Predrag Lucić: Komunisti uzor Glasu Koncila

Povezani članci

• “Za referendum spremni.” Komentar komentara nadbiskupa Puljića.
• Obilježavanje Dana antifašističke borbe u Zagrebu
• Nebom stupa, nebom lupa moja generacija
• Hag je zacementirao uverenje o ispravnosti rata
• Priča o dobrim mostarskim ljudima (12): „Prosvjeta“ i Goran Kosanić
• Donatella Di Cesare: Govorimo o ratu

Bilo bi više nego šokantno da hrvatska sljedba gospođe Reisman nije pokušala šokirati ovdašnju javnost umobolnim izmišljotinama o programu zdravstvenog odgoja za koji – bez srama pred Bogom i pred djecom u narodnim nošnjama što na njihovim seansama obnašaju ulogu živoga zida – tvrde da »proklamira kazneno djelo pedofilije«.

Bilo bi nedostojno te družine i njezina mukotrpno stjecanog renomea da svoj propagandni letak nije nakrcala tobožnjim primjerima iz školske i predškolske prakse u Njemačkoj i Hrvatskoj, gdje se – oprostite što citiram gluposti – djeca u vrtićima em tjeraju na »međusobno dodirivanje po intimnim dijelovima tijela«, em dobivaju odgajateljske poticaje na »javno masturbiranje u grupi«, em se primoravaju na »zajedničko tuširanje i međusobno sapunanje odgajatelja i djece nakon izleta«, em još i njihovi roditelji bivaju »poučavani kako da seksualno stimuliraju svoju djecu«.

Školarci su pak – prema tvrdnjama autora letka – odgojno najebali tako što ih se po učionicama od Kiela do Passaua i od Čakovca do Cavtata nagoni da već kao prvašići slušaju »predavanja s detaljnim i eksplicitnim opisom seksualnog čina«, e da bi ih se kad doguraju do četvrtog razreda tjeralo na predavanja s jednako detaljnim i eksplicitnim opisom čina koji je, kako i priliči razigranoj mašti hrvatskih rajsmanijaka, homoseksualan.

Nije sad bitno što se još ničiji mališan nije pohvalio kako je tetu iz vrtića po povratku s izleta nasapunao po cicama i kokici ili što se još ničiji četvrtaš nije vratio iz škole s pričom o predavanju na kojemu je učitelj do u detalje opisivao kako fra N. (69) liječi usamljenost svojega veseljka u društvu malodobnog Č. (13). Letak se dijeli, gošća iz Amerike se veseli, prelati blagosivlju, gradonačelnici udjeljuju odličja, pastva se klanja, pamet se uklanja…

Jednako šokantno bi bilo i da uvodničar Glasa Koncila u svome osvrtu na nedavno održanu Prvu konvenciju hrvatskih branitelja nije povukao paralelu između braniteljskih udruga proisteklih iz Domovinskog rata s pokojnim SUBNOR-om, mamuzajući tezu kako je »odnos države i društva prema partizanima u bivšoj saveznoj državi bio bitno drugačiji negoli je odnos društva i države prema braniteljima u Republici Hrvatskoj«.

»Zar se moglo uopće zamisliti da bi se partizani na svoju prvu konvenciju okupili tek negdje 1960. ili 1965. godine!?« – snebiva se velečasni Ivan Miklenić nad činjenicom da se vrijeme u današnjoj Hrvatskoj ne ponaša u skladu sa subnorijanskim kalendarom.

I odmah potom, kao da ga je spopala ognjica jugonostalgije, gorljivo objašnjava kako su »u bivšoj saveznoj državi partizani bili tretirani i usmjeravani da budu jedan od glavnih temelja same države, što su i bili, i bili su korišteni kao prvorazredni državotvorni element«, dok su u Republici Hrvatskoj – koja, po uvodničaru Glasa Koncila, ispada nekakvo ubogo nedonošče veteranske zemlje Dembelije kakvom očito doživljava SFR Jugoslaviju – »vladajući političari, osobito od 2000. godine, sustavno branitelje istiskivali iz javnosti, iz političkoga djelovanja, do te mjere da čak ni jedna od važnijih političkih stranka stvarno ne dopušta artikulaciju njihovih stavova u svojim redovima«.

Nakon ovako grozomorne optužbe od koje, kako vidimo, nije pošteđen ni onaj bešćutnik koji je Republikom Hrvatskom vladao prije 2000. godine, Miklenić do granica neukusa glorificira »komuniste u bivšoj državi koji su znali koliku potporu mogu imati u partizanima«, a taj se njegov žal za idealnom simbiozom Partije i Armije kakva je vladala u Jugoslaviji dodatno pojačava razornom kritikom nedostojnih baštinika tih svijetlih tradicija subnordinacijski ustrojenog društva: »Bivši, reformirani i liberalizirani komunisti i njihovi rođeni ili duhovni sinovi, koji nemaju uopće osjećaja za hrvatsku državotvornost, u Hrvatskoj shvatili su da im od branitelja prijeti opasnost pa su ih raspršili u više od tisuće nemoćnih udrugica i lukavo priječili svako njihovo snažnije povezivanje.«

Nekome možda jest, ali meni uopće nije šokantno to što kaptolski perovođa za desubnorizaciju Hrvatske okrivljuje taj sjebani komunistički nakot koji se svih ovih godina, ako je vjerovati Mikleniću, očito i nije bavio ničim drugim doli osnivanjem stotina i stotina »nemoćnih braniteljskih udrugica«.

Štoviše, uvjeren sam da bi uvodničar Glasa Koncila, evo ovoga časa, bio u stanju iz rukava sasuti ne samo imena svih tih komunističkih zamusanaca, nego i pune i skraćene nazive svih braniteljskih udrugica što su ih Brozovi abortirani sljednici, vođeni najpodlijim namjerama, formirali i financirali.

Jedino mi, priznajem, nije jasno zašto je velečasni Miklenić svoju priču posložio tako da hrvatski branitelji u njoj ispadaju naivci i bedaci koji se uvijek iznova daju nasanjkati od prefriganih komunista.

I zašto se u Glasu Koncila 2014. godine ti jebeni komunisti prikazuju tako superiornima da bi kaptolskom uvodničaru na takvom titranju njihove svemoći mogli pozavidjeti i autori najzadriglijih propagandističkih tekstova objavljivanih u glasilu SUBNOR-a Četvrti jul tamo neke 1964. ili koje li već?