ENG
Priča iz zemlje orlova: Kako nam je Albanija postala zapad
Autor/ica 👤Predrag Blagovčanin
Povezani članci
U trenutku kada debeli graničar zavaljen u raspadnutu fotelju udari izlizani pečat sa dvoglavim orlom, shvatite da ste upravo ušli u zemlju apsurda u kojoj će vas vlastite predrasude uskoro napustiti.
Piše: Predrag Blagovčanin
Ukoliko u Albaniju ulazite preko graničnog prelaza Hani Hotit prvo što će vas dočekati je široka, svježe asfaltirana cesta. Vožnja albanskim cestama je definitivno novo iskustvo, obzirom da saobraćajna pravila kojih se pridržavate u većini drugih balkanskih zemalja ovdje ne vrijede.
Preko 750.000 bunkera napravljeno je u Albaniji u periodu vladavine Envera Hoxhe. Danas bunkeri imaju funkcije garaža, poslovnih prostora ili ugostiteljskih objekata.
Vozi se brzo, prestiže preko punih linija, a žmigavci kao da ne postoje. Tačnije na albanskim magistralama možete učiniti apsolutno sve što ste nekad činili u Grand turizmu ili Need for speed-u, ukoliko kod sebe imate dovoljno Eura odnosno Leka, budući da je fokus saobraćajne policije zaustavljanje automobila sa stranim registarskim oznakama.
Prekršaji zbog kojih bi vam vozačka dozvola trebala biti trajno oduzeta, a u nekim državama bi sigurno boravili u zatvoru određeni vremenski period, lagano se zaborave za čitavih 5 eura.
Dijaspora
Da je Albanija država sa masovnom emigracijom nastanjenom u zapadnoj Evropi, shvatite po renoviranim kućama koje slično kao i u Bosni i Hercegovini „zjape“ praze tokom čitave godine, dok njihovi vlasnici u Njemačkoj, Francuskoj ili Švicarskoj maštaju o novim fasadama i aluminijskim roletnama za 16 prozora na samo 4 sprata.
Dašak Londona u Skadru
Zbog velike cijene električne energije skoro svi stambeni objekti bez obzira na datum izgradnje imaju instalirane rezervoare sa vodom na krovovima koji zbog mediteranske klime i velikog broja sunčanih dana u godini imaju funkcije bojlera.
Albanija, odnosno Shqipëria, što znači Zemlja orlova, danas ima 2.8 miliona stanovnika što je čak milion manje nego u periodu pada komunizma. Prema dostupnim podacima albanskih statističara pored migracija u inostranstvo, u posljednjih 10 godina zabilježeno je i masovno preseljenje ljudi sa sela u gradove.
Centralni park
Taj podatak vidljiv je i u Skadru, našoj krajnjoj destinaciji. Skadar je drugi grad po veličini u Albaniji, sa 100.000 stanovnika. Ukoliko na put prema Albaniji i ovom gradu krećete u angažmanu neke od turističkih agencija, Skadar će vam ponuditi dovoljno turističkih atrakcija poput muzeja, tvrđava, vjerskih objekata koji će vas fascinirati, a ljubazno osoblje će vam dopustiti da se uslikate bez novčanih naknada i tagujete na Facebooku.
Autobusi, kombiji i taksiji su lako dostupni i jeftini, a prilikom obilaska grada pješke morate znati da u Skadru ne postoje semafori.
Saobraćaj je regulisan kružnim tokovima, ali bez obzira na haos i činjenicu da u jednom trenutku možete vidjeti masu biciklista koji pedalaju u pogrešnom smjeru, sve funkcioniše besprijekorno bez nepotrebne nervoze.
Bilijoneri su svuda oko nas
„Ovo što vidite to su bilioneri i djeca bilionera, a ja koji sam se školovao u Italiji i imam završen fakultet kao menadžer hotela radim za 150 eura. E Elvise, konju jedan što nisi ostao u Italiji, vidi te sad, voziš se bicikljetom ni za makinje nemaš.“
Tranzicija, postkomunistički period i dolazak demokratski orijentiranih vlada ostavili su identične posljedice na Albaniju kao i na Bosnu i Hercegovinu. Elvis, menadžer hotela u kojem smo bili smješteni potječe iz nekadašnje više srednje klase u Skadru, koja po njegovim riječima više ne postoji.
Dijete je prosvjetnih radnika, školovao se u Italiji, a za razliku od brata koji je ostao u Milanu i zarađuje 2000 eura, Elvisa je nostalgija i želja za napretkom Albanije dovela do faze u kojoj proklinje dan kad se vratio u Skadar kao i mnoštvo kockastih glava za volanima novih crnih Mercedesa.
Da pranje sumnjivo stečenog kapitala masovnim ulaganjem u nekretnine koje niko ne kupuje nije autohtoni ex jugoslovenski proizvod vidi se i u arhitekturi Skadra. Iz tog razloga kvadrat novosagrađenih nekretnina u samom centru grada kreće se oko 400 eura.
Cijena kvadrata novoizgrađenih nekretnina je 400 eura
Iako po zvaničnim statistikama prosječna plata iznosi 310 eura stvarna situacija je drugačija, plate u privatnom sektoru u Skadru su od 150 do 250 eura mjesečno.
Za razliku od centra Skadra, koji je našminkam luksuznim hotelima i zgradama sa reflektirajućim staklima, periferija grada odnosno oronule zgrade svih mogućih boja sa popratnim uličnim prodavačima koji na prljavom asfaltu prodaju masline, naranče i pečeno meso sumnjivog porijekla, podsjetit će vas da se nalazite u jednoj od najsiromašnijih država Evrope.
Pokretni štandovi: Masline, naranče i pečeno meso
Stara jezgra Skadra asocirat će vas na neki mediteranski grad u Italiji, obzirom da veliki broj Albanaca sa sjevera decenijama emigrira u ovu državu. Ta povezanost sa Italijom vidljiva je po broju picerija u gradu, prodavnicama u kojim preovladavaju italijanski prehrambeni artikli i činjenici da se sa konobarima mnogo lakše sporazumjeti na italijanskom nego engleskom.
Višnja ili Viršla i predrasude
Predrasude o Albancima, o ljudima koji nikad ne spavaju i obavezno rade u pekarama čuvajući svaku pošteno zarađenu marku nestaju momentalno kad u prošetate Skadrom. Armani, Gucci, Dolce & Gabbana, masa hipstera i zgodne žene su svakodnevnica u centru Skadra.
Centar Skadra
Klasične pekare koje su sinonim u Sarajevu za Albance jednostavno ne postoje. Zaboravite na buhtle, višnje, viršlje i paštetice sa sirom. U pekarama u Skadru možete kupiti hljeb i byrek koji nemam dodirnih tačaka sa našim shvatanjem pite. Ulična hrana je veoma jeftina ali izbor je skroman. Komad pice ili dotični byrek koštaju od 40 do 100 leka. 1 euro je 130 leka pa računajte, a našu valutu ne mijenjaju u bankama, a ni mjenjačnicama.
Kako su nas informisali, postoje velike razlike između Kosovara koji po njihovim riječima rade u našim pekarama, i Albanaca iz Albanije, čak i određena vrsta antagonizma prema Albancima sa Kosova koji kako nam se žale „dolaze i uzimaju im poslove kojih svakako nema“.
Kafići i kafane su pune u svakom periodu dana, a ukoliko vam se učini da se masa Albanaca sprema da započne neki mini rat između sebe ili invaziju na bratske nam republike, ne sekirajte se, oni jednostavno tako pričaju.
Crkve, džamije i albanske zastave
Ako želite da vidite šta je međureligijska tolerancija i mulitikulturalnost dođite u Skadar. U Albaniji živi 70% muslimana, 20% pravoslavaca i 10% katolika. Zabrana praktikovanja religije trajala je u periodu vladavine Envera Hoxhe tako da danas u Albaniji živi 20 do 30 posto stanovništva koji se smatraju ateistima.
Boga ima za svakoga
Za razliku od Bosne i Hercegovine u kojoj se godinama pokušavaju napraviti razlike između naroda na osnovu kako se i kojemu Bogu mole, Albanci tih problema nemaju. Vjerski objekti bilo koje konfesije, prodavnice, kuće ukrašene su crvenim albanskim zastavama, a tespisi i krstovi njišu se sa retrovizora, bez bojazni da bi vam neko zbog toga mogao razbiti šoferšajbu.
Nacionalni ponos veoma je izražen kao i zahvalnost prijateljskim zemljama Americi, Njemačkoj, Italiji i Velikoj Britaniji. Međutim, ostali smo iznenađeni činjenicom da niko bez obzira na popijenu količinu Skenderbega, ili piva ne želi da priča o politici, kako u prošlosti tako i u sadašnjosti.
Da li su to posljedice diktature i strahovlade Envera Hoxhe, politička apatija, nepovjerenje prema strancima ili fizička otpornost na magična svojstva najboljeg konjaka na Balkanu, kada su te teme u pitanju sigurno će neka mnogo ozbiljnija sociološka i antropološka istraživanja u budućnosti dati odgovore.
Gandža vs Skenderbeg
Iako su urbane legende narasle do te mjere da je Albanija i sela poput Lazareta mjesto gdje seljaci ne sade ništa drugo osim hektara i hektara marihuane, situacija je malo drugačija. Pod vodstvom premijera Edija Rame albanske strukture krenule su u borbu protiv proizvođača i trgovaca kanabisom.
Međutim, bez obzira na spektakularne policijske akcije i privremene obustave distribucije marihuane iz Albanije, zbog velike nezaposlenosti, koruptivne policije i vlasti koja „nema kapacitete“ ova država je definitivno evropska prijestolnica gandže.
Skadar nije ništa drugačiji od juga Albanije po dostupnosti marihuane, shita i hašiša koji se prodaje po veoma jeftinim cijenama. Ono što smo primjetili je činjenica da se Albanci, barem sa sjevera, više vole opuštati uz alkohol. Kako domaći tako i strani.
Tako su u lokalima cijene Skenderbega od 100 do 250 leka, domaćeg piva Albanije od 100 do 200 leka i raki odnosno albanske inačice naše rakije od 70 do 150 leka.
Zapadna Evropa
Ukoliko se iz Albanije za Sarajevo vraćate preko istog graničnog prelaza velika je vjerovatnoća da će vas na granici sa Crnom Gorom dočekati isti onaj graničar.
Ali za razliku od perioda kad ste ulazili u Albaniju ovog puta neće biti toliko nezainteresovan i na slabom bosanskom, srpskom ili hrvatskom jeziku će vas ljubazno zamoliti da parkirate malo sa strane.
I dok vam pet službenih lica odvaljuje tapacirunge i slučajno kida sajlu od retrovizora na autu koju otplaćujete još tri godine, zapitat ćete se što vam je ovo trebalo?
Bez obzira na sitne neugodnosti Albaniju svakako posjetite, jer morate vidjeti državu i narod kojem je nekad čak i Bosna i Hercegovina bila Zapadna Evropa.
Autor/ica 👤Predrag Blagovčanin
