Priča o dobrim ljudima (20): Bh. arhitekta – Amra Lepara

Izdvajamo

• Ako iko ovu razbucanu državu, proključalu od bezobrazluka politokratije i njihovog dodvorničkog okruženja, može popraviti - onda su to mladi i obrazovani ljudi poput nekih Amra, Leila, Lana, Maja, profesora Domjana ili Slave, Kazaza ili Spahića, reditelja Mustapića…, te sve veći broj intelektualne elite koja se konačno počinje buditi pa iz polupodruma proviruje na površinu. E, kad bi tome dodali nepristrasnijije medije koji bi samo jednomjesečnim ignorisanjem i nepominjanjem ovih što čerupaju i narod i državu, i bez promjene izbornog zakona i bez novog ustava, već u oktobru 2018. godine napravili bi sve uljudnije i drugačije.

Povezani članci

• U akciji “Zadruga” uhapšen direktor preduzeća “Lokom” Ramiz Duraković
• Pregovori završeni:Fuele – Dobro došla Hrvatska
• Erminovo pismo iz Srebrenice
• BHT1 I FTV: GENOCID SE NIJE DESIO, NEGO SU GA KONKRETNI LJUDI PLANIRALI I POČINILI
• Korona, ranije gripe i – MI
• Odlazak legendarnog pionira računalstva

Foto: FB

Želim da vjerujem da će biti bolje, da će doći vrijeme kad će se od svog i poštenog rada moći dostojanstveno živjeti. Sve kontam ne može više ovako. A ja radoznala i tvrdoglava kakva jesam, želim svjedočiti nekim boljim vremenima u svojoj BiH i boriti se za njih. Nisam naučila bježati

Bh. građani žive svoju virtualnu državu od devedeset i druge prošlog vijeka pa sve današnjih dana. I svi je, ovako ili onako, priznaju ili ne priznaju. Pričaju da je ima – ili nema. Maštaju kakva bi trebala biti, a ne manjka ni onih koji zagovaraju kako je i ne treba biti. U takvom okruženju, prvo ratnom, pa onda poratnom, odrastao je i jedan konjički djevojački čuperak.

O Amri Lepara, mladoj arhitektici je riječ.

Tek što je progovorila njeni najbliži su naslućivali da će u svojoj familiji imati advokaticu blistave karijere. Uvijek je imala potrebu da ispravlja, ako nikog drugo onda mlađeg brata zbog neispravno izgovorenih riječi. I do danas gotovo da se ništa nije promijenilo. Jedino što danas, Amra ima potrebu da ispravlja „krive Drine“ i svim silama se bori za ono u šta vjeruje da je ispravno. Mada je zakoračila u trideset i neku, ali sada tek s malom zadrškom, često će svojom nježnom hercegovačkom glavom kroz zid. Naučili su je da ne prihvata nepravdu i loše ljude, pa neka se onda i oni najbliži ne čude što je baš takva.

Umjesto prava, ipak se odredila za studiranje arhitekture u Sarajevu. Danas, Amra i po profesiji, ali i opredjeljenjima živi svoj virtualni svijet arhitekte jer stvara koncepcije i strategije prostornog razvoja, dok u realnom projektuje i realizuje kako objekte tako i život. Osmišljava, crta, gradi i uređuje. Sve pomalo začini umjetničkom i graditeljskom rukom stalno vodeći računa o koordinatama i istorijskom naslijeđu. Uvijek postoji dijalog između arhitekte i društva. Možda je, pored ostalog, i taj spoj arhitekture i advokature uticao da se u sve umiješala i politika tako da dobijete neobičnu, mlađanu ličnost savremenog svjetonadzora kakva je Amra.

Ona je zato jedna od najvrjednijih predstavnica političkog života u svom Konjicu i već deceniju i jače aktivan član Socijaldemokratske partije BiH. Ljevičar u duši, po rođenju i opredjeljenju. Nije ni čudo jer i njen otac nije bježao u ratu, ostao je da se bori za svoj rodni grad i domovinu. Imala je samo 8 godina kada je nesretni rat ostavio bez oca. Valjalo je onda sa majkom i mlađim bratom krčiti i praviti život. Sve to je natjeralo da prerano odraste, puno brže od svoje generacije. Ježi se kad danas neki od vladajućih pričaju kako je u redu da se i ne birajući sredstva stiču privilegije, jer oni su se, bože, borili u ratu. Zato Amra naglašava da potiče iz komunističke porodice, da joj je rahmetli otac bio predsjednik Opštinskog komiteta Saveza komunista i da je samo nastavila njegovim putem. A ovi s brda što su joj 155 milimetarskom granatom ubili oca i sve one koji su činili zločine nikada nije trpala u isti koš sa svojim drugarima Nikolom i Nevenom pa je u društvu i sa Damirom, Amrom, Irfanom…

Siguran sam da mali broj ljudi i zna njene životne puteve. Ne želi da ih drugi rješavaju jer je poodavno pokazala kako to umije i sama.

Kad pričam s mladim, svi su na raskrsnici i s pitanjem: Ostati ili otići? Za razliku od mnogih i tu se Amra jasno odredila. „Moj Konjic je jedan od „krivaca“ zašto svaka pomisao o eventualnom odlasku iz Bosne i Hercegovine završi tako što razumijem ljude koji idu, ali da to nije za mene. Svjesna sam da nijedno mjesto na svijetu ne može zamjeniti moj dom. Nemam ja obezbijeđen ni dobar i siguran posao, ni bezbrižnu budućnost, ali tvrdoglavo odbijam i pomisao o odlasku. A kad vidim okruženje oko sebe i vlast koja ništa ne čini kako bi zadržala mlade ljude, često se upitam hoće li iko ostati, hoću li imati s kim kafu popiti….

Želim da vjerujem da će biti bolje, da će doći vrijeme kad će se od svog i poštenog rada moći dostojanstveno živjeti. Sve kontam ne može više ovako. A ja radoznala i tvrdoglava kakva jesam, želim svjedočiti nekim boljim vremenima u svojoj BiH i boriti se za njih. Nisam naučila bježati“.

E za tu nježnu Amru koju kad prvi put vidite nikada ni pomislili ne bi koliko je kroz svakodnevni život spoznala i surovost i okrutnost ljudi. No, ona uvijek ističe da je u životu i okruženju puno više onih dobrih. Dobre ljude treba zaslužiti, u to je ona duboko uvjerena.

-Upoznala sam najrazličitije ljude, njihova interesovanja, karaktere. Upoznala se i družila sa svim nacionalnostima, starijim i mlađim. Mene ta različitost najviše privlači jer sa svima uspijevam naći zajednički jezik. Zbog toga sam bogat čovjek, a moji prijatelji su svih nacionalnosti, podjednako oni u Konjicu, pa u Sarajevu ili Mostaru, Banja Luci ili u Makarskoj. U životu se vodim time da je tvoje onoliko koliko i sama to daš. Sreća je voljeti ono što nisi mogao birati. Birati nisam mogla ni gdje ću se roditi, pa sam nakon studiranja u Sarajevu, te nekoliko godina usavršavanja u Konjicu, pa onda i nekog vremena bez posla, trenutno i profesionalno u Mostaru, ali samo u toku radnog vremena, pa onda oko 16 sati s nestrpljenjem se vraćam u svoj Konjic. Mostar i poslije par godina nisam dovoljno dokučila, ali sam ga prihvatila sa svim manama i vrlinama. Već sam navikla da me zorom snenu i poslije tunela u Salakovcu budi mostarsko sunce. Navikla sam i da je +50 sasvim normalna stvar. Naučila šta je saransak i kavada i priznala da jako zavidim na blagodetima klime gdje uspijeva šipak. Gdje god da živila i radila, u srcu ću nositi dobre ljude, moje prijatelje za cijeli život. A šta je važnije od toga?!! Ništa-!

Ako iko ovu razbucanu državu, proključalu od bezobrazluka politokratije i njihovog dodvorničkog okruženja, može popraviti – onda su to mladi i obrazovani ljudi poput nekih Amra, Leila, Lana, Maja, profesora Domjana ili Slave, Kazaza ili Spahića, reditelja Mustapića…, te sve veći broj intelektualne elite koja se konačno počinje buditi pa iz polupodruma proviruje na površinu. E, kad bi tome dodali nepristrasnijije medije koji bi samo jednomjesečnim ignorisanjem i nepominjanjem ovih što čerupaju i narod i državu, i bez promjene izbornog zakona i bez novog ustava, već u oktobru 2018. godine napravili bi sve uljudnije i drugačije.

Amra bi, vjerovatno, na ovo kazala: “U pitanju su konstruktivne greške koje se moraju iz temelja promijeniti“.