Predrag Lucić: Novinski život tvornica smrti

Povezani članci

• Odgovornost i sloboda medija u BiH – Zašto je neophodno skinuti “ružičaste” naočale?
• Udjel đavla
• „Dajte nam šansu“
• Irma Baralija: Smeće kao manifestacija svih naših zabluda i poremećaja
• Svetislav Basara: Udri, Miško
• SUMRAK MORALA :AKO POBJEDI HDZ ČEKA NAS DUGA MRAČNA NOĆ

Isplatilo se Snježani Pavić, novinarki Jutarnjeg lista, tih dva mjeseca čekanja da je Džahid Muratbegović, direktor tvornice streljiva »Igman« u Konjicu, primi na razgovor. Jer njezina je reportaža iz podzemnih tvorničkih pogona u kojima se proizvode planetarno poznati konjički meci ispala pun pogodak.

   U ta dva mjeseca otkako je novinarka – ponukana viješću da vojna industrija u Bosni i Hercegovini bilježi proizvodni, ispričavam se na izrazu, boom sličan onome iz Titovih vremena – zatražila da porazgovara s direktorom i posjeti tvornicu koja je od 2010. naovamo utrostručila broj zaposlenih, konjički se »Igman« našao i u centru svjetske medijske pozornosti. Na poprištu masakra u redakciji Charlie Hebdoa pronađene su čahure metaka s oznakom IK86, koja otkriva proizvođača (»Igman« Konjic) i godinu proizvodnje 1986., pa se za reporterski silazak u kilometarske podzemne tunele gdje se municija proizvodi i pakira u tri smjene našao i dodatni razlog.

   Mnogo je dojmljivih detalja u reportaži Snježane Pavić: od strojeva starih i po stotinu godina, dobivenih iz Njemačke na ime ratne reparacije nakon Drugog svjetskog pokolja, na kojima se danonoćno štancaju friški meci za ratove 21. stoljeća, pa do nesvakidašnje pojave da na tim prastarim strojevima rade uglavnom mlade žene.

No, ta neobična činjenica nema nikakve veze sa socijalno-emancipacijskim naslijeđem iz perioda jugoslavenskog socijalizma nego je ona proizvod ovovremene kapitalističke stvarnosti u kojoj su ženama najdostupniji oni poslovi za koje nije predviđena »muška« plaća nego minimalac. Pa ipak, u »Igmanu« ih se zapošljava sve više, jer – za razliku od plaća – proizvodnja raste i već se sa svih strana svijeta primaju narudžbe za 2016. i 2017.

  Na istim se strojevima u Konjicu proizvode meci svih kalibara i za cijevi iz NATO-ova arsenala i za rusko oružje, za naručitelje iz SAD-a i Europe, iz Azije i Afrike, a posluje se isključivo s državama ili s legalnim trgovcima oružjem. Na spomen čahura pronađenih u redakciji Charlie Hebdoa, direktor »Igmana« najprije kaže kako osuđuje svaki terorizam, ma otkuda dolazio, a onda veli kako se danas na no-name metak može ugravirati bilo koja oznaka, pa tako i ova zlosretna IK86.

Ne želi čovjek vjerovati da je municija za krvavi pohod braće Kouachi proizvedena u Konjicu, a ako i jest – do pariških je terorista, veli, mogla doći iz tko zna koje ruke i iz tko zna koje od pedesetak zemalja koje su osamdesetih uvozile »Igmanove« metke.

   »Ne ubija svaki metak« – pokušava Muratbegović olakšati muke reporterki kojoj se čini da će se onesvijestiti od vrućine u podzemnim tunelima, dok je domaćini uvjeravaju da se ne radi o vrućini nego o strahu. – »Da svaki metak ubija, nitko od nas ne bi bio živ. Pogađa možda jedan od deset hiljada.« I onda nekoliko puta ponavlja, kao da u to želi uvjeriti i sebe i novinarku, da su proizvodi Fabrike municije »Igman« iz Konjica »namijenjeni čuvanju ljudskih prava«.

   U naslovu reportaže – za koji pretpostavljam da nije djelo Snježane Pavić već nekog od urednika Jutarnjeg – međutim, nema ni ljudskih prava ni čuvanja istih. U naslovu je »Procvat bosanske tvornice smrti« i vjerujem da se Džahidu Muratbegoviću to smrtonosno beharanje nije ni najmanje svidjelo.

Kao što se ni direktoru tvornice borbenih tenkova i oklopnih vozila u Slavonskom Brodu ne bi svidjelo da se reportaža o proizvodnim uspjesima njegove firme uresi naslovom »Procvat hrvatske tvornice smrti«. A ne bi taj naslov »Procvat hrvatske tvornice smrti« razveselio ni vlasnike karlovačkog »HS Produkta«, pa makar pod njim bio objavljen hvalospjevni tekst o njihovoj rastućoj proizvodnji i galopirajućem izvozu proslavljenih pištolja i jurišnih pušaka, bez i najmanje aluzije na moralnu upitnost posla kojim se firma bavi.

   No, ako je naslov teksta o tvornici streljiva »Igman« iz Konjica prekretnica i ako se njime naviješta principijelan otklon što će ga hrvatske novine od sada zauzimati prema svakom proizvođaču alatki i pomoćnih sredstava za ubijanje, onda je Jutarnji list ove nedjelje napravio nešto doista epohalno. Učinio je pravi pravcati mirotvorni – opet se ispričavam na neprikladnom izrazu – boom.

  Tako ubuduće u svim našim novinama možemo očekivati naslove ponešto drukčije od dosadašnjih. Naslove kao naprimjer: »Posao u hrvatskoj tvornici smrti žele i frizeri, ali oni bi brusače i alatničare!« ili »Uspjeh hrvatskih tvorničara smrti: lani su izvezli 434.520 pištolja!« ili »Hrvatska industrija smrti – najživlja izvozna grana!« Pa neka pukne kome smeta!