Predrag Lucić: Detektiv Baldasar i psihoforenzika

Povezani članci

• Jonizovana javnost
• Dokle će etničko biti iznad ljudskog?
• Godine čekanja pravde
• Priče o dobrim ljudima: JAZO, VELEŽ I MOSTAR
• Hrvatska u maskirnoj odori, a ugroze nema
• Drago Bojić: Mrkle tmine Domovine

Ima tome već skoro pola godine otkako je nepoznat netko oskvrnuo staro splitsko židovsko groblje na Marjanu. Policija još uvijek nije otkrila tko je otvarao grobove i razbijao nadgrobne ploče, a nije utvrdila ni kada se točno zbilo to iživljavanje nad odavno mrtvim građanima Splita – da li baš na dan ili noć 10. travnja ili pak nekog okodesetog travnja.

Jedini čovjek koji se do dana današnjega javno pohvalio da nešto zna o počiniteljima tog vandalskog čina bio je gradonačelnik Ivo Baldasar. Njemu je, naime, odmah bilo jasno da se »radi o potpuno neukim vandalima kojima nedostaje kućnog odgoja i koji vjerojatno ni ne znaju da se radi o grobovima njihovih starijih sugrađana«. Splitski se gradonačelnik, naravno, nije osjetio dužnim pojasniti na temelju kojih je psihoforenzičkih indicija došao do baldasarski genijalnog zaključka da su grobove skrnavili likovi tako neodgojeni i tako neuki da blage veze nisu imali kako bi te kamene ploče, tako privlačne za razbijanje i smještene na ograđenom i označenom groblju, mogli biti nečiji grobovi. Neznanim je vandalima uputio gradsko-očinski prijekor kako bi se »trebali vratiti na kućni odgoj da im malo to objasne i da ih dovedu u red«, a pučanstvu poručio kako je »u ovakvim vremenima dobro koji put puhati i na hladno i ipak reći da antisemitizam u bilo kojem smislu u Splitu nikada nije bio prihvatljiv, čime se Splićani ponose i trebaju se ponositi«, te da »u tom smislu svi trebamo biti oprezni«.

Baldasar se vandalizma na starom židovskom groblju spomenuo i prigodom svečanog otkrivanja spomenika pripadnicima IX. bojne HOS-a, nazvane imenom ustaškog zločinca Rafaela Bobana: »Društvo nam je u takvoj situaciji da bi svi stereotipi na koje smo svi navikli trebali prestati i obveza je svih političara da idemo na promjene. Trebali bi se približiti jedni drugima. Ne možemo se uvijek vraćati u ’44. i ’45. Pokušavamo se izvući iz svega toga, jer ako uspijemo u tome, onda nećemo imati potrebe više upozoravati ljude da ne razbijaju grobove na židovskom groblju, da ne razbijaju stakla na prostorijama srpske nacionalne manjine ili da ne crtaju kukaste križeve.« Nažalost, nije iscrpnije elaborirao tko bi se tu kome i kako trebao približiti – da li oni koji ne skrnave grobove i ne crtaju hackenkreutze onima koji to rade ili bi približavanje trebalo ići u suprotnom smjeru, ako već ne i sinkronizirano? – a ni zašto se u tom društveno ljekovitom približavanju nipošto ne bi smjele spominjati godine u kojima je iživljavanje nad splitskim Židovima bilo nezaobilazan dio komunalnih zahvata vladajućih fašista, nacista i ustaša u borbi protiv rasne i idejne nečisti.

Tako, eto, ni danas ne znamo kako bi to Baldasar odgojio neuke vandale, a da im ne spomene npr. 12. lipnja 1942. kada je – kako bilježe kroničari tih godina na koje se gradonačelnik ne bi vraćao – »u Splitu veliki broj fašista iz crnokošuljaškog bataljuna Toscana pod komandom svojih oficira upao u sinagogu, koju su potpuno opustošili, vrijedne predmete odnijeli, a od namještaja zapalili lomaču na Piazza dei signori«, kada su ti crnokošuljaši onako usput »maltretirali Židove koji su se zatekli u sinagogi«, od kojih je »jedan pretrpio takve povrede da je prebačen u gradsku bolnicu«, e da bi potom »na raznim mjestima u gradu opustošili trgovine čiji su vlasnici bili Židovi: parfumeriju Luxol, trgovinu cipela Pia, knjižaru Dalmacija i druge«.

Nekoliko dana po otkrivanju spomenika, Baldasar je na brifingu s novinarima opet spomenuo vandalizam na židovskom groblju, pokušavajući uvjeriti javnost da iza tog čina ne stoje ljudi u crnim košuljama u čijem je društvu svečano obilježio »Dan pobjede nad antifašizmom«, premda njih nitko nije ni prozvao ni optužio zbog skrnavljenja grobova na Marjanu: »Vrijeme je da netko pokuša pomaknuti granice da više ne trebamo govoriti: ‘Znate, ne valja razbijati židovsko groblje, ne valja crtati svastike, ne valja ovo, ne valja ono.’ Tko to radi? Naravno da će po defaultu kritičari reći to su oni koji su tamo stajali u crnim košuljama. Odmah. Iz prve. Ne razmišljajući možda da među njima ima onih koji isto to osuđuju. Ne da ih možda imamo, nego imamo.« Gradonačelnik koji pomiče granice bi pritom bio puno uvjerljiviji da je mogao citirati nekoga od crnokošuljaša »koji to isto osuđuju«, ali u tome je bio spriječen objektivnim razlozima. Nije se, naime, imao na koga pozvati.

A onda se, prije nekoliko dana, u noći sa 17. na 18. rujna u Splitu dogodilo da je nepoznat netko zalio spomenik pripadnicima IX. bojne HOS-a Rafael vitez Boban crvenom bojom, pa je Ivo Baldasar reagirao promptno, puno ažurnije nego u slučaju desetotravanjskog ili okodesetotravanjskog razbijanja židovskoga groblja: »Najoštrije osuđujem vandalski čin i oštećenje spomenika IX. bojne HOS-a u Ulici Ruđera Boškovića.« I ovoga je puta splitski gradonačelnik ostao dosljedan sebi, pa se – unatoč tome što su počinitelji još uvijek neotkriveni – nije libio razotkriti njihove porive i motive.

Ako je vjerovati Ivi Baldasaru, kod počinitelja u ovom slučaju nije zatajio ni kućni odgoj ni obrazovni sustav, već je riječ o nečemu ozbiljnijem. »Očito se radi o namjerno izazvanoj provokaciji. Zaista je sramotno da se na ovaj način pokušava isprovocirati branitelje i omalovažavati žrtve Domovinskog rata«, izjavio je vrhovni detektiv grada Splita. No, ovoga puta nije ostao usamljen, jer su se sličnim formulacijama oglasili i gradski HDZ, HSP, Udruga dragovoljaca HOS-a…

Neki su se od njih odlučili pokazati upućenijim i od Baldasara, pa su preko portala pokrenuli lov na navodne počinitelje – na »malu grupu ljudi koja je plaćena za ovaj gnjusan čin« – pozivajući pripadnike Torcide da im pomognu u njihovu pronalaženju, budući da »ne vjeruju da će se policija nešto posebno pobrinuti oko toga«. Izbjegavajući otvoreno reći na koga sumnjaju, prepustili su hajkački raspoloženim portalima da kao krivca za oštećenje spomenika imenuju Facebook-stranicu »Ustaše su najveća sramota Hrvata«, gdje je iznad panoramske fotke Marjana objavljen post »Pozdrav iz Splita – Smrt fašizmu – ps. čuvajte si spomenik«.

Ostatak posla odrađuju web-komentatori, natječući se u smišljanju što živopisnije i smrtonosnije kazne koja se ima izvršiti nad fejsbukovcima za kojima je izdana portalska tjeralica. Legalist Ivo Baldasar sada šuti, ne smatrajući se odgovornim da kaže čak ni to kako je za istrage u ovoj zemlji nadležna policija, a ne nikakve udruge i navijačke skupine, i da su javni pozivi na sadistička ubojstva protuzakonito osumnjičenih fejsbukovaca nedopustivi barem koliko i skrnavljenje spomenika. Možda šuti zato što tu hajku vode poznati počinitelji. A on je – navikli smo već – blagoglagoljiv samo kada se radi o nepoznatima. O kojima on zna i ono što ne znaju ni sami o sebi. I kojima, ovisno o prigodi, presuđuje da znaju ili ne znaju što rade.

Novi list