Predrag Lucić: Kolinda, pazi – Pazin!

Povezani članci

• Zašto je BiH na prvom mjestu prioriteta hrvatske vanjske politike?
• Karamarkov put od kreatora Mesićeve pobjede do borca protiv antifašista
• Najneizvjesniji izbori
• Hrvatska između Konvencije i teokracije
• Dehumanizirani svijet
• Gdje Marija gazi, Ruža i Karolina više ne rastu

Kakva bi nam to proslava 70. obljetnice pobjede nad fašizmom bila kada ugledni znanstvenik, obavještajni pregalac, član proslavljene Vukojevićeve Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, te nesuđeni predsjednik Republike Hrvatske s 54.070 iliti 2,74 posto osvojenih glasova po imenu Josip Jurčević ne bi dobio novinski prostor za svojih petnaestak redaka slave?!

   Strašan bi to gubitak bio i za hrvatsku povijest i za hrvatsku javnost da se Večernji list 9. svibnja 2015. nije sjetio povjesničara poznatog po tezama da »ustaški pokret nije bio fašistički« nego da je taj pokretenluk – baš naprotiv – »bio u sukobu s fašistima«, te da »logor u Jasenovcu nije bio namijenjen sustavnom ubijanju ljudi« već da je to – na diku i na hvalu – »bio vrlo produktivan radni logor«, budući da »tomu svjedoče i podaci o prodaji proizvedene robe posredstvom trgovačkih putnika diljem Njemačke«.

   Josip Jurčević je, razumije se, opravdao povjerenje redakcije Večernjaka kazavši kako on, eto, »ni na koji način ne bi obilježavao Dan pobjede nad fašizmom« i kako je »tragično što mi 8. svibnja slavimo kao Dan oslobođenja Zagreba«, valjda zato što se tada dogodio sunovrat hrvatskoga gospodarstva, budući da više nije bilo kurentne robe iz Jasenovca za prodaju na zahtjevnom tržištu Trećega Reicha. A nije više, jebiga, bilo ni tog tržišta, budući da je Treći Reich – na žalost hrvatskoga povjesničara – u svibnju 1945. zajedno sa svojom marionetskom Endehazijom prdnuo u rosu.

   Održao je profesor Jurčević u Večernjaku i prigodno slovo o hrvatskom »društvu neznanja« u kojemu je – na njegov užas – moguće da se Dan pobjede nad fašizmom obilježava svečanom sjednicom Skupštine Istarske županije u pazinskom Spomen-domu i da tom skupu prisustvuju i predsjednik Vlade i predsjednica Republike Hrvatske. I dok je za Jurčevića premijerov »odlazak u Pazin objašnjiv, ali tragičan« – jerbo se »Zoran Milanović javno hvali da njegova obitelj ima duboke korijene u zločinačkom komunističkom totalitarizmu« i još se »time ponosi« – nazočnost Kolinde Grabar-Kitarović antifašističkom skupu u srcu Istre Večernjakov povjesničar i nesuđeni predsjedničin savjetnik za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost ne može protumačiti nikako drugačije osim da je »predsjednica onamo otišla pod pritiskom«.

   Tko je, kako i čime pritisnuo predsjednicu Republike, to nam Jurčević ne objašnjava, jer očito drži samorazumljivim da se gospođa Grabar-Kitarović nije zaputila u Pazin vođena svojom slobodnom voljom ili iz uvjerenja da tim činom provodi volju svojih glasača.

   A na nezadovoljene prohtjeve biračkoga tijela predsjednicu najozbiljnije upozorava i Marko Ljubić, kolumnist tjednika 7Dnevno i pripadajućeg mu portala, gdje se Josip Jurčević javlja nešto češće nego u Večernjem listu. Eh, da je Jurčević, kao što se najavljivalo, izabran za Kolindina savjetnika, njegov ideološki bratac Ljubić zacijelo ne bi imao razloga žaliti što predsjednici »nitko nije sugerirao kako je opasno zalijetati se u osudu ‘Za dom spremni’« – pokliča koji se Maksimirom orio i za njezina pojavljivanja na utakmici između Hrvatske i Norveške. Ne bi joj morao držati lekcije zbog te »prilično teške pogrješke«, za koju se nada da nije i sudbinska.

   Jer Kolinda Grabar-Kitarović, po njemu, još uvijek ima vremena da shvati kako je »’Za dom spremni’ dio i naslijeđenog i izgrađenog identiteta svih navijačkih skupina i goleme većine hrvatskoga naroda« i kako će te tri slatke riječi »imati nesagledivo značenje u novom velikom poremećaju, tako potrebnom i egzistencijalno nužnom poremećaju, ponajprije u funkcioniranju aktualnog poretka vlasti u Hrvatskoj«. Ljubić je, naime, uvjeren da će Uefina kazna Hrvatskom nogometnom savezu zbog izvikivanja tog pokliča imati dalekosežne i blagotvorne učinke s kojima bi mudra predsjednica morala računati.

   »Odlukom je UEFA potpuno legitimirala taj uzvik u najširim masama hrvatskog naroda pa čak i kod ljudi koji su mu bili neskloni. Posve je sigurno da se više neće moći organizirati ni jedna utakmica nacionalne reprezentacije u Hrvatskoj ili gdje god mogu doprijeti navijačke grupe, na kojoj taj pozdrav neće biti posve dominantan. I, vikat će ga i oni koji inače nikada ne viču na stadionima… Nema više ni kanadera, ni vatrogasaca, nema više dovoljnog broja zaštitnih ograda, niti i jedna policija svijeta može suzbiti tu energiju«, piše ushićeni kolumnist i već uzima zdravo za gotovo da će taj endehazijski pozdrav – zbog kojega će, prema njegovim očekivanjima, UEFA i FIFA izbaciti hrvatsku reprezentaciju iz svih natjecanja – biti pretvoren u »nacionalnu poveznicu« i kao takav »otpuhati ovaj poredak«.

   Za povijest hrvatskoga domoljublja neka ostane zapisano da se nitko kao hrvatski filofašisti, bijedno zamaskirani u operoljupce i štovatelje opusa Ivana pl. Zajca, nije tako radovao mogućnosti da nacionalna nogometna reprezentacija bude ekskomunicirana iz međunarodnih natjecanja. A sada zamislite koliko bi se tek svi ti »domoljubi« veselili kada bi im pošlo za rukom da, huškajući ljude na sve bjesomučnije urlanje pokliča »Za dom spremni«, isprovociraju i izbacivanje Hrvatske iz Europske unije, Ujedinjenih naroda i svih ostalih međunarodnih asocijacija, da Hrvatsku vrate u Drugi svjetski rat i u Treći Reich… I da repka NDH u Pazinu zaigra kao gostujuća momčad.