Priča o dobrim mostarskim ljudima (3)

Autor/ica 👤Milan Račić 11.3.2017. u 12:03

Povezani članci

Da vladjući izluđuju i narod i narodnosti, građane i manjine, konstitutivne i (ne)konstitutivne i sopstvene i tuđe glasače i poziciju i opoziciju, milion je primjera. Pričaju o Evropskoj uniji i popunjavanju upitnika, pokreću reviziju, hvale se desetinama hiljada novozaposlenih. Organizuju sijela i kafanske sastanke gdje odlučuju u ime svih o državnim pitanjima i ne pomišljajući da to urade u institucijama i nadležnim organima. Tako, evo čitavu godinu zamajavaju narod kako će, pa onda kako neće biti pasoša, a ako to usješno riješe svi narodi i narodnosti moraju biti sretni i zadovoljni jer je desetak institucija i nekoliko stotina zaposlenih u njima uspjelo rješiti najjednostavnije tehničko pitanje, a to je štampanje pasoških obrazaca. Isto je sa auto-putem. Umjesto novih kilometara, mjenjaju se trase, poništavaju tenderi, uvode novi izvođači, a za 2,5 godine vladanja ni metra nove džade. Isto je, ili gotovo isto i u trećem stubu vlasti – pravosuđu. O njima najbolje govore oni sami. Dovoljno je pročitati izjave tužioca, sudija, članova Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, ministra bezbijednosti i svih onih koji to pravosuđe predstavljaju pa zaključiti da i u ovoj oblasti nema ni grama reforme, ni centimetra pomaka. Tužioci umjesto da procesuiraju kriminal i lopovluk, po čemu smo među prvima u Evropi, procesuiraju sebe same. U izvršnoj vlasti sve je poodavno popucalo. Ne zna se ni ko je pozicija ni ko je opozicija. Zbog svega sam odlučio da o onim najgorim ne vrijedi ni progovoriti, no ovog puta to sam pravilo prekršio, samo podsjećanja radi i budalaština koje nam dnevno serviraju. Lažu toliko i tako da i sami sebi ne vjeruju. Indijski pjesnik Harviharaj dijeli ljude u četiri skupine, one plemenite koji zaboravljaju sebe da bi pomogli drugima, one koji pomažu samo onda kad to nije na vlastitu štetu, zlotvore koji će nauditi svom bližnjem da bi izvukli korist za sebe i one koji čine zlo bez ikakvog razloga. Zato, slijedi treći nastavak i priče o dobrim mostarskim ljudima, onim iz prve Harviharaj skupine, kojih je srećom još preostalo i o kojima valja pisati i govoriti.

Roko Mostarac i Internacionalac

Kada sam se okuražio i usudio da otvorim priču o Roku shvatih, da iako smo prijeratni poznacnii, a i“ ratni saborci“, istina ne s puškom nego kao pripadnici civilne zaštite zaduženi da spašavamo od onih iz grupe tri i četiri – Indijskog pjesnika Harviharaja, o ovovremenom najvećem mostarskom neimaru koji je podjednako gradio ljude i društvene odnose, kao i avione u „Sokolu“ i brodove u Splitu, ne znadoh ni kako početi ni kako napisati, ni šta to od velikog djela izdvojiti. Zato ću svoje kazivanje prepustiti njemu samome i onom što je on sam zapisao i što su drugi o njemu izrekli. Izdanak stare korčulanske „loze“, rođen 1945. godine, tipičan „proizvod“ stare Mostarske gimnazije, prošao sve faze u FK „Velež“, izabran dva puta 90-tih za najomiljenijeg Mostarca. Predsjednik SOFK 80-tih, dobitnik mnogobrojnih priznanja, doktor tehničkih nauka i profesor Sveučilišta u Splitu. Danas penzioner, ali ne i umirovljenik. Nepopravljivi ljevičar i čovjekoljubac, prije svega. I sada prkosi i godinama i bolesti, nemirnog duha u sedamdesetim gotovo podjednako kao i u tridesetim. O Mostaru i oko Mostara govori: “Ivo Andrić je, prije šezdesetak godina, napisao jednu tešku istinu vezanu za ove prostore: – Dođu tako vremena kad pametan zašuti, budala progovori, a fukara se obogati. To je nasušna istina i na to nas povijest, kao „učiteljica života“, stalno podsjeća. S druge strane, Mostar je, uz Vukovar, bio „grad za udžbenike“, kako se može s žiteljima različitih nacionalnosti, kultura i konfesija živjeti skladno, u miru i dobru… Nakon rušenja mostova, Mostar se pretvorio u „dva grada“, podijelio se na dvije „one strane“ i takvim je ostao do danas. Mnogo je zla učinjeno. Mnoge su žrtve pale, mnoge su se “fukare“ obogatile, a svatko se zabarikadirao iza svoje „mušice i nišana“ i spremno čeka „na odstrjel“ suprotnu stranu. Mislim da su se mostarski intelektualci, pripadnici sva tri naroda, „poklopili po ušima“, svjesni svoje nemoći da bilo što promijene.“ 2012. godine o svom Mostaru Roko zbori: “U Mostar su me donijeli moji roditelji, pod konac 1945. godine kad sam imao samo 9 mjeseci. Ako išta znam i ako išta vrijedim, to imam zahvaliti ponajprije mojim roditeljima, mojim profesorima, ali ponajviše Gradu i njegovim „rajinskom“ odgoju. Za sve što sam želio (na)učiti…imao sam priliku. I nikad mi nitko, zato što sam Hrvat, nije rekao „tamo se“. Znao sam vrijednost „obraza“ i držao sam do njega. Jer „obraz“ se teško stječe, a vrlo lako izgubi. I ako ga jednom izgubiš… nemaš ga više. Kad dođem danas, istina rijetko, par puta godišnje, u Mostar, obuzme me velika tuga, kad vidim sve to što vidim. To nije više onaj grad s kojim sam živio, kojega sam, zajedno s mojim sudobnicima, gradio desecima godina… Tužno mi je priznati da me za Mostar danas neraskidivo vežu tek samo groblja i haremi. Masline, Sutina, Šarića harem i Partizansko groblje. I svaki put, kad dolazim u Grad iz Splita, u kojem trenutno živim, pri samom prijelazu granice, pogledam u nebo i zavapim: „Bože, zašto dopusti „hajvanima“ da ovo urade od onakve zemlje? Šta smo ti toliko zgriješili“? A na postavljeno pitanje od prije pet godina: “Ima li ikakvih izgleda za svijetliju budućnost BiH“?, Roko proročanski odgovara: “Ako se nastavi ovako, kako se „radi“ zadnjih 20 godina, nema izgleda. Da bi se vidjelo „svjetlo na kraju tunela“, najprije treba prokopati tunel. Ja jednostavno, ne vidim da se tunel uopće počeo kopati, a kamo li da je blizu kraj njegova prokopavanja. Sve mi se više čini bližom ona iz „Zidanja Skadra na Bojani“ koja veli: “Što majstori, obdan, sagradili, to bi vile, obnoć, razrušile“. Svakom Mostarcu, pa i onom koji ima samo početno M, dovoljno je reći Roko pa da zna o kom je i kakvom čovjeku riječ.

Mostarska kaplja – Sergej

05.01.2014. godine na portalu tacno.net, Sergej je zapisao svoju porodičnu ratnu dramu, dramu svog djeda Milana i oca Saše. Na put bez povratka: od Mostara – do Mostara, djed Milan je uoči Vidovdana 28.06.1941. godine odveden i strijeljan u Salakovcu kod Mostara. Spušten je nekoliko dana poslije u mostarsku zemlju na pravoslavnom groblju „Bjelušine“. Gotovo ista sudbina, pedeset i jednu godinu poslije, zadesila je njegovog oca Sašu. Tad je prvi put lišen slobode, a potom je krenuo od logora do logora. Vratio se u svoj stan i svoj Mostar. Obilazio najbliže u Njemačkoj, ali se uvijek vraćao jugu i svom Mostaru. Zbog ratnih strahota i svega što je preživio, sahranjen je do svog oca Milana na istoj onoj mostarskoj zemlji i groblju „Bjelušine“. Njegov sin Sergej, kapljica Mostarskih kiša, danas je uspješan poslovni čovjek u Njemačkoj. Nastavio je putovanje od Mostara – do Mostara, pa svake godine na terasi hotela „Bristol“, bilo na proslavi ansambla “Mostarske kiše“ ili u sopstvenom aranžmanu, zapjeva iznad smargadne Neretve zajedno sa svojom mostarskom rajom i nekoliko stotina Mostarski i Mostaraca. Zapisuje Sergej:“ Pjevao sam sa voljenim Hrvatima, zajedno sa voljenim Bošnjacima, zajedno sa voljenim Srbima, zajedno sa svima ostalima…zajedno sa voljenim LJUDIMA. Pjevali smo stihove „Mostarskih kiša“:

Nije sloboda stigla iz bajke
Za nju su sinove rodile majke
NIJE SLOBODA STIGLA NIZ VODU
DALI SMO OČEVE ZA SLOBODU!

Iako se Mostar svakih pedesetak godina, pa i češće, seli iz države u državu, Mostar Mostarcima ostaje u srcu pa makar se kao i Sergej „dobrovoljno“ preselili i u Njemačku. Mostar i dobri ljudi se ne zaboravljaju, pa tako i danas Mostarcima, onim u Mostaru i onim što su ga napustili, Sergej priskoči i pomogne. Bezbroj je takvih slučajeva. Sergej, vidimo se i ove 2018. godine na terasi hotela „Bristol“, jer sve počinje i završava se OD MOSTARA – DO MOSTARA.

Caritasov humanitarac

Caritasov cilj je pomagati svakog čovjeka u njegovim tjelesnim i duševnim nevoljama, štititi najugroženije i najslabije: u porodici, na poslu, u komšiluku, političkoj zajednici, suživot s različitostima, bez ikakvih predrasuda. U osnovnim načelima svog djelovanja, ova organizacija ističe pružanje pomoći za samopomoć, pravično i nebirokratski, nezavisno o vjeri, naciji i političkom uvjerenju. Zaštititi one koji nemaju pomoć ni od koga, koji se osjećaju izolovano, osamljeno i odbačeno. Nadahnuti evanđeonskim načelima i teološkim temeljima, Caritas u svom radu djeluje transparentno i kreativno vodeći računa o dostojanstvu ličnosti i pravima čovjeka. Kako svaku organizaciju čine i stvaraju ljudi, a najviše oni koji nisu na istaknutim funkcijama i u medijima, o Caritasovoj misiji, ovog puta, najbolje govori priča o Mandiću – Caritasovom magacioneru. Bolest natjerala mog prijatelja Hasana da po izlasku iz bolnice mora koristiti bolnički krevet koga nit ima nit može obezbijediti. Sjetih se onih ratnih konzervi, makarona i paketa koji su u devedesetim život značili, a darivani su i onim druge vjere i nacije, pa predložih da se Caritasu obratimo. Bez posebnih procedura i administrativnih zavrzlama, kakvim nas u dobro plaćenim državnim institucijama svakodnevno maltretiraju, odobriše krevet i pružiše nadu i u ljude i u ozdravljenje. A magacioner Mandić sretan da može pomoći upita imamo li vozilo za prevoz kreveta? Snaći ćemo se nekako, pa krevet prevesti, uglas odgovorismo, iako smo i bez kombija i bez vlastitog auta. Vidi on, iako nije izučavao psihologiju ni na sveučilištu ni na univerzitetu, da ćemo se namučiti da do kombija dođemo, pa nam predloži: Ostavite mi adresu i telefon, a krevet će za sat biti u vašem stanu. I tako bi. A nakon mjesec dana, Mandić došao da vrati krevet jer će i drugima zatrebati. Popio kafu i požurio da onim što već čekaju, ljubavlju i pažnjom uzvrati. “Ako ne živite u ljubavi ne možete ući ni u jedan hram božiji; a ako ste u ljubavi ne morate ulaziti jer ste već u njemu“- Osho.

Priča odobrim mostarskim ljudima

Priča odobrim mostarskim ljudima 2