Priče iz zaboravljene sobe

Povezani članci

• Marinko Čulić: Srb i čekić
• Dobro jutro u Kravat-pukovniji
• SAOPŠTENJE ZA JAVNOST: Dodjela Ifimesovih priznanja
• Sa 15 godina zakašnjenja Reis Cerić objavio kraj karijere: NIKADA SE NEMOJ VRATITI- VIDEO
• Ladislav Babić: Krčag ide na vodu…
• Blajburško Dugopolje

Napokon! Prijatelj prije nekoliko dana na najtežim mjestima ugradio rukohvate, stigla i stolica na kojoj ću sjedjeti dok se tuširam i, na kraju, plastična klupica sa koje ću napraviti najteži, posljednji korak kad se popenjem na vrh basamaka: ustajanje. Kad to odradim, lako je, uz pomoć rukohvata, doći do kupatila, sjesti na stolicu, i istuširati se.

Nakon skoro četiri sedmice “kućnog pritvora”, uspjelo mi je da se naguzičke, stepenicama, popenjem na sprat i istuširam. Ne dao vam Bog da takvom silinom oćutite zadovoljstvo curenja “sitne vode” niz tijelo žedno tuširanja. To bi značilo da ste u situaciji sličnoj ovoj mojoj. Poluprilagođeni.

 ***

Darija prvi dan na poslu. Mjesec dana odmora prošao dok dlanom o dlan! U invalidskoj tripple stolici zujim po praznom stanu k’o muha bez noge.

 ***

Na fejsu dobijam puno pozitivnih reakcija na ovo pisanije. Godi mi to. Samo, čini mi se da mnogi ne kontaju da ja ovo pisanije, koliko za sebe, pišem i za sve druge koji bi se mogli naći tu, “na dnu života”.

Inače, na vođenje dnevnika me je nagovorio zet. Njemu ću ga, ako ikada izađe kao knjiga, i posvetiti. Jer, ovo se pokazalo kao odlična stvar: em na papir istresem sve frustracije, nemoć i strahove iz sebe, em sve to izrelativiziram kristalnom kockom vedrine, em će, možda, nekom, nekad, ovi reci pomoći u borbi sličnoj ovoj koju sad ja vodim.

A opet nekad mislim: možda od svega toga i nema nekog ferka. Uostalom, zar nije davno napisano: davljenik se hvata za slamku, a seronja za papir?!

 ***

Radni je dan. S a mjuzom kao jedinim “drugom”, vazdan imam šta pisati i čitati. Mobilni uglavnom šuti. Tako to uvijek biva: nakon prvog perioda, kad te svi zovu i obilaze, ljudi se okrenu svojim brigama. To je normalno. Jedine poruke koje povremeno dobvam su one iz bolnice. Obavještavaju me o novim pregledima i ispitivanjima. Daju mi do znanja da sam u njihovim kandžama. Nema mi mrdanja.

 ***

Jutro počinje uzimanjem lijekova: liryca, antibiotik, probiotik. Tokom dana još dva, pa predveče, opet ovaj “poetski”, uz antibiotik.

Voda mi ima neki neprijatan, metalni ukus. Valjda od svih tih “bobica”.

To je puno, ali ipak neuporedivo manje nego što sam ih gutao u bolnici. Tamo ih je dnevno bilo dvadesetak, plus infuzija.

Kao da je na me nepoznat netko bacio onu kletvu kojom smo se nekad davno, k’o momci, šalili: “Dabogda ti apoteka menza bila!”

 ***

Ponedjeljak. Sam kod kuće. Za doručkom, zurim u vrt, koji već ponegdje rese boje rane jeseni.

Dolazi Vanja, srednji sin, po auto, da njegovog mačka Bilija odveze veterinaru. Nešto je onemoćao, i stalno povraća (mačak, ne Vanja).

Zamolim ga da mi pomogne da stavim protezu. Prošle sedmice, nakon prvog probanja, ponio sam je kući. Počinjem se traženjem balansa, premještanjem težine s zdrave na “lažnu” nogu. I tako četiri sata. Da popizdiš.

Puno vježbam, ali kad mi skroz dopizdi, malo i sabotiram. Jer da je čet’r sata i akšamlučiti, pa bi se insan umorio, a ne ovako: “U mjestu, koračić, pa zakoči!”

Stojim, na protezi i nozi, slušam “Priče iz zaboravljenog grada” od Mostar Sevdah Reuniona, prijatelje Sandija i Mišu & Ostale, i gledam, na polici preko puta, majčinu fotografiju. Pogled prestrašenog ptičeta…

Teško je, meni nemoguće, prihvatiti priču o nestajanju…