Priča o dobrim mostarskim ljudima (14): Zijo Žuljević

Izdvajamo

• Jednostavno, ne postoji argumentacija koja bi današnji Mostar i izvještačene vrijednosti trebala opravdati u smislu prihvatljivosti. Daleko smo mi od Mostara kakvog zaslužujemo, ali smo u prilici da ga zajedništvom imamo takvim i mnogo prije nego što nas vladajuće politike uvjeravaju.

Povezani članci

• Dunja Mijatović: Novi javni emiter u BiH doveo bi u pitanje finansijsku održivost postojećeg
• Glavni odbor Demokratske stranke: Mogući početak raspleta
• CAFÉ NOSTALGIJA: NOĆ BEZ MUZEJA
• Nema razloga za kajanje
• Nermin Bise Inzku i Füleu: Ukoliko ne pomognete ljudima BiH, smatrat ćete se odgovornima
• KAD LEGITIMNI PREUZMU BRIGU…

Tek što pomislimo da smo dohvatili dno – dna vlastodršci nas ponovo zaglibe još dublje u kaljužu iz koje se ne vidi izlaz, a vladajući i dalje kopaju rupu beznađa. Primjera je bezbroj, a stalno se otvaraju nova. Mudžahedini, Pelješki most, nove rezolucija o statusu i položaju naroda, pa knjiženje vojne imovine, (ne) provođenje sudskih odluka, bijela kuga, odlazak mladih, konstitutivnost naroda, školstvo i jezik…

Vlasti niti znaju niti nude rješenja nego pogoršavaju kako unutrašnje još i više odnose sa susjedima i komšijama. U tome im bezrezervnu podršku daju članovi novoformiranih akademija, organizovanih strogo po nacionalnom ili  partijskom ključu i pripadnosti. Tu su i profesori sa titulama stečenim po ubrzanom postupku, mediji finansirani iz partijskih centrala i svakako mase njima i sebi najodanijih, ili u prevodu zaljubljenici tzv. nacionalnog interesa.

Ovdje je oluja već tri decenije, pa ne pomaže ni Andrićeva prodrta kabanica jer odasvud puše.

Sem nekolicine časnih intelektualaca, na crtu im izlaze neostrašćeni sportisti, još poneko iz medija, pojedinci iz preumorne opozicije i preostali dobrih ljudi u vremenu zla.

Danas i punih pet decenija na toj crti je i Zijad Zijo Žuljević.

Zijo Žuljević rođen je 1949. god. u Mostaru. Poslije gimnazije završava Višu školu za cestovni saobraćaj u Zagrebu. Radi u Aproinženjeringu do 1985. god. kada prelazi u Velmos u kome ostaje do rata. Poslije rata od 1998. radi u HNK na mjestu kordinatora općih, tehničkih i ekonomskih poslova do penzije.  U SKJ je od 1965. god. kada postaje predsjednik omladinskog aktiva Mostara gdje na njemu poseban, konkretan i otvoren način daje svoj pečat kako unutar radnih organizacija tako i još više ukupnim društvenim kretanjima, Mostaru posebno. Oženjen je u multietničkom braku i ima dva sina… Kaže da se nije desio rat i „paljenje svjetla“, ostao bi uskraćen za „važnu“ činjenicu kako sretno živi već 40 godina u multietničkom braku, iako to izvještačeno naglašavanje činjenice multietničnosti koje se suprostavlja ljubavi i prirodnim zakonima od početka smatrao „civilizacijskim“ nazadovanjem u društvenom kontekstu ne samo BiH nego šire.

Za Mostar nekad i sad uvijek ima precizne opservacije sa jasnom argumentacijom. „U gradu je prije rata poslovalo nekoliko industrijskih giganata (Soko, Aluminij, Đuro Salaj, Hepok, Hekom, Fabrika duhana itd.) koji su zapošljavaljavali na desetke hiljada ljudi i na taj način prehranjivali “pola Hercegovine”. Nije apsolutno bilo važno ko je ko, jer je Mostar bio grad sa najvećim ekonomskim potencijalom i kao takav centar regije u kojem su uslovi za život bili izuzetni. U to vrijeme, u gradu nije bilo problema, nije se gledalo na nacionalnost, nije bilo raslojavanja i podjela, živjelo se u bratstvu i jedinstvu, ljubavi, slozi i poštovanju…Mostar je bio jedan od najuređenijih gradova. Sve je bilo zakonski i ljudski utemeljeno. U takav grad, uređen po mjeri čovjeka, vrlo rado su dolazili ljudi iz cijele bivše države, pa i šire, te su mnogi “učili” baš od Mostara, što je sada jednostavno za nepovjerovati.

Danas, toliko godina nakon rata, Mostar je potpuno drugačiji. Nije to onaj prijeratni grad, kojem su se svi divili, slikali ga, a i o kojem su s oduševljenjem pisali. Nedostaje puno toga.. Na jednoj strani je Stari most koji je uvijek spajao ljude i obale, a na drugoj nametnute nam  razvaline, ruševne zgrade i (ne) vlast koja opstaje u suterenu, bez namjere da izađe na površinu i među svoje građane, a tek da je građani izaberu, ne pada im na pamet.

Grad je izgubio nekadašnji respekt, poštovanje, stare običaje, osmijeh kod ljudi, zabave, sportska događanja. Nema sportsku dvoranu. To su samo neke stvari kojih nema u gradu, čiji su najveći problemi, uz nacionalizam i ponore, ruševine, prljave ulice i nezaposlenost“, kazuje Zijo.

U  periodu aktivne vojne obaveze časno je obavljao povjerene mu dužnosti i u svakoj prilici pomagao one druge, posebno najugroženije, a u ludilu rata i pomanjkanju čovječnosti najugroženiji su bili oni što im je drugačije ime i prezime i nacionalnost, posebno.

U ratu, iako je zamrznut rad partije, redovno učestvuje u održavanju sastanaka i analiziranja situacije s ciljem donošenja odluke da se partijski rad ponovo aktivira. Mala grupa entuzijasta se okuplja u Konjicu gdje se osniva okružni komitet SDP gdje Zijad Žuljević postaje zamjenik.

Nedugo iza ovoga u cilju izgradnje partijske infrastrukture na terenu se imenuje na čelo gradskog odbora SDP-a u Mostaru. Sve je to Zijo radio jer se zgražava nad radom nacionalističkih stranaka, a budalaštine nisu nikada bile njegovo opredjeljenje.

Veliki dio svog života, kao i partijskog angažmana u vrlo teškim postratnim okolnostima  posvetio je izgradnji narušenih multietničkih odnosa, povratku raseljenih Mostaraca i promociji vrijednosti kulturne raznolikosti, zajedništva i solidarnosti kakve je Mostar baštinio stotinama godina. Zbog toga, već u septembru 1997. godine, kao predsjednik SDP-a Mostar, odlazi u Beograd i poziva svoje sugrađane da što prije zasuču rukave i Mostar vrate Mostaru. Mnogobrojne novine, tom prilikom, su prenijele jasne, razumljive i otvorene stavove koje je Zijo iznio Mostarcima u Beogradu. “Mi smo čudni ljudi. I za nas važi ona izreka – gdje čeljad nisu bijesna, kuća nije tijesna. Ne vidim razloga da se ljudi ne vraćaju. Svi. Prije nekoliko dana u Mostaru je bio časni čovjek i Mostarac Budo Koprivica. Kaže kako ne može u svoju kuću, a ja sam mu rekao da iz Beograda direktno u nju neće nikad. Bujrum, Budo, kod mene pa ćemo istjerati stvar. Samo neka odu dođoši. Mi bismo se s našim ljudima lako dogovorili, oni znaju šta su im ovaj grad i zajedništvo značili ranije. Pa nije Brankovac dobio ime po ne znam kome nego po Branku“. Uvijek precizan i bez potrebe za naknadnim tumačenjem, tom prilikom, Zijo je rekao: “Svojevremeno, kad smo oslobađali Bijelo polje, došli su kod mene dvojica sarajevskih novinara i pitali me hoće li Mostar biti muslimanski grad. Rekao sam da neće već da će biti mostarski, što znači i muslimanski, ali i srpski i hrvatski. Mostar će biti opet Mostar, jer ništa drugo ne može niti treba da bude“.

Istina, tom prilikom Zijo je rekao da ne zna hoće li to biti za pola godine, godinu ili više, ali biće. Želje, posebno one najveće, sporo se ostvaruju, pa i ova o Mostaru. No, Zijo je i danas uvjeren da tako mora biti, jer bez Mostaraca nema ni Mostara.

Sa svoje strane, Zijo je učinio i čini sve da tako i bude. I dalje čvrsto vjeruje da je Mostar otvoren grad u kojem svako ima svoje mjesto jer su istorija, kultura i multietničnost Mostara bogatstvo neprocjenjive vrijednosti u smislu potencijala i budućnosti za sve… Jednostavno, ne postoji argumentacija koja bi današnji Mostar i izvještačene vrijednosti trebala opravdati u smislu prihvatljivosti. Daleko smo mi od Mostara kakvog zaslužujemo, ali smo u prilici da ga zajedništvom imamo takvim i mnogo prije nego što nas vladajuće politike uvjeravaju.