Predrag Lucić: Nema slobode za Norca

Povezani članci

• Kolindina bosanska bespuća
• Smiljan u vinogradu
• Kad bismo se svakog dana sećali Srebrenice
• Jasno kao mulj
• Viktor Ivančić: Kontinuitet političke averzije prema BiH 
• Neispričane priče

Nije sporan Mirko Norac. On je neosporno kriv za likvidacije civila na Lipovoj Glavici i ostalim stratištima oko Gospića, čemu je dao i svojeručni doprinos. Neosporno je kriv i za ratne zločine počinjene u Medačkom džepu, dakle, u zoni njegove zapovjedne odgovornosti. Neosporna krivnja mu je potvrđena presudama hrvatskoga pravosuđa koje ga je zbog svih tih zločinstava kaznilo s ukupno 18 godina zatvora, a što je naknadnim objedinjavanjem kazni na Vrhovnom sudu smanjeno na 15 godina.

Nije sporno ni da je odsluženjem dviju trećina kazne Mirko Norac stekao zakonsko pravo da bude pušten na uvjetnu slobodu. Neosporno je i to da Povjerenstvo za uvjetni otpust nije prekršilo nikakav zakonski akt kada je Norca odlučilo pustiti na slobodu, unatoč tome što se nije pokajao za zlodjela zbog kojih je kažnjen.

Sporna je ta sloboda na koju Mirko Norac izlazi isti kakav je s nje i otišao, i koja će ga dočekati jednako kao što ga je i ispratila u zatvor. Kao heroja, a ne zločinca. Stanje duha na toj slobodi je takvo da se svojeručno ubojstvo jedne žene što ga je počinio Norac, baš kao ni likvidacije ostalih civila što ih je osobno zapovjedio, ne smatra zločinom zbog kojega bi se itko trebao kajati. I to se stanje ne bi promijenilo sve da je Mirko Norac izrazio nekakvo kajanje, makar i iskreno. Jer u njegovo pokajništvo ne bi povjerovao nitko od vjernika rasprostranjene dogme o nemogućnosti počinjenja zločina u Domovinskom ratu.

Na takvu slobodu čija se mjera svodi na bešćutnost prema pobijenim civilima, budući da su svojom nacionalnom pripadnošću stekli sve uvjete da budu nekažnjeno likvidirani, izlazi i Mirko Norac. I kao što propisuje Josip Jović, autor onog izmišljenog intervjua s odbjeglim Norcem u veljači 2001. godine, sada bi »njegov dolazak kući morao obradovati sve dobrohotne i širokogrudne ljude i nakon pustih suđenja došao bi im kao melem na ranu«. Posve je normalno da o ljekovitim svojstvima Norčeva uvjetnog otpusta govori borbeni pozadinac Jović, i to u istom tekstu gdje ispisuje i kolektivnu optužnicu protiv svih sudionika rata, sažimajući je u rečenicu: »Nema čovjeka koji je iz rata izišao čistih ruku.« Jer većina ljudi koja u ratu nije počinila nikakav zločin, koja nikoga nije ubila, nikoga zlostavljala i ništa opljačkala, ne iskazuje potrebu da svim tim jovićima i norcima pokaže svoje ruke. Pa onda i te njihove čiste ali skrštene ruke idu na ruku propovjednicima teze da je svaka počinjena ratna prljavština zapravo čista.

Stoga je uzaludan apel Žarka Puhovskog da i Norac – budući da je napravio nešto gore od Sanadera kojega je javnost jednodušno osudila – mora biti osramoćen i ispričati se toj javnosti. Upravo ta javnost ne bi primila Norčevu ispriku, baš kao ni njegovo pokajanje, jer posve ispravno, premda iz pogrešnih pobuda, smatra kako ništa od toga nije zavrijedila. Kada bi ona htjela znati da je planska likvidacija civila zločin za koji nikada i nigdje ne smije biti opravdanja, kada bi ona htjela priznati da je to što je napravio Mirko Norac – kažimo to njezinim omiljenim leksikom – čin veleizdaje nečega što je trebao biti pravedan i oslobodilački rat, e tada bi i sva ova priča o njezinom heroju a ne zločincu bila suvišna.

Tada bi ovo na što Norac izlazi doista bila sloboda. Ponosna jer zna što je to sram. I samo takvoj bi se slobodnoj javnosti Mirko Norac bio dužan ispričati.

Uz dozvolu autora, tekst prenosimo iz Novog lista