Priča o dobrim mostarskim ljudima (7): Ibro Rahimić

Povezani članci

• Ivane pozdravljam te dok ideš prema svojoj ‘Cesti iznad krajolika’, svojoj Neretvi, svom Mostaru!
• Igmanska inicijativa traži revidiranje Daytonskog sporazuma
• Konačno rješenje bosansko-katoličkog pitanja: Čović-Komaričini Čardaci
• AZRA ŠEHOVIĆ: DUBIOZA KOLEKTIV JE VALTER
• Dirigirano objavljivanje „Panama Papers“-a
• Naš pokret će rasti, ne plašimo se vlasti

Dobri ljudi su oni koji spašavaju živote drugih, obespravljeni koji se bore za goli opstanak, obični ljudi koji s gajbom voća doniraju domove za zbrinjavanje maloljetnih, NVO i ljudi u njima koji pomažu starim i zaboravljenim. Dobri su: mudri, hrabri i velikodušni, pošteni i moralni, puni ljubavi prema drugima, pravedni i socijalno odgovorni, razboriti, skromni, a milosrdni. Dobri ljudi su i oni koji gledaju unaprijed i baštine vijekovne tradicije mostarskog suživota. Još je poodavno Dučić rekao:“ Velika je nesreća kad čovjek ne zna šta hoće, a prava katastrofa kad ne zna šta može“. Neko će možda i s pravom postaviti pitanje:“ Pa zar u ovo ludo vrijeme i još luđu vlast – takvih još ima?“ U ovoj sedmoj po redu priči o dobrim mostarskim ljudima predstavljam onog koji zna šta hoće i još više koliko može i šta čini. U ogledalu dobrih je Ibro Rahimić.

Piše: Milan Račić

Izdavač Rahimić

Štampar Makarije je bio prvi štampar sa teritorije južnih Slovena. U Štampariji Crnojevića na Cetinju, 1494.godine štampao je prvu knjigu Oktoix, dok dvije godine kasnije postavlja temelje Rumunskom štamparstvu. U Mostaru se prije rata štamparskim i drugim tehničkim djelatnostima bavio inženjer mašinstva Ibrica. No, u oskudnim poratnim godinama, gotovo ništa manje teško od Makarija, obnavlja štamparsku, kulturnu i izdavačku djelatnost u razrušenom Mostaru. Razumio je Ibrica šta to za istoriju, a budućnost posebno, znači. Zasukao rukave pa s ledine krenuo. Danas slavi dvije decenije postojanja i uspješnog rada. Počeli nešto prije potpisivanja Dejtonskog sporazuma, u vrijeme kada su po gradu još bile vreće s pijeskom, pa stigli do kapitalnog izdavačkog poduhvata Mostar – moj grad ili, kako to mnogi vole reći, zbirke udžbenika o Mostaru i Mostarcima. O tom velikom projektu Ibrica kazuje: „ Želimo sačuvati istinu od zaborava, spriječiti trijumf  laži nad istinom. Kad se u različitim udžbenicima izučava nova „kvazi povijest“ koja mora završiti na smetljištu, ove knjige će biti temelj za neki budući grad Mostar“. A o tom poduhvatu, akademik Peco je rekao:“ Iako su tekstovi dobrim dijelom vezani za prošlost, knjiga nije pravljena za prošlost, već kao nauk za budućnost.“ A naša sugrađanka Vesna Šunjić, koja i kad polazi u Mostar dolazi, izreče:  „I upravo zato su ove knjige brana protiv zaborava, protiv apatije, melanholije i hrane nas i daju nam novu  snagu da ne dozvolimo da nam se ne oduzme grad, jer bilo je i moglo je biti drukčije. I dok posljednji građanin Mostara gdje bio, ne bio, bude ga nosio u svom srcu – Mostar će živjeti. I vjerujem da će opet  jednom zvuci kamenih spavača preko Neretve dopirati i do Sutine.”

Isto tako Ibrica se osmjelio da u vrijeme bagatelisanja onog  najvrjednijeg  kod sva tri naroda u decembru 2015.godine izda knjigu prof.dr. Alije Pirića  „Mogućnosti čitanja teksta – studija o Ivi Andriću i Zuki Džumhuru“, za koju prof.dr. Enver Kazaz reče:“ Hrabra i nepotkupljiva knjiga, a rizik autora dvostruk: zvanična, ideološki normirana akademska kritika u BiH, pogotovo bošnjačka, satanazirala je i jednog i drugog pisca o kojima Pirić piše suvereno, kao vjernik umjetnosti riječi – jer književnost je prije svega to“.

U proteklih dvadeset godina izdao je i objavio desetine knjiga, časopisa, monografija: časopis „Most“ sa neprevaziđenim urednikom Alijom Kebom, pa Kabes, knjiga Hasana Čišića „Postanak i razvitak grada Mostara“, Monografija „Mostar“ Roberta Michela, „Sportske legende“ i „Veležove zvijezde“ Dragana Miladinovića. Posebno je ponosan na pokretanje ratnog lista „Mostarsko jutro“ koji je u gotovo nemogućim ratnim okolnostima redovito dopirao do svojih čitalaca. A po završetku rata realizuje se projekat opremanja štamparije, a odmah potom kreće izdavačka djelatnost i Rahimićevo angažovanje na uspostavljanju pokidanih ljudskih i svih drugih veza. Humanitarna pomoć, u vrijeme poratne neimaštine, bila je prioritet, a ništa manje značajno obnavljanje sportskog života i FK Velež, pa potom aktivnosti u Narodnom pozorištu i Univerzitetu „Džemal Bijedić“, zdravstevenim institucijama, itd… U vremenu izgubljenog osjećaja i pojedinaca i društva za zajednicu u kojoj se živi, afirmisao je manifestaciju „Ja domovinu imam i u srcu je nosim“. Tako je ova manifestacija najboljih literarnih radova učenika srednjih škola postala prozor za ulazak mladih u svijet velikih.

No, sve priče počinju i završavaju se onim običnim i ljudskim događanjima, posebno u teškim ratnim vremenima gdje čovjek – čovjeku postaje vuk, a samo se malobrojni izdignu iznad nametnu im situacije. Jedan ugledni mostarski građanin i privrednik ispričao mi je :“ Odmah na početku rata pakovane su mi razne optužbe i pripreman teren za hapšenje. Rahimić mi je ponudio pomoć i kancelariju koja se nalazila u neposrednoj blizini policijske stanice. Spasio je i mene i moju porodicu, iako se ovakva hrabrost u to runjavo vrijeme plaćala glavom.“ Ibrica je isto tako neke od onih „nezgodne nacionalnosti“ aktivirao u informativnu službu i time ih poštedio ko zna koje i kakve ratne neizvjesnosti. Baš zato, danas hodi ovim gradom podignute glave priželjkujući dan kad će u svom gradu mirno i prosperitetno živjeti svi njegovi stanovnici, dan kad će nestati ideologije mržnje i podjela, vrijeme kad ćemo  ljubomorno čuvati kulturno-istorijske vrijednosti, dobre međusobne odnose i običaje. Posvećen svojoj porodici, unucima posebno, i u šestoj deceniji realizuje veliki projekat novog poslovnog objekta u kojem će se razvijati grafička djelatnost i time otvoriti velike mogućnosti još plodnije izdavačke djelatnosti.

Kao da nas je u ratu i poratnom periodu posmatrao naš najveći pisac Ivo Andrić pa je davnih šezdesetih zapisao: „Čovjeka ćete najbolje upoznati ako ga posmatrate kako se ponaša kad se nešto dijeli besplatno“. A ovdje su konzerve u ratu dijelili dobri ljudi i to prvo drugim i drugačijim, a onda bukvalno spašavali te druge i drugačije. Ibrica je odgojen i vaspitan da pomaže i uvažava druge. Istina je da su se mnogi navikli da i danas otimaju ono namjenjeno drugima ili da te druge uošpte i ne primjećuju. Nažalost, takvih nam, a posebno u vlasti, ne manjka, isto kao i onih koji bi umjesto na svoj, radije na UNHCR-ov kazan. No za takve u ovim pričama nema mjesta. Ovdje je riječ o dobrim mostarskim ljudima, a takvih je, srećom, još podosta. Slijedi osmi nastavak o ljudima koji svakodnevno dokazuju kako je u ovim zlim vremenima teško biti čovjek, ali još teže to ne biti.