Priča o dobrim mostarskim ljudima (9): Glumac je glumac

Povezani članci

• Pantovčak u Grškovićevoj
• Kada vas uhapse pred samoposlugom i zatraže račun…
• Birali smo reformatore, a dobili poreznike
• Ante Tomić: Ljubuški Schindler
• Dobro jutro džezeri
• BOG, HRVATI I SAMSUNG APARATI

Često čujemo – glumci su posebna i nadrealna kasta, a biće da smo svi mi velika neglumačka populacija  koja ozbiljno počinje razmišljati samo dva puta: jedanput nad grobovima mrtvih i drugi put poslije dobre pozorišne predstave. Za razliku od nas glumci, a Šerif posebno, razmišljaju od buđenja do smiraja. Razmišljaju o ljudima, njihovim odnosima, vrlinama i manama, sistemu u kome žive, uzrocima i  posljedicama. Govore o malim, a čine velike stvari. Uče nas sokratski, a ismijavaju narodski. Posrednici između zbilje i onog što bi ta stvarnost trebala biti. Međutim, u posljednjih par decenija sve jaču konkurenciju čine im bh. političari. Toliko su se izvještili u glumačkim rolama pa od države i naroda prave najveće  predstave. Uspješno zaluđuju narod i prave imperije, lične i klanovske. Uživaju u prigrabljenom  glumeći borce sve „nevitalnijeg“ naroda. No, ovdje je riječ o dobrom čovjeku i pravom glumcu – profesionalcu, a nikako i ne daj bože – političaru.

Glumac je glumac – Šerif Aljić

Iako je zakoračio u šestu deceniju ne prestaje se igrati, a igraju se samo najbolji. Svijest o tome da se glumac mora vratiti u svoje djetinjstvo pomogla je Šerifu da kad igra mora početi razmišljati kao dijete. Po sposobnosti da se vrati u takvo stanje mjeri se i kvalitet glumca. U tom je i po karakteru i prihvatanju lika koji treba tumačiti uspio izazvati gledaoca da osjeti ono što je osjećao pisac tokom stvaranja umjetničkog dijela. Zato je igra najzahtjevniji dio Šerifovog glumačkog stvaranja. Istovremeno svjestan stanja u kome se nalazi i društvo i glumište Šerif s pravom ističe  – Od glume se ne može živjeti, a evo živ sam -. „Taj posao sam odabrao kada sam poslije Srednje medicinske škole u Doboju birao šta ću studirati. Spremajući se za prijemni ispit na Medicinskom fakultetu u Rijeci, položio sam i audiciju na glumi pri Filozofskom fakultetu u Sarajevu i tako ušavši u uži izbor ostao u Sarajevu deset dana na pripremama za drugi krug audicije – odlučujući prijemni ispit. Uspješno sam položio i osigurao stipendiju Kamernog teatra 55, tako da u Rijeku nisam ni išao. Uz glumu sam vanredno studirao i Pedagogiju i psihologiju i stao sam pri kraju treće godine (kad sam otišao u Titograd), zbog velikih profesionalnih obaveza“. Zato je njegov sin Damir nastavio očevim stopama, pa kad nije tata, Damir je kao najbolji student u generaciji 2016/17 završio filozofski fakultet i stekao zvanje magistar psihologije. U Mostaru je Šerif, uz profesionalnu glumu, na tržnici prodavao voće, a  nekoliko godina i konobarisao u Kaffe-teatru (kod Starog mosta) i na drugim mjestima u Starom gradu. „I moj profesor pantomime Michael Boounstra u New Yorku, tamo od glume nije mogao živjeti, nego je egzistenciju osiguravao radeći kao konobar, pa se i ja nisam stidio konobarisanja“, kazuje Šerif.

Nekada davno se možda pitao: Ko sam?, Gdje mi je dom?, Kud idem i šta radim? Danas je manje-više sve poznato. Iako nije Mostarac po rođenju, tu mu je dom i porodica. Srodio se s Mostarom i dijeli sve njegove radosti i tegobe. Ostavio je, sem pozorišta, upečatljiv trag i na filmskom platnu. Igrao u prvom mostarskom filmu – „Obrana i zaštita“ koji je na Pulskom festivalu proglašen najboljim, pa potom dio je velike ekipe filma „Mrtve ribe plivaju na leđima“. A sa dasaka koje život znače izdvaja monodramu „Odbrana Sokratova“, potom „Mostarska djelidba“  i „Derviš i smrt“. Diplomirao glumu u Sarajevu 1977.godine, a igrao u Kamernom teatru 55 (sedam premijera i preko 100 repriza), u Crnogorskom narodnom pozorištu (Titograd) – (9 premijera i preko 150 repriza), HNK Mostar (3 premijere i 150 repriza), Narodno pozorište Mostar (70 premijera i preko 1200 repriza). Stigao da režira i pet predstava, a davne 1979. godine već dokučio i nagradu za režiju.

U dva mandata Aljić je bio direktor Narodnog pozorišta u Mostaru i četiri mjeseca, pride, kao v. d. direktora. Prihvatio je funkciju direktora u vrlo teškom vremenu, kada je Skupština Hercegovačko-neretvanskog kantona u rebalansu proračuna 2003. godine Narodnom pozorištu smanjila novac za oko 40 posto. Kasnije se stanje stabilizovalo, tako da su za vrijeme njegovog prvog mandata poslovali pozitivno. Novi problemi su nastali kada je Gradsko vijeće grada Mostara donijelo Odluku da Narodno pozorište skine sa proračuna Grada i ponovo vrati na Kantonalno finansiranje. Tada je ponovo rebalansom proračuna  Kantona, Gradsko finansiranje od 425.000 godišnje umanjeno za 75 posto, tako da je na 33 uposlenika četiri mjeseca zaredom mjesečno izdvajano između  devet i deset hiljada KM, a što nije bila niti socijalna pomoć. Tako to, uvijek, biva kad nam o kulturi odlučuju nekulturni. Ipak, u tom razdoblju pozorište je kadrovski ojačano. Nikad nije bilo toliko visoko obrazovanih od 1970. godine. U tom đavlijem i nekulturnom vremenu kad je pozorište bilo ograđeno lancima, a ne predstavama, Šerif je kao direktor popravljao krovnu i prokišnjalu konstrukciju, zajedno sa kolegama glumcima mijenjao sijalice i bukvalno postavljao scenu i daske koje život znače. Na to je danas ponosan, jer se očuvalo što se očuvati moglo.

O tome s kim je najbolje i najradije sarađivao, Šerif ni malo ne dvoji. I umjetnička i privatna najbolja saradnja bila je sa pokojnim Antom Vicanom. Od momenta kada je došao u Mostar krajem 1979. godine u predstavi „Ljudi s juga“ Ahmeda Obradovića pa do 1997. u predstavi „Ante i Jozo“, po tekstu i komediji Neila Simona ”Zlatni dječaci”, koju sad igraju s novim nazivom ”Sjajni momci”, trojica glavnih glumaca iz serije „Lud, zbunjen, normalan” – Mustafa Nadarević, Senad Bašić i Moamer Kasumović. Igrao je ulogu Antinog nećaka, što u novoj režiji igra Moamer Kasumović. Sa Vicanom je igrao u TV seriji ”Odlikaši” 1976. godine još dok je bio student, a bio je s njim u kontaktu i do kraja njegova ovozemaljskog života i u momentima kad mu je prvi put slomljena noga na sceni.

Za višedecenijski stvaralački rad nisu izostala ni mnogobrojna priznanja. Jedno posebno izdvaja: prva nagrada za režiju na jugoslovenskoj smotri u Crnoj Gori i to za režiju koju nije ni studirao. Sretan je jer je kao direktor Narodnog pozorišta Mostar 2004. godine obnovio festival komedije „Mostarska liska“ i to u (ne)vrijeme kad se pozorište borilo za goli opstanak.

No, želja je i danas napretek. Valja obilježiti 35 godina umjetničkog stvaralaštva, ostvariti davnašnju želju i režirati Čehovljevog „Galeba“, obradovati se sinovom zaposlenju, ali i obavezno nahraniti ostavljene mačiće na putu ka Gorancima. Stići će Šerif pomoći prijatelju da obere trešnje, da odigra Sokrata i polijepi plakate za novu predstavu.

Stvarno, o dobrom je čovjeku i glumcu riječ.