Priča o opsadi Sarajeva: Proplakalo nebo

Povezani članci

• Ko je Bosni i Hercegovini poklonio Neum?
• Paklena ispovjed
• Umjesto čitulje
• Eldin Hadžović: Sve dok se ovdje ne desi Willy Brandt, nećemo se na pravi način suočiti sa prošlošću
• Zbogom oružje!
• Vedran Sršen: TITOV SU SPOMENIK BILI SRETNI LJUDI

Vjetrić joj se poigravao s pramenovima dok je užurbano teglila kanister birajući što manje otvorena mjesta spram planine, uglavnom uzalud, jer brda su okruživala cijeli grad. Nastojala je izbjeći nepotrebno zadržavanje – vremena su bila takva da to ne bješe preporučljivo – ali detalji kao da su je upravo mamili na takvo što. Što drugo može sa šesnaestogodišnjakinjom – ni djevojčicom ni djevojkom jošte – učiniti prekrasni, suncem okupani ljetni dan, doli izazvati rezonanciju nutarnje ljepote sa onom koju joj nudi kao na pladnju. Sve joj je usput privlačilo pažnju, gurajući u stranu oprez koji je stekla poučena svakodnevicama.

Zrnca prašine
plešu
u zraci sunca.

a tamo, u ostacima lokve od sinoć

Žutokljuni crnoper
se brčka.
Pršti tisuće sunaca.

Pljusak je tek ostao sinoćnje sjećanje, kad odjednom

Kao kiša, popadali
vrapci. Ispiru
pločnik od mrvica.

a u parku se dva-tri mršava pseta razigrano ganjaju po travi, dok

Pasjim repom
lansirani padobranci
polako ateriraju.

Ponad stabla kraj kojega je prolazila

Oblak se spustio
nad krošnju,
tiho zujeći.

Cjelinu toga još bolje od nje zamjećivao je odozgo, jer mu je ležala skoro kao na dlanu – slika bez zvuka – gotovo bi je mogao dotaknuti da nije shvaćao kako ih ipak dijeli po koji kilometar. Bila su to barbarska, ne tako daleka vremena, kad ubrzanije negoli uobičajeno

Boje života
nagriza tama.
Kaplje beskrajna noć.

Vidio je kao se odjednom zaustavila, odloživši kanistar s vodom, sagnuvši se prema tlu. Nije mogao zapaziti s čega je to učinila; jel’ joj se odvezala pertla na cipelici ili joj nešto ispalo, možda je iščašila nogu,… Ionako mu je bilo svejedno, sasvim rutinski naravna njenu sliku u centar vidnog polja. A ona, sagnuta zbog kolone sićušnih bića koja joj u žurbi za vlastitim poslovima – kao što je ona hitala svojim – presjekoše put. Mravi radnici, s ko zna gdje nađenim zrnima pšenice u ovo vrijeme kad su se i trave s tratine kuhale da se samo preživi, žurili su put svojeg doma da uskladište ljetinu. Podsjeti je to na samu sebe i svoje sugrađane, sitna, razumna bića s periferije galaksije što gnijezdo sviše na kamičku trećem od Sunca, upravo u ovom gradu sred neke balkanske vukojebine. Da je promatrač s planine to mogao čuti, slušao bi stihove neke pjesmice što ju je namah smislila u svojoj glavi:

Idem tako, ja mrav, i mislim:
“Gle, ja mrav idem, i mislim”.
Idem, ja mrav, i – mislim.

No, njega to i onako ne bi zanimalo. Već mu je dojadilo promatrati prizor koji je – u ovom ili onom sličnom obliku – već mjesecima viđao. Promeškoljio se tražeći čvršće uporište, odlučivši prekinuti scenu. Ovdje, visoko nad gradom, osjetio se gotovo Bogom. Zar i oni nisu stolovali po planinskim vrhuncima i odatle igrajući svoje, nama neshvatljive igrice, upravljali ljudskim sudbinama? Istovremeno dok se djevojčica, postajući svijesna svoje neodgovorne mladenačke neobuzdanosti, neodgovorne u času u kojem je živjela, počela dizati, njegov se kažiprst lagano, smireno, profesionalno, bez naglih trzaja počeo grčiti. Ništa nije znao o njoj – ni roda ni poroda, kako se to već kaže – niti mu je trebalo više od spoznaje da je ona tamo dolje a on ovamo gore; čvršće i nedjeljivije granice među njima njegov um nije ni mogao zamisliti. U času dok se djevojka ispravila u svoj ljepoti svoje mladosti on pritisnu okidač. Pretpostavimo li da je brzina metka snajpera oko 800 metara u sekundi, na ozarenom licu tek propupale mladosti ništa nije dalo naslućivati da ih od susreta dijeli tek par sekundi.

Prekonoć, smrt
nas otima.
Voli nas.

Nije ni pogledao na rezultat svoje radnje, bio je profesionalac kome se greške ne dešavaju. Dok je tamo dolje, u daljini, djevojka bezglasno, neshvatljivo polako padala na tlo s kojega se maločas osovila, uspravio se laganim skokom uz smijeh viknuvši svojim drugovima u maskirnim odorama – „Još jedan manje!“. Vijugava kolona sitnih mrava nastavila je svoj put bez zastajkivanja, njih se ljudski poslovi nimalo nisu ticali. A širom grada raštrkani stanovnici, u istom poslu kao njihova bivša sugrađanka, čuvši pucanj plašljivo ubrzaše svoj korak skrivajući se iza drveća i ćoškova zgrada. S okolnih vrhunaca činili su se sitni, poput mravaca iz djevojčine poslijednje misli na ovom svijetu:

Idem tako, ja mrav, i mislim:
“Gle, ja mrav idem, i mislim”.
Idem, ja mrav, i – mislim.

Odozgo, motrile su ih nevidljive oči, s obzirom na distancu relativno jednako sitnih, navodno srodnih stvorenja koja međutim nisu mislila ama baš ništa. Režanj u mozgu zadužen za procese po kojima je naša vrsta i dobila ime već odavno su izjeli virusi nacionalizma. Da je bila bajka, sad bi

Proplakalo nebo.
Njegove suze
na mojem obrazu.

miješale bi se sa suzama iz mojih očiju. No, bila je stvarnost duga stotinama dana i noći, kad i suze od bola presahnuše, poput neba nad gradom tog užarenog, ničim neuobičajenog sarajevskog dana.