik Predsjednika Republike na obilježavanju 27. obljetnice razmjene bugojanskih logoraša u Bugojnu u Bosni i Hercegovini. Također, Ured predsjednika Republike Hrvatske izvijestio je da će u skladu s odlukom predsjednika Republike Hrvatske na tom obilježavanju nazočiti pripadnici Počasno-zaštitne bojne.”

Zasigurno, regija je odahnula: nije ono što se činilo da jest. U priopćenju Ministarstva obrane dalje piše: “Sukladno Zakonu o obrani, članku 69. stavku 5., odluku u tim situacijama odnosno odluku o prelasku granice Republike Hrvatske radi protokolarno – ceremonijalnih aktivnosti te postrojbi razine voda i niže donosi ministar obrane. Prema saznanjima Ministarstva obrane, pripadnici Počasno-zaštitne bojne bili su upućeni prema Bosni i Hercegovini i prije donošenja odluke ministra obrane. Međutim, shvaćeno je da neće moći prijeći granicu Republike Hrvatske bez odluke ministra obrane i bez naloga za službeno putovanje u inozemstvo za čije je izdavanje za međunarodnu aktivnost nadležno Ministarstvo obrane. Takvim postupanjem Ured predsjednika Republike Hrvatske nepotrebno je izložio Hrvatsku vojsku.”

MORH je dalje izložio svoju interpretaciju zavrzlame oko toga tko je i pod kakvim uvjetima trebao izdati službeno dopuštenje za prelazak pripadnika ceremonijalnog voda HV-a u BiH. Riječ je, naime, o ne tako rijetkim preklapanjima u zapovjednom lancu, ali takva preklapanja i nejasnoće, u nesigurnim vremenima kakva su ova u kojima živimo, znaju, bez ičije namjere, izazvati čak i neželjene katastrofe. Kako bilo, MORH je objavio da je ministar obrane, “u skladu sa svojom zakonskom ovlasti, 18. ožujka 2021. donio odluku kojom je odobrio prelazak granice RH pripadnicima Oružanih snaga iz sastava Počasno-zaštitne bojne”, pa je time, tvrdi “spriječilo međunarodni skandal”. Kakav “međunarodni skandal”, i zašto, ako je odluka bila utemeljena na zakonu, MORH nije objasnio.

Sva ta četiri dana, podsjećamo, nitko iz službenog Zagreba nije osjetio potrebu – bar ne javno – susjednoj državi, čiju je javnost Banožićeva izjava itekako uznemirila, objasniti što se to, pobogu, događa.

Na priopćenje MORH-a reagirao je i ured predsjednika Milanovića, a i načelnik Glavnog stožera osobno. “Ministar obrane Mario Banožić svojim lažljivim izjavama, a sada i priopćenjem poslanim iz Ministarstva obrane RH, bez presedana narušava međunarodni ugled Republike Hrvatske i Hrvatske vojske, narušava odnose s Bosnom i Hercegovinom te, poput svog nalogodavca Andreja Plenkovića, uznemirava javnost izmišljotinama”, objavio je Milanovićev ured.

“Umjesto da opet laže”, piše još u priopćenju Milanovićeva ureda, “neka ministar Banožić objasni zašto mu je smetalo da pripadnici PZB-a sudjeluju na posljednjem ispraćaju poginulih pripadnika HVO-a u Bugojnu na kojemu je u ime Predsjednika Republike Hrvatske bio posebni savjetnik za veterane umirovljeni general Marijan Mareković, a u ime Vlade RH ministar vanjskih i europskih poslova Goran Grlić Radman čiji dolazak u Bugojno ministar Banožić u svom priopćenju smišljeno prešućuje, dakle pokvareno prikriva”.

Načelnik Glavnog stožera, pak, na priopćenje ministarstva obrane reagirao je tvrdnjom kako je “apsolutno neprihvatljivo da se na taj ili bilo koji drugi način iznose grube neistine s očiglednim ciljem difamacije drugoga”. Hranj je u svom priopćenju “uputio snažan protest protiv priopćenja” Ministarstva obrane, “u kojem se na temelju više grubih neistina u potpunosti iskrivljuje situacija oko opisanog događaja”.

Potom Hranj iznosi svoju verziju kronologije oko toga tko je, kada i kako izdao dopuštenje za prelazak hrvatskih vojnika u BiH. I tek tu, u priopćenju admirala Roberta Hranja, četiri dana nakon što je hrvatski ministar obrane objavio uznemirujuću informaciju o “slanju hrvatskih vojnika u BiH”, javnost je doznala kako su vlasti Bosne i Hercegovine bile obaviještene o dolasku vojnika susjedne države. Hranj je, naime, 17. ožujka od MORH-a tražio da donese odluku o tome, na temelju zahtjeva ureda predsjednika. “Nakon što od vas, a ni od vašeg kabineta, nisam dobio odgovor, 18.03.2021. u 12:55 sati poslao sam vam poruku kojom sam vas izvijestio o mom dopisu, tražeći vašu odluku i navodeći da je naš vojni izaslanik već najavio aktivnost bosansko-hercegovačkoj strani te da je planirano da na ceremoniji, pored izaslanika PRH, sudjeluju još i ministar vanjskih poslova RH i veleposlanik RH u BiH”, stoji u priopćenju admirala Hranja. Na kraju tog dokumenta stoji još i ovo: “Napominjem da se, paralelno tome, preko nadležnih službi MORH-a i MVP-a zatražilo diplomatsko odobrenje za ulazak naših vojnika u BiH”.

Sve se, dakle, odvilo sukladno zakonu, i uz znanje vlasti susjedne države. Pa što se onda uopće dogodilo? Ništa, osim što je hrvatski ministar obrane jedan kratki zastoj u komunikaciji prikazao kao, maltene, pokušaj Milanovićeve agresije na susjednu državu. Ali baš se u tome – u mogućnosti da rutinska komunikacija unutar vojne hijerarhije bude prikazana kao pokušaj agresije na susjednu zemlju – i razotkriva sva neravnopravnost i pokvarenost političkih odnosa između Hrvatske i BiH.

Prvo, aktualni politički kontekst, u kojemu Zoran Milanović neprikriveno podržava rušitelja BiH Milorada Dodika – zbog čega mu je počeo javno oponirati čak i hrvatski premijer Andrej Plenković – omogućuje da svaka informacija ovakve vrste izazove strah i uznemirenost u građana susjedne zemlje. O tome hrvatski dužnosnici očito ne vode nikakva računa, i ni najmanje ih nije briga kakve reakcije u BiH izazivaju njihove neodgovorne političke svađe za kućnu upotrebu. Ali, ako politički okršaji unutar jedne zemlje tako snažno utječu na susjednu, najmanje što bi dužnosnici te zemlje bili dužni, jest skrupulozno poštovanje integriteta, stabilnosti i mira kod susjeda. U ovoj posljednjih aferi, za koju je sva sreća da je bila tek bura u čaši vode, oni su se očito ponašali suprotno, kao slonovi u staklarnici. Pritom, očito, Mariju Banožiću nijednog časa nije palo na pamet da sjedi u stolici Gojka Šuška, čovjeka kojega je Haški sud uvrstio među ključne sudionike udruženoga zločinačkog pothvata etničkog čišćenja dijelova BiH. A trebalo mu je pasti na pamet, itekako je trebalo. Kao što je isto to, za njegovu fotelju, trebalo pasti na pamet i predsjedniku Republike Zoranu Milanoviću.

Ali potom, i načelno pitanje koje nitko nije postavio: zašto se smatra normalnim da pripadnici Hrvatske vojske dolaze na pogrebe pripadnika HVO-a u Bosni i Hercegovini? Što se time želi poručiti? Tko je takvu odluku donio, i otkad je takva praksa? Naime, političko-vojni kontekst odnosa Hrvatske i BiH u posljednjih tridesetak godina nipošto nije takav da bi takvi običaji mogli biti posve samorazumljivi. Komemorativni aspekt tog čina, naravno, može se razumjeti, i nitko ne sumnja da su obitelji ratnih žrtava zaslužile svaki izraz sućuti, pa čak – ako im to nešto znači – i onaj službeni susjedne države, ali dolazak vojnika Hrvatske u BiH nipošto se ne iscrpljuje u tome.

Jer kontekst je, kako znamo, neusporedivo složeniji i slojevitiji. Kakvu simboličku poruku Hrvatska šalje BiH, kad njezini vojnici dolaze na komemoraciju pripadnicima HVO-a? Priznaje li Hrvatska time svu svoju ulogu u ratu u BiH, pa i onu što je opisana u presudi Haškog suda šestorici vojnih i civilnih zapovjednika Herceg-Bosne? Kako takvi odlasci mogu utjecati na sadašnju političku situaciju u susjednoj zemlji? Ne bi li o svemu tome dužnosnici u Zagrebu trebali temeljitije promisliti, kad šalju hrvatske vojnike u susjednu zemlju, pa bilo to i na komemoracije ratnim žrtvama? I ne bi li o tome trebalo temeljitije raspraviti u javnosti obje zemlje?

Jer, kad je običaj već takav, treba pitati i ovo: hoće li pripadnici ceremonijalnog voda Hrvatske vojske otići i na komemoraciju u Ahmiće? Neće? A zašto neće?