Predrag Lucić: Karamarko, s riječi na selo!

Povezani članci

• Srbija je na koljenima i bez nove svjetske krize
• Tiro: Suspenzija će izvući bh. fudbal iz ralja politike
• Bozanić višestruko ne zaslužuje počasni doktorat
• Ulaz za nuždu
• Zabranjeno interferiranje
• Partifikacija kao usud Crne Gore

Malo tko je u veljači 2011. godine, a i mjesecima kasnije, odolio napasti da se ne uključi u proces nacionalnog sprdanja s tadašnjom premijerkom Jadrankom Kosor i njezinim »tjeranjem Hrvata da čuvaju ovce«.

To što je zlurada javnost ismijavala pod naslovima »Kosor tjera Hrvate da čuvaju ovce«, »Rješenje za ‘stado’: Nezaposleni ste? Premijerka vam preporučuje da čuvate ovce i krave!«… bio je ustvari smrtno ozbiljan pokušaj predsjednice Vlade da koliko-toliko smanji visoku stopu nezaposlenosti u zemlji Hrvatskoj.

I da domicilno i domoljubno pučanstvo s burze rada animira da se uhvati posla i prihvati ponuđena radna mjesta koja su se, umjesto žuđenim domaćim posloprimcima, popunjavala radnom snagom iz uvoza.

Odbila je tada Vlada Jadranke Kosor izdati 811 novih radnih dozvola za strance, jer je među njima bilo i 70 zahtjeva za obavljanje poslova stočara, ratara, pastira i samaraša. Premijerka je u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje otkrila čak 75 tisuća nezaposlenih koji su osposobljeni za navedene poslove, ali im ne pada na pamet da se njima bave, pa je na osnovu toga zaključila da »nešto nije u redu«.

Navela je – možda ćete se sjetiti – i znakovit primjer jednoga gospodarstvenika koji joj se osobno potužio da nije mogao pronaći 150 ljudi za čuvanje ovaca. Javilo mu se samo 16 zainteresiranih za pastoralni rad, da bi se na koncu pastirskoga štapa primilo svega njih šestero.

Jedini koji je te 2011. pokazao istinsko razumijevanje za Kosoričinu inicijativu bio je njezin koalicijski partner, utemeljitelj i predsjednik Hrvatske građanske stranke Željko Kerum. »Sjetite se kako je bilo devedesetih, a sada neki ‘stručnjaci’ daju pesimističke izjave. Gdje samo nađu te likove, prvi put izlaze u javnost i daju mišljenje kako sve propada, ništa ne valja, sve ajme. Živi se dobro. Tko hoće raditi, može. Neka idu na selo i rade, svatko ima svoje selo. Kako moj brat Jure može kopati, krčiti i saditi luk, pa mogu i ostali«, govorio je ideolog hrvatskoga građanstva. Ali građani kao građani – ne da nisu poslušali Kerumov apel, nego su se s njim sprdali kao i s Jadrankom Kosor.

Kada je predsjednica Vlade RH i HDZ-a, negdje potkraj ljeta 2011., svome ministru unutarnjih poslova Tomislavu Karamarku uručila stranačku iskaznicu, vjerojatno nije ni slutila da će se on jednoga dana prometnuti u najglasnijeg zagovornika njezinih i Kerumovih ideja o spasonosnim migracijama iz gradske besposlice u seosku radinost.

Jer od Karamarka se u to vrijeme nije dalo čuti ni slova o stočarstvu i ratarstvu. Ako se išta u njegovim rijetkim i škrtorječivim istupima moglo dovesti i u kakvu vezu s agrarnom problematikom, onda to nisu bili ni traktori ni kombajni, ni tanjurače ni drljače…

Jedina mehanizacija za obrađivanje zemlje koju je Karamarko uopće spominjao bili su buldožeri, a jedini urod koji ga je zanimao bile su kosti iz Drugog svjetskog rata i poraća.

Ako se Jadranka Kosor i pokajala što Karamarka nije poslala da čuva ovce nego ga primila među HDZ-ovce – pa od njega u znak zahvalnosti dočekala da je najprije učini bivšom predsjednicom, a nedugo zatim i bivšom članicom stranke – danas bi mogla biti ponosna kad čuje kako njezin nasljednik na stranačkim klauzurama oživljava njezine nerealizirane zamisli i pokazuje tako intenzivnu brigu za opstanak hrvatskoga sela i seljaštva kakva se u HDZ-u nije vidjela još otkako je bivša šefica zaustavila uvoz stočara, ratara, pastira i samaraša.

»Umjesto da naši ljudi žive na selu i obrađuju svojih nekoliko stotina hektara i imaju četvoro djece, oni dolaze u velike gradove i rade slabo plaćene poslove i imaju jedno dijete. Na što će sličiti Hrvatska i što će ostati od nje ako se svi dosele u velike gradove?!« – zavapio je Karamarko na prošlotjednoj klauzuri u Slavonskom Brodu, da bi ovoga vikenda u drugom gradu, u rodnome Zadru, dodatno zaoštrio svoju proseosku retoriku: »Aktualna se vlada pravi da su socijalisti, a zapravo pomažu krupni kapital, jer Hrvatska 70 posto hrane uvozi. To je smrt za selo i malog čovjeka, jer selo generira zdravu populaciju, a oni to uništavaju namjerno.«

Ako Karamarko vjeruje u to što govori, u to da selo generira zdravu populaciju, možda mu je krajnje vrijeme da gradsku sredinu zamijeni seoskom. I da na osobnom primjeru testira koliko svježi seoski zrak utječe na rađanje zdravijih ideja od onih mesijanskih, kataklizmičkih i kaplarsko-ratobornih kakve ovih dana propovijeda po gradovima: »Mi se dvije i pol godine spremamo za preuzimanje države i sam Bog nas je naputio na takav put… Hrvatska je država danas u većoj pogibelji nego u vrijeme srbočetničke agresije… Budimo spremni na novi Domovinski rat! To je rat za bolju Hrvatsku, za svakog mladog čovjeka, za svako radno mjesto, za svako neobrađeno polje. Taj rat će započeti HDZ i u tom ratu će pobijediti.«

Možda mu je krajnje vrijeme da povede ovce a ne rat.