Preminuo predsjednik Sabora Boris Šprem

Povezani članci

• Marinko Čulić: Karamarkov rulet
• Hrvatska – priča o uspjehu!
• Parada taštine dometa Zagreb-Bosiljevo
• Marinko Čulić: Bespoštedni rat ludih i zbunjenih
• Tomislav Jakić: LAKU NOĆ I PUNO SREĆE, HRVATSKA!
• Koliko je realna opasnost da politički terorizam postane dijelom i života nam svagdašnjega?

Nakon duge i iscrpljujuće borbe s bolešću predsjednik Hrvatskog sabora Boris Šprem umro je rano jutros po europskom vremenu u MD Anderson Cancer Center u Houstonu, priopćila je Vlada.

Bolovao je od iznimno malignog oblika multiplog mijeloma.

Usprkos intenzivnoj terapiji došlo je do daljnje progresije bolesti, a tijekom jučerašnjeg dana došlo je do pogoršanja stanja uz zatajenje vitalnih funkcija.

Tijelo Borisa Šprema narednih će dana biti dopremljeno u Hrvatsku, dodaju još iz Banskih dvora.

Boris Šprem rođen je 14.04.1956. u Koprivničkim Bregima. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Za predsjednika Hrvatskog sabora jednoglasno je izabran na konstituirajućoj sjednici Hrvatskog sabora 22.12.2011. godine.

Maligna bolest nije ga mogla zadržati predaleko od politike. Ipak je u njoj proveo najveći dio života. Još od početka osamdesetih, kad je imao samo 24, krenula je njegova politička karijera. Lani je tako, nakon 50 dana provedenih u bolnici, izjavio da je bio uključen i više nego što je to bilo savjetovano zbog terapije koja je tražila disciplinu.

Pokušavao je, tvrdio je, što manje biti izravni sudionik, ali, “bogme, u nekim trenucima to nije bio u stanju”.

“To je pak izazivalo ratove s liječnicima, te posebno s 25-godišnjim sinom Damjanom, koji me stalno upozoravao na ‘stresne’ opasnosti”, kazao je u intervjuu Jutarnjem listu u listopadu 2011., pripisujući to svom nemirnom duhu.

Ipak, njegova uloga u politici, pogotovo u novije vrijeme, bila je upravo unošenje mira u političke strasti. Do lani je obnašao dužnost predsjednika Gradske skupštine Zagreba, po volji premijera, tadašnjeg šefa SDP-a Zorana Milanovića.

Čovjek od Milanovićevog povjerenja

Na to mjesto je došao 2009. godine, kada se spremao dugoočekivani raskol između SDP-a i zagrebačkog gradonačelnika, tada još SDP-ovca, Milana Bandića. Milanović je već tada imao povećih problema u ograđivanju od, najblaže rečeno, nestašluka gradonačelnika, opterećenog aferama i kaznenim prijavama koje su podnesene protiv njega.

Kako su liste za lokalne izbore bile u Milanovićevim rukama, Špremu pripada visoko sedmo mjesto na listi, a Bandiću posljednje – 51. Društvo na dnu Bandiću su pravili redom članovi njegovog dotadašnjeg Poglavarstva. A pokazat će se i budućeg, s obzirom da su nova izborna pravila značila i direktno biranje gradonačelnika. Bandiću, obilato financiranom i populistički potkovanom, tu nitko nije mogao “odbiti pero”.

Šprem kao Milanovićev čovjek dobiva čelno mjesto u Skupštini, unatoč činjenici da je Davor Bernardić izabran za šefa Gradskog odbora. Očigledno je Špremu Milanović vjerovao daleko više nego Bernardiću, kojemu je na spomenutoj listi za lokalne izbore pripalo tek 40. mjesto.

Špremu tako pripada uloga medijatora između SDP-ove većine i stranačkih otpadnika, koji će to i službeno postati nakon izbacivanja Bandića iz stranke zbog samovoljne kandidature za predsjednika.

“Gradonačelnik Bandić često ističe da institucije pravne države trebaju raditi svoj posao. Nadam se da će sada poštovati odluku koju je donijelo Ministarstvo uprave, ali i samu instituciju Gradske skupštine”, kazao je Šprem dok je Bandiću iz ruku otimao najdražu igračku – Zagrebački holding, gdje je Bandić bio, potpuno apsurdno, jedini član skupštine.

U svakom pogledu – bivši drugovi

U kulturnoj maniri bi prekidao sjednice kad bi se Bandić postavljao faraonski i pokušavao dominirati Skupštinom, mimo procedure i poslovnika. Čak se u društvu Davora Bernardića simbolično, na nekoliko minuta, pridružio prosvjedu građana protiv uzurpacije Cvjetnoga trga koju je Bandić amenovao s prijateljem Tomislavom Horvatinčićem.

No, to mu nije donijelo naročitu popularnost, čak su obojica “pozdravljena” odbijenicom prosvjednika: “Nosite šminkere!”

Politička karizma mu nije bila jača strana, a u zavođenju masa mu nije pomogla ni aura pravnika i čovjeka odgojenog u politici, koji se držao u sjeni, unatoč isturenim funkcijama koje je obnašao.

“Nisam jedan od onih koji postave kamene temeljce ili načnu neku vruću temu da bi dobili poene, a onda što bude… Lako je kritizirati, valja pronalaziti rješenja, a to je mukotrpan posao koji traži i predanost, i znanje, i vještinu kooperativnosti. Pritom ne valja upasti u zamke jeftinog populizma. Jer upravo je taj jeftini populizam užasno skup i Zagreb će ga još dugo otplaćivati. Zagreb je, nažalost, grad koji se zbog faraonskog stila vladanja (koji konačno treba pokopati u adekvatnu piramidu) našao u teškoj situaciji”, kazao je o sebi lani.

Unatoč svemu – predsjednik Sabora

Na Pantovčaku je proveo dvije godine. Od 2005. do 2007. bio je predstojnik Ureda predsjednika i savjetnik Stjepana Mesića, pa nije bilo ni previše smisla da Mesiću, karizmatiku i showmanu, otima svjetla reflektora. Pantovčak je morao, zbog sukoba interesa, napustiti po izboru stranke.

Ostao je dobar s bivšim šefom

Kandidirala ga je za Sabor, a “na Pantovčaku nije bilo mjesta za stranke”, poručio je tada Mesić. Na Markovom trgu mu povjeravaju članstva u tri i predsjedanje jednim odborom, onim za obranu.

Te će dužnosti od 2009. godine obavljati paralelno s funkcijom predsjednika Skupštine Grada Zagreba, da bi mu već u sljedećem sazivu, u kojemu pobjeđuje Kukuriku koalicija, bilo povjereno mjesto čelnika Sabora, iako je već obznanio da boluje od teške bolesti.
Prije početka karijere na Markovom trgu i Pantovčaku, bio je član Uprave osiguravajućeg društva Aurum, čemu je prethodila desetogodišnja karijera u Hrvatskom autoklubu, u razdoblju od 1993. do 2003. godine, gdje je bio glavni tajnik i zamjenik glavnog tajnika.

Tome je također prethodila karijera u Saboru, gdje je bio savjetnik do 1993. godine. Prije raspada Jugoslavije bio je i izvršni tajnik Općinskog komiteta Saveza komunista Zagreb – Centar. Sličan je opis posla zabilježen i u biografijama drugih općinskih partijskih činovnika, koji su se u demokraciji otisnuli u politiku i postali utjecajni SDP-ovci, primjerice Milan Bandić, Slobodan Ljubičić Kikaši Tonino Picula.

Bio je i predsjednik udruge Sigurnost u prometu i član Zajedničkog vijeća Grada Zagreba i Zagrebačke županije, no interes za politiku pokazivao je još i prije doseljenja u glavni grad Hrvatske. Djetinjstvo je proveo u Koprivničkim Bregima, gdje je u travnju 2010. godine odigrao simboličku košarkašku utakmicu s tadašnjim potpredsjednikom Sabora Josipom Friščićem, županom Darkom Korenom i drugim lokalnim političarima, povodom otvaranja nove sportske dvorane u svojoj osnovnoj školi.

Krajem te godine saznat će da ulazi u tešku, dvogodišnju utakmicu života, koju, nažalost, nije dobio.