Proboj logoraša iz Jasenovca

Kako je rat išao kraju, zapovjedništvo logora shvatilo je da mora barem pokušati prikriti svoje zločine (dotad to nisu ni pokušavali – inteligentni zločinac Stjepan Rubinić još je 1942. ili 1943. tvrdio da ih ‘i dijete može uloviti’ pa onda pridodavao – to su ‘obični glupani’, jer bi se ‘jednog dana ipak mogao netko upitati što je s ljudima’).

U toj je situaciji Maks Luburić naredio Dinku Šakiću i Ljubi Milošu da odu u Jasenovac kako bi ‘Picilli organizirao spaljivanje tragova’. Pridružili su im se Pudić–Paraliza i Filipović-Majstorović. Svi su se sastali u Jasenovcu nakon što su neki od njih čak dvije i pol godine odatle izbivali. ‘Zapovjed je glasila da se tragovi grobova imaju uništiti po svaku cijenu.’ Ustaše su se pripremali na takav scenarij već više mjeseci. Iako neposrednih dokaza o tome kako su taj posao učili od nacista nema, način na koji su ustaše spaljivali leševe u Jasenovcu napadno je sličan metodi spaljivanja leševa koju su nacisti primjenjivali od 1941. (u Babin Jaru i drugdje u SSSR-u). Ustaše su taj postupak mogli učiti od Nijemaca koji su stigli na službu u NDH. Određeni broj čuvara iz logora Chełmno (gdje se ta metoda primjenjivala) bio je u Prinz Eugen diviziji, a druga je grupa krajem 1943. i početkom 1944. spaljivala leševe u Jajincima (logor kod Beograda), a poslije su prekomandirani u Štajersku.

Filipović-Majstorović tvrdio je u poslijeratnoj istrazi kako su akciju spaljivanja leševa vodili Ljubo Miloš i Pudić–Paraliza, da je on ‘navratio u Jasenovac kad su radovi bili u punom zamahu’, ali je potom otputovao i kasnije čuo ‘da nisu do kraja dovršeni’. Ljubo Miloš tvrdio je pak kako je ‘jednom prilikom tek obilazio s pukovnikom Džalom te radove’, da je sve ‘osobno vidio’, ali da je tim radovima rukovodio Filipović-Majstorović. Prije će biti da je Miloš u pravu, naime da je Filipović-Majstorović bio ključna osoba, jer je najbolje od svih poznavao lokacije grobnica u Gradini koje je trebalo pronalaziti i uništavati.

Prvih dana travnja (6. i 7.) zatočenicima ‘stalnog sastava’ naređeno je da krenu spaljivati leševe i kamuflirati masovne grobnice. U lančari su prethodno napravljene svojevrsne rešetke (koje se u izvorima nazivaju i ‘gvozdenim traverzama’ ili čak ‘roštiljem’). Brojni svjedoci tvrde da su se ‘na vrat na nos prekapala groblja, iskapale lješine i kosturi žrtava, te ih se spaljivalo na lomačama’, da je ‘vatra neprestano gorjela’. Logoraši su vidjeli ‘s druge strane Save dvije ogromne vatre’. Zatočenici su iskopali jame ‘preko kojih su postavljene gvozdene traverze, a na njih debeli pleh’, potom i burad s naftom. Leševi bi se stavljali na pleh, a dovođeni su i živi zatočenici, koji su tu ‘zaklani i bili bačeni na pleh. Sve bi ih polili naftom, a nakon što se od pepela izgorjelih lešina jama napuni, onda se prelazi nad drugu jamu’ itd. ‘Danima se crni dim zgarišta ljudskih ostataka dizao u nebo i svjedočio o uništavanju tragova zločina.’ Uostalom, ‘cijeli je logor smrdio po tome’.

Nemoguće je makar i približno procijeniti koliko je u tim radovima leševa iskopano i spaljeno, tj. koliko je masovnih grobnica zatrto. Po nekim navodima, na tim je poslovima radilo 500 zatočenika. Logoraš Bazil Zukolo svjedočio je 2010. kako je bio u grupi koja je u travnju 1945. iskopala ‘veliku raku u blizini jezera odakle su izvadili oko 5000 leševa i spalili na lomači uz pomoć koksa i nafte’, što bi značilo da su se spaljivanja obavljala i na lijevoj, a ne samo na desnoj obali Save. No ta se tvrdnja ne može potvrditi drugim nezavisnim izvorima.

Ustanak i proboj

Vjekoslav Maks Luburić vratio se 19. travnja u Jasenovac i odmah naredio: ‘Za tri dana logora više ne smije biti. Počistite sve!’ Kretanje po logoru bilo je od tog trenutka strogo ograničeno. Luburićeva se naredba počela provoditi još istoga dana, kada je 11 zatočenica i zatočenika iz grupe medicinskoga osoblja ustaške bolnice i 12–14 najboljih mehaničara i drugih majstora iz radionice Brzi sklop poslano prema zapadu. Ustaše su smatrali da će im oni biti potrebni u daljnjem povlačenju. Neki od tih zatočenika pobjegli su tijekom kaotičnog povlačenja: osmorica logoraša izdubila su rupu u drvenom podu vagona, ali su, iskočivši, naletjeli u Moslavini na Nijemce i ustaše te su dovedeni u Zagreb. U pratnji četvorice domobrana koji su se preobukli u ustaše, u noći između 24. i 25. travnja jedan od te osmorice, Lavoslav Koričan, zajedno sa sedmoricom uhićenih posjetio je svoju sestru i njezinu obitelj na Trešnjevci. Pred svitanje stražari su ih potjerali na pokret i ta osmorica više nikada nisu viđena živa. Salamon Altarac iskočio je iz vlaka pred Zagrebom i pridružio se partizanima. Šabetaj-Buki Kamhi iskočio je u blizini Svete Klare (danas južni dio Zagreba). Liječnika Arnolda Schöna za boravka vlaka u Zagrebu jedan je domobranski oficir kamionom odvezao k Schönovim prijateljima u nedalekoj Šenoinoj, gdje se Schön sakrio do oslobođenja. Leon Koen i Dušan Prelić prošli su Zagreb i negdje oko Zidanog Mosta iskočili iz vlaka. Poslije tri dana lutanja po šumi pronašli su jednu partizansku jedinicu. Preostale zatočenike oslobodili su partizani kad su kod Maribora zarobili cijeli transport.

No te iste večeri 19. travnja, kad je Luburić izdao naredbu o povlačenju, ustaše su obavijestili medicinsko osoblje i bolesnike zatočeničke bolnice na čelu s dr. Leonom Perićem da ih ‘preseljavaju u Sisak’, ali su odvedeni na likvidaciju.

Jedna znatno veća grupa zatočenika (svi pisari, grupnici, stručno osoblje među zatočenicima, njih, navodno, oko 250) pokupljena je u noći s 20. na 21. travnja iz nastambi Logora III, također radi ‘preseljenja u Sisak’, i likvidirana, po nekima u Gradini, a po drugima u neposrednoj blizini logora, jer su neki zatočenici u rubnim dijelovima logora ‘čuli krikove i vidjeli da se džepnim baterijama osvjetljava neki rad’. ‘Preostale je zatočenike obuzela panika, jer su pretpostavili da su sad oni na redu, pa ih se nekoliko desetaka iz očaja objesilo po nastambama i radionicama.’ Tako je završio ing. Albert Špindl (1904.), koji je projektirao dimnjak električne centrale, kao i braća Mirko (1931.) i Raul (1928.) Beck iz Ludbrega, koji su se objesili zagrljeni. U barakama su ostala visjeti njihova tijela.

Dana 21. travnja strijeljano je tridesetak logoraša koji su radili u šumskoj grupi. ‘Toga dana uvečer bili smo postrojeni na obali Save, okrenuti prema rijeci, a na oko osam metara od nas postrojilo se oko 20 ustaša koji su nas redom ubijali, a trupla su padala u vodu’, svjedočio je Stjepan Solenički, koji se nakon prvog pucnja zajedno s Mirkom Gužvicom dao u bijeg. Obojica su uspješno izmakla mecima i preživjela.

U ta posljednja dva-tri dana najveći dio uređaja koji dotad nije uništen bio je demoliran, a nastambe su minirane i rušene. Poslijepodne 21. travnja Picillijev pomoćnik Slavko Lisac, očito s namjerom da smiri logoraše, sazvao je njih, navodno, preko 200 te im u govoru objasnio kako oni (mislio je na ustaše – op. a.) ‘imaju velikih poteškoća, neprijatelj je u ofenzivi, ali se u Njemačkoj sada dovršava tajno oružje koje će preokrenuti tijek rata’. Valja se stoga ‘držati pribrano’. A onda je ing.Picilli naredio da se preostali muški zatočenici iz svih dijelova Jasenovca III (navodno ih je bilo točno 1073) sa svim stvarima presele u novosazidanu logorsku zgradu u kojoj su se nalazile krojačka i postolarska radionica.

Kako su se logoraši selili, susreli su kolonu logorašica, okruženu brojnom ustaškom pratnjom, i shvatili da cijeli ženski logor ide na likvidaciju. Očevici tvrde da je žena bilo između ‘oko 700’ do ‘skoro 900’. Žene i djevojke također su shvaćale da odlaze na put bez povratka. Koračale su nevjerojatno hrabro, ‘pozdravljajući svoje drugove i opraštajući se s njima’, ‘bacale su svoje stvari i pjevale, gordo koračajući u smrt’. Pjevale su ‘Vi ostajete, mi idemo u smrt’ i ‘Hajde, majko, domu svome, ne dolazi grobu mome’.

Zatočenici su uvijek bili svjesni da su relativno sigurni dok ‘ih ustaše trebaju’, ali u onom trenutku ‘kad bude i ustašama jasno da je sve izgubljeno, bit ćemo svi likvidirani’. Kad je pala noć, ustaše su minirali i zapalili barake i druge objekte u logoru (‘Probudile su nas strašne eksplozije’, svjedočio je Ilija Ivanović) koje nisu srušili prethodnih dana. ‘Logora više nije bilo. Od njega je ostao logorski zid, žičana ograda i dvije zgrade’ u kojima su bili logoraši. Istovremeno je ‘nastala jaka pucnjava’ – logoraši su kasnije zaključivali da su je inscenirali sami ustaše ‘kao tobožnji neki napadaj u cilju da se preostali logoraši likvidiraju’. Vidjevši sve to, logoraši su shvatili da je i na njih došao red. Sinjski komunist Ante Bakotić, koji je po nekoj logici postao ‘duhovni vođa cijele akcije’, u gluho doba noći okupio je rukovodstvo koje je stvoreno ‘ad hoc’. Čedomil Huber, koji se našao na tom sastanku prvi put, misli da je Bakotić ‘svakako bio član ranijih partijskih rukovodstava’. Desetak nazočnih logoraša bez mnogo diskusije zaključilo je kako ‘im preostaje samo napad na stražu i pokušaj proboja’. Radilo se o očajničkom potezu, jer vremena da se proboj bolje isplanira nije bilo, a još je manje bilo oružja. Nametnule su se dileme što učiniti – neki su predlagali da se pokuša namamiti četvoricu ustaških stražara u zgradu, likvidirati ih, uzeti puške pa organizirati otpor iz zgrade, ili pak odjednom jurnuti van, na čistinu. Zaključeno je da se pokuša s drugom opcijom.

Iz opreza od mogućih dojavljivača (Ješua Abinun tvrdi da su Milan Dangubić i Stevo Bašić Pindžo pokušali plan dojaviti ustašama) plan je držan u užem krugu sve do posljednjeg trenutka pred akciju. Svaki od članova užeg kruga rukovodstva imao je zadatak da oko sebe organizira po jednu zatočeničku desetinu, izuzev Bakotića, koji je trebao dati znak za pokret riječima ‘Naprijed drugovi’. Ilija Ivanović, tada šesnaestogodišnjak, sjeća se kako je prišao toj grupi dok su se dogovarali, ali nije znao o čemu se radi. Bakotić ga je potom pomilovao po glavi i rekao: ‘Ovdje se sine ništa ne jede. Nije ovo za tebe, ali pazi – kada mi krenemo, ti trkom za nama (…) Nije mi bilo sasvim jasno šta je Ante mislio, pa sam se povukao’, prisjećao se kasnije Ivanović.

Proboj je zakazan za 10 sati ujutro u nedjelju 22. travnja. Neposredno prije toga Bakotić je obišao sve dijelove zgrade i provjerio je li sve spremno. Čedomil Huber opisuje kako je tada ‘drhtao kao šiba, zubi su mi cvokotali’. Kad je Bakotić, kao što je dogovoreno, uzviknuo ‘Naprijed drugovi’ (neki su ga čuli, a neki nisu!), logoraši su noževima, čekićima i letvama prvo razvalili izlazna vrata na zgradi (Josip Erlih je ‘čuo tresak’) pa ‘nahrupili van’ kroz vrata i prozore. Iznenadili su ustaške stražare, ubili ih i preuzeli dvije puške. ‘Jurnuli smo prema jugoistočnim vratima logora prema Košutarici (koja ustaše u panici nisu uspjeli zatvoriti – op.a.). Bio je to posve brisan prostor oko 150 metara dug, bez ikakvih zaklona od metaka.’ Preživjeli tvrde kako su ‘ustaše bile jako iznenađeni napadom, pa da neki od njih od straha nisu mogli staviti metke u pušku’. Iako su ‘bili zbunjeni, uspjeli su se povući u bunkere i zapucati iz pušaka i strojnica. Neki su bacali i bombe u masu’, ali tek kad su logoraši pretrčali skoro polovicu puta prema izlaznim vratima.

Kako su mnogi logoraši padali, neki su zavikali: ‘Nemojte bježati, sve će nas pobiti! Natrag!’, ali je to malokoga zaustavilo. Logoraši su jurili prema ustašama, a kad su došli dovoljno blizu, bacali su na njih kamenje i cigle. U toj je navali Mile Ristić, ‘koji je još bio u dobroj kondiciji’, uspio nekom ustaši preoteti strojnicu/mitraljez, pa je bio jedan od rijetkih koji je uzvraćao vatru. Eduard Šajer, popevši se na telegrafski stup, prerezao je telefonske žice. No nije bilo vremena za pomaganje drugima – Šajer je ostavio brata Morica (1912.), koji je bio teško ranjen i koji mu je povikao: ‘Bježi, od mene nema ništa!’

Foto: Antifašistički vjesnik

U proboju je sudjelovalo oko 600 zatočenika – pod ‘unakrsnom vatrom’, ‘bježali smo kud je tko stigao’. Preskačući ‘preko mrtvih i ranjenih’ (‘pod bunkerom na izlazu, gomila mrtvih logoraša. Preko njih se mora gaziti’), vjerojatno ih se i više od 200 probilo izvan logorskog kruga. Oni koji su bježali među posljednjima imali su više šansi da prežive, jer ‘je ustašama uzmanjkalo ručnih bombi koje su dotad kao kruške spuštali među logoraše’. Vlado Mišljenović pao je zajedno s nekolicinom logoraša nadomak vrata. Oni koji su se probili kroz vrata okrenuta prema Savi, a njih je bilo relativno malo, imali su više šansi, jer su ustaše na njih pucali samo iz pušaka, a ne i iz strojnica.

‘Kad smo prošli logorska vrata, trčali smo u pravcu šume, koja se nalazila oko 3 km daleko prema Košutarici. Ustaše su pucali po nama, te su i sami za nama jurišali, ali kad smo mi ušli u šumu nisu se usudili za nama’, pričao je Jakov Finci. Ilija Ivanović, koji je očito bježao u istom smjeru, tvrdi kako su ‘ustaše nastojali da im presijeku put, ali ih je bilo malo u odnosu na nas, pa nisu uspjeli. Gađaju nas kao zečeve. Približavamo se rijetkom streljačkom stroju. Mnogi pogođeni padaju, ali nas još dosta ima. Ustaše bježe desno i lijevo. Jedan kuražniji ne sklanja nam se s pravca – ubija jednog, drugog, trećeg iz naše grupe’, ali se ubrzo ‘desetak ljudi bacilo na njega’. Kao posljedica, ‘jedan zatočenik je naoružan – gađa ustaše’. Dragutin Škrgatić, preživjevši proboj, vratio se u Jasenovac dva mjeseca kasnije s komisijom za utvrđivanje ratnih zločina i ‘našao velik broj leševa zatočenika po poljima’. Karlo Zebec opisivao je kako je, dok je trčao, bio ‘ranjen puščanim metkom u debelo meso, ali mi kost nije bila povrijeđena, pa sam mogao stići do šume’. Čedomilu Huberu metak je okrznuo prsa te razderao odijelo i košulju, pa je i on mogao nastaviti bijeg. No većina onih koji su se probili iz logora poginula je, uglavnom od vatre iz zaštitnih bunkera.

Ustaše su za bjeguncima poslali satniju mladih vojnika, gotovo dječaka. Huber se susreo s jednim od njih, ‘nije imao više od 13-14 godina, pošao je prema meni, ispalio metak, ali i promašio. Trebalo je novi metak gurnuti u cijev. Pošao sam prema njemu, riješen da ga likvidiram. Ali on je pobjegao.’ Manji dio logoraša skočio je u Savu, neke su ustaše pogodili, a neke nisu, pa je tako ‘množina živih i mrtvih plutala rijekom’. U ime onih koji su se spasili svjedočio je prostodušno Ješua Abinun – ‘Ne mogu reći da je to bio neki heroizam (…) Nije tu bilo pameti. Eto, nije te pogodilo i ostao si živ.’ Boris Hanžeković, vrsni predratni sprinter, bio je u Jasenovcu zatočen 1944. Vjerojatno je sačuvao dio snage i mogao je relativno brzo trčati, ali nije preživio proboj. Nije poznato kako je ubijen.

Među poginulima bio je i Ante Bakotić. Mile Ristić tvrdi da je ‘Ante smrtno pogođen kad smo izašli kroz kapiju. Zastao sam da mu pomognem. Naredio mi je da idem naprijed i da netko mora ostati živ. Posljednjom snagom, vidio sam, odvukao se do Save i u njenim se valovima izgubio’, dočim je Huber ‘vidio Antu Bakotića kako ide po cesti, korakom, a pluća mu se nadimaju kao kovački mjehovi’, jer više nije imao snage trčati. ‘Pozvao sam ga da siđe u jarak, i da se skloni. Tada ga je pogodio metak i on se srušio u Savu.’

Bijeg iz logora i višednevno lutanje i skrivanje po okolnim šumama opisalo je više logoraša: bježeći od ustaša, Egon Berger skočio je zajedno s dvojicom bjegunaca u neko šipražje. Ustaše su pucali po njima i ubili drugu dvojicu. Berger se skrivao do večeri, jer su ih ustaše tražili i češljali teren pješice, i automobilima i motociklima. Jedna je grupa bjegunaca pak, zašavši dublje u šumu, spazila seljaka koji je čuvao svinje. ‘Narede mu, da ih odvede najbližim putem partizanima. Branio se da ne zna i time izazvao nepovjerenje. Upravo zato ga ne htjedoše ostaviti, da ne bi odao, koga i gdje je sreo. Tjerali su ga pred sobom. Kad su odmakli daleko, pustili su ga.’ Osamnaestogodišnji Svetozar Čikić preplivao je Savu, baš kao i Čedomil Huber i Radovan Popović, ali je sutradan podlegao od zadobivenih rana i iscrpljenosti. Jeruham/Jerko Gaon u proboju je bio ranjen u ruku, ali je ipak nakon tri dana skrivanja po slavonskim šumama pronašao partizansku jedinicu. Ješua Abinun stigao je u grupi od četrdesetak logoraša iste večeri do sela Vrbovljana (tridesetak kilometara na istok), ‘gdje su ih seljaci preuzeli na spavanje’, a Branko Ilić s još 21 odbjeglim logorašem u blizinu Nove Gradiške. No Abinun i njegova grupa povukli su se potom u šumu, u strahu od Nijemaca i ustaša. Seljanke su im donosile hranu sve dok dva dana kasnije nije stigla partizanska jedinica. Slična je bila i pripovijest Adolfa Fridriha, koji se pridružio partizanima u selu Gređanima kod Stare Gradiške, nakon više desetaka kilometara pješačenja i tri dana bez hrane. Ilija Ivanović bježao je u grupi s mnogima, ali se najednom, u šumi prema Košutarici, našao posve sam. Nastavio je pješačiti, misleći da ide prema Savi, a odjednom se našao na pruzi. Tu ga je spazio neki domobran te priveo ustašama u nedalekom bunkeru. Ivanović se predstavio kao dječak iz obližnjeg hrvatskog sela koji je pobjegao od partizana. ‘Ustaše su kartali, povjerovali su mi, na mene više nisu obraćali pažnju’, čak su ga i dobro nahranili. Potom je s ustašama otišao do obližnjeg sela (Rajić), gdje su ga pustili. Oton Langfelder pridružio se jednoj jedinici Jugoslavenske armije, ‘ali je odmah radi slabosti demobiliziran i pušten kući’.

Poslije proboja u Jasenovcu III ostalo je još oko 460 zatočenika koji iz straha, rezignacije, iznemoglosti ili krive računice (da je proboj rizičan, a da će ih ustaše, ako ne budu bježali, poštedjeti) nisu ni pokušali bježati. Ustaše su većinu u bijesu istoga dana pobili. Neutvrdivo je koliko ih se pokušalo sakriti u logoru, ali i ti su stradali, najviše kad su ustaše narednih dana minirali i palili sve logorske nastambe koje nisu bile uništene u tri avionska bombardiranja početkom travnja. Od skrivenih su se u logoru spasila samo osmorica – Jovan Živković sakrio se pod daskama u potkrovlju Ciglane zajedno s logorašem kojeg je znao samo po nadimku Munja.

Proboj logoraša bio je herojski čin. Po svemu sudeći, nije se moglo izbjeći da mnogi od njih poginu… Ustaške su straže bile brojne, dobro naoružane i spremne da svim sredstvima likvidiraju bjegunce. Nije bilo oružja, zatočenici nisu imali nikakvog borbenog iskustva, nije bilo organizacije koja bi taj posao obavila. Komunistička je organizacija bila teško uzdrmana strijeljanjem Mila Boškovića i drugih ujesen 1944. i do proboja se tek djelomično oporavila. Nije bilo ni pomoći partizanskih jedinica izvana koje bi mogle napasti logor i usmjeriti barem dio ustaških efektiva na sebe, kako bi u proboju stradao što manji broj logoraša.

I zatočenici Kožare (Logor IV) shvaćali su, kao i oni u Ciglani, da rat ide kraju i da valja nešto učiniti, jer nisu dvojili da će ih ustaše prije odlaska nastojati likvidirati. Postalo im je to jasno nakon neuspješnog bijega braće Lyon (koji se dogodio ujesen 1944.) – ‘Nije bilo kožarca koji nije počeo ozbiljno razmišljati o bijegu.’ No sad su znali ‘da akcija mora biti kolektivna’, pa se počelo proizvoditi ‘oružje’ – ‘Turpije su se pretvarale u bodeže, stari noževi za skidanje mesine s koža u mačeve.’ Atmosfera se počela drastično mijenjati, kožarcima je postalo jasno kako ‘si bez oružja izložen većoj opasnosti nego ako te ulove s njim’. Poslije više od tri godine zatočeništva Miller opisuje ‘optimizam, probuđenu samosvijest kad pod košuljom, ili u hlačama osjetiš da imaš nož ili bodež! (…) Kao da smo odjednom bili oslobođeni straha!’

‘Jednoga dana netko je među logorašima počeo dijeliti zaduženja. Svaki je dobio neki zadatak (…) trebalo je iznenaditi ustaše, pa je brzina bila važna.’ Zadatak Erwina Millera bio je da zajedno s još jednim logorašem ‘na ogradi pokraj štale presječe žicu’. Miller se dogovorio s ocem Ignjatom/Ignacom da budu zajedno, ali ‘da, u slučaju ranjavanja, nijedan neće poći drugome u pomoć, jer od toga ne bi bilo koristi. Svaki se mora brinuti za sebe i svim silama nastojati dočepati slobode. Nismo znali kako će se stvari odvijati, ali znali smo jedno: bježati, bježati što dalje i što brže!’

Kožarci su toga 22. travnja bili alarmirani prijepodnevnom paljbom i detonacijama iz dva kilometra udaljenog Logora III, pa su se pripremali za bijeg iste večeri. Mozak proboja bio je logornik Sisi Alkalaj, a vođe su bili Stanko Gaćeša i Zahid Bukurević – ‘Nitko ih nije izabrao, ali smo ih nekako prihvatili za vođe, i njihov je glas važio kao odlučujući’, tvrdi Erwin Miller. Braća Ervin i Oto Moster, Zagrepčani, i sarajevski kemičar Avram Demajo priredili su po bočicu cijankalija za svakog logoraša u slučaju da bude uhvaćen. Električar Hune pripremio je boce sa zapaljivim materijalom i porazmjestio ih po čitavoj Kožari, kako bi u dogovorenom trenutku sve planulo.

Ustaška posada Kožare, njih osamnaest, stanovala je u ispražnjenoj srpskoj kući, odmah do logora. Čini se da su i tog 22. travnja bili relativno spokojni, jer je jedan zastavnik, Mato Živanović, krenuo na brijanje u Kožaru, pa mu je brijač, zatočenik David Atijas, uz pomoć drugih zatočenika prerezao vrat. Nešto kasnije je ustaša, inače Živanovićev rođak, došao po futrolu za šmajser te je doživio istu sudbinu. Od ove dvojice ubijenih ustaša logoraši su uzeli ‘revolver i šmajser i bili sigurniji da mogu krenuti u proboj’. Malo kasnije, već u sumrak, jedan je ustaša ‘išao smijeniti stražu iza Kožare’. Zaustavlja ga Miro Auferber i ‘traži vatre kako bi pripalio cigaretu. Ustaša prebacuje strojnicu na rame i, dok vadi šibice, Miro mu sjekirom raspolovi glavu.’ Bio je to znak da svih 147 ‘kožaraca’ (ili 136, kako navode drugi izvori) odjednom nahrupi na izlaze i pokuša se razbježati na sve strane prema Savi i šumarcima. U međuvremenu je planula zgrada Kožare.

Pa ipak, zbog prijepodnevnih događaja u Ciglani ustaše su bili na oprezu te su pojačali straže. Dočekali su bjegunce raspoređeni po jasenovačkim ulicama i oko naselja, a potom su promptno krenuli u lov na one koji su im u prvi mah izmakli. Tako je pobijena golema većina kožaraca. U trenucima proboja, očito vidjevši pokolj svojih drugova, Sisi Alkalaj popio je otrov, procijenivši da kao invalid nema šanse pobjeći.

Erwin Miller je ‘imao povjerenja u vođe proboja’, ali je istovremeno ‘i sâm pokušao stvoriti neki plan za čas kad će doći do općeg bijega’. Stoga je unaprijed odredio ‘da bi mu bio najbolji put preko željezničke pruge, naravno ako ju stigne na vrijeme prijeći. Teren je poznavao još iz vremena kad je odlazio na sječu drva za kožaru.’ Tako je Miller, zajedno s ocem i još dvojicom logoraša, trčao prema pruzi: otac je isprva ‘dobro trčao’, a onda je, ‘pogođen rafalom, pao’. Miller je zastao i pozvao oca, ponadao se da će se odazvati, ali odgovora nije bilo. Zaključio je da valja poštovati dogovor koji su njih dvojica prethodno uglavila – ‘svak’ nek’ se spasi kako zna i može’, pa se ‘digao i svom snagom nastavio trčati’. A kad je stigao do pruge, ‘uspije je preskočiti’ te je ‘ostao sam. Oko mene nijednog logoraša.’ Krenuo je prema Okučanima. Na glavnoj cesti susreo se s njemačkom kamionskom kolonom. Pozdravio je njemačke vojnike, koji nisu shvatili da se radi o dojučerašnjem zatočeniku, te je krenuo na sjever, prema Psunju. Nešto više od 24 sata po bijegu iz logora uspio se pridružiti partizanskoj jedinici kraj Lipika, a onda se 25. travnja vratio u rodne Vinkovce. Egon Berger trčao je pak prema zapadu. Po vlastitu iskazu, nadljudsku mu je snagu davalo saznanje da više nije u logoru i da postoji mogućnost da se spasi. Tada je naletio na još jednog bjegunca iz Kožare – Stojana Lapčevića. Stojan je izgubio nadu da će se spasiti, pa je, poput Sisija Alkalaja, popio otrov, ali on nije djelovao. Miro Auferber pobjegao je s pet-šest logoraša na treću stranu – skočio je u Savu, koja je tada poplavila i stigla praktički do Kožare. Do nasipa, koji se još vidio u vodi, stigli su samo on i Zemunac Gavro Koen. Prebacili su se preko nasipa i skočili u nabujalu maticu. Na desnu obalu isplivao je samo Auferber. U pustoj Uštici skrivao se dva dana pa krenuo na zapad, ali ga je na putu uhvatila seoska straža. Prestrašivši se da bi ga seljaci mogli predati ustašama, pobjegao je prema istoku, preplivao Unu i stigao na Kozaru, gdje je pronašao partizane. Jakov Kabiljo je iz Kožare ‘trčao’ tako brzo ‘da nije znao odakle mu toliko snage’. Izbjegavajući ustaške straže i bojeći se da ne padne u kakvu zamku, tek se nakon jedanaest dana pridružio partizanima na posve drugoj strani – u okolini Banove Jaruge, tridesetak kilometara sjeverno od Jasenovca. Leon Maestro u bijegu je bio dvaput ranjen, u ruku i nogu. Jedva hodajući i skrivajući se, naletio je na ustašku patrolu, koju je uvjerio da je radnik na povratku s prisilnog rada u Reichu, da bi se kasnije, nakon mnogih peripetija, priključio partizanima na Papuku. Kako je bio posve izmožden (imao je tada, tvrdi, 37 kilograma), partizani su ga odmah smjestili u bolnicu u Pakracu. I drugi su prošli višednevnu kalvariju skrivanja, gladi i probijanja kroz šume dok se nisu uspjeli pridružiti partizanskim jedinicama.

U logoru Stara Gradiška od kraja 1944. i tijekom prvih mjeseci 1945. preostalo je nekoliko desetaka zatočenica i zatočenika kako bi održavali prostor logora i služili ustaškoj posadi. Uvečer 23. travnja jedinice Jugoslavenske armije zapucale su iz smjera Bosanske Gradiške. Logoraš Fabijan Rukavina minirao je dio električne centrale, pa je nastao potpuni mrak. Vrata logora bila su širom otvorena. Ustaše su ubijali posljednje logoraše. Neka su tijela bacili u Savu. Tek se manjina uspjela sakriti i preživjeti – naprimjer u bunaru kao Antun Benički. Neki su i pobjegli – dio njih tako da su se konopcem spustili preko logorskog zida. No kako je prostor oko logora bio miniran, mnogi su u bijegu stradali od mina. Ustaška jedinica iz Stare Gradiške pobjegla je 24. travnja prema zapadu. Partizani su potom gotovo bez otpora ušli u logor i zatekli jezive prizore – posvuda tragove krvi i leševe (partizani su, između ostalih, pronašli tijela logoraša Matije Jurkova i Ivana Musina, jedna od rijetkih koja su bila identificirana).

Do proljeća 1945. logorske su ekonomije uglavnom prestale raditi, a logoraši su ili bili ubijeni, ili su povučeni u Jasenovac ili Staru Gradišku. U travnju 1945. postojale su samo ekonomije u Mlaci i Lonji. Tada su se ustaše krenuli povlačiti, pa su ubili preostale logoraše. Likvidaciju Mlake preživjela su trojica logoraša, a likvidaciju Lonje najmanje trojica.

Dejan Motl i Đorđe Mihovilović ustanovili su da je proboj preživjelo 90 zatočenika Jasenovca III (Ciglana), 12 iz Kožare, 15 iz Stare Gradiške, 8 ih je bilo skriveno u ruševinama Ciglane, 30 je preživjelo jer su ih ustaše poveli sa sobom (s bolnicom ili s Brzim sklopom), a 14 ih je pušteno iz zatvora u mjestu Jasenovcu. Ukupno 169 ljudi, od kojih su u proljeće 2016. bila živa još trojica…

Odlomci knjige Ive Goldsteina ‘Jasenovac’ 

Antifašistički vjesnik