Predizborni politički maskenbal: Ivan Penava napustio HDZ, pa što onda!?

Povezani članci

• Tko kardinala Bozanića može ozbiljno shvatiti?
• Isus Krist u policijskoj odori s represivnim privjescima
• Nemam žvaku, hoćeš izbjeglicu?
• Heni Erceg: Dole antifašizam!
• Komšić: Legalizacija koncepta trećeg enititeta
• Jak zemljotres pogodio Zagreb, 15-godišnje dijete u kritičnom stanju

Što je očekivati poslijeizbornoj Hrvatskoj? Najvjerojatnije još gore stanje, nego u prethodnomu mandatu vladajuće HDZ-ove trgovačko-interesne tzv. koalicije, jer nema tko drugi doći za državno kormilo, osim neznatno pofriškane iste problematično (ne)sposobne momčadi. Pofriškane baš Škorinim najvidljivijim sada domovinskopokretnim igračima među kojima je – vidi ironije političkog maskenbala – opet Ivan Penava! Budući da Škoro s likovima što ih je okupio oko sebe i idejama koje verbalizira ne može pobijediti na parlamentarnim izborima i preuzeti vlast, kamoli postati premijer, preostaje mu samo dijeliti Plenkovićev izborni plijen. Sâm Škoro je bivši član HDZ-a, čak saborski zastupnik i pripadnik stranačke diplomacije, a buljuk se starih/novih hadezeovaca priključio njegovoj platformi i te su dvije stranke prirodni partneri, jer ni HDZ nema na tzv. desnici respektabilniji koalicijski bazen. Mogu li se ti ljudi, posreći li im se vlast, nositi s recesijom najesen gorom od ijedne dosad? 

Marijan Vogrinec 

Pa što onda, ako je u praskozorje parlamentarnih izbora vukovarski gradonačelnik Ivan Penava – potkapacitirani marginalac hrvatske tzv. visoke politike, vidljiv samo kao baštinik HDZ-ovog kadroviranja u Gradu heroju i cijeloj Vukovarsko-srijemskoj županiji – demonstrativno pobjegao iz denver plave ZNA SE opcije Andreja Plenkovića u Domovinski pokret Miroslava Škore!? I sa sobom poveo u političku propast i deset HDZ-ovih vijećnika te srušio vlast te stranke u „ikoni hrvatskog stradanja i patnje u Domovinskom ratu“. Medijska larma, glede i u svezi, nesrazmjerna je minimalnom HDZ-ovom političkom gubitku, jer stranka ima moć brzo naći u najmanju ruku jednako vrijedne zamjene, ali je nesrazmjerna i Škorinu političkom dobitku. Tim više, jer je minimalno – ako ne i sasvim paradno – značenju Ivana Penave u aktualnom predizbornom maskenbalu što je međustranačkim pretrčavanjima, izvrtanjem ideoloških kaputa i komičnim hiperboliziranjem predanosti „interesima naroda i Hrvatske“, jer „do sada se nije dobro upravljalo zemljom“ zapasao sav politički prostor.

„Mi smo pošteniji i znamo bolje od vas“, ista je mrkva koju aspiranti na mjesto u klupi tzv. Visokog doma – time, najvažnije i ciljano, na/pri vlasti – nude biračima na svojim različito dugačkim štapovima. Ivan Penava je jedan u mnoštvu tih s političke margine kojima ne treba osobita pamet za zaključiti kako ih tzv. veliki izbornici prolaznih mjesta na izbornim listama neće uzeti u obzir. Iz milijun razloga od kojih neki i ne moraju biti politički razumni ili utemeljeni na animatorskim zaslugama u biračkoj „bazi“, nego napametna procjena, osjećaj loše vibre, nesimpatičnost, nezaboravljena bol zbog možda nehotično nagaženog žulja, etc. Ivan Penava vjerojatno zna bolje od svakog analitičara i medijskog specijalista za HDZ zašto je već prije godine dana vidljivo pojurio šumom, a stranački tzv. mainstream s Plenkovićem i neposredno mu nadređen županijski HDZ drumom te na krijesti radikalizacije tzv. braniteljskog/stradalničkog i pitanja vukovarske žrtve ubacivao klipove pod vladine kotače.

U vrlo osjetljivom trenutku za gospodarsko stanje zdravlja RH i poziciju HDZ-a uoči unutarstranačkih izbora, Penava je – napadno se priklonio tvrdoj opciji tzv. desnijih od desnog centra – opipavao Plenkovićev prag tolerancije tzv. braniteljskim „događanjem naroda“ ili „mitingom istine“ u Vukovaru. Na unutarstranačkim izborima bio je u taboru Plenkovićevih oponenata koji su mu i inače sapunali dasku, a budući da nije bio kadar procijeniti svoj objektivan politički kapacitet, kandidirao se za zamjenika predsjednika HDZ-a i – uvjerljivo propao. Zajedno s Mirom Kovačem kao kandidatom za šefa stranke, Davorom Ivom Stierom i Milijanom Brkićem koji su nakanili preuzeti vodstvo i denver plavoj ZNA SE opciji promijeniti smjer radikalnim okretanjem kormila udesno. Nakon toga politički jalovog ataka na stranački vrh i samog „vrhovnika“ Andreja Plenkovića, Penava je znao kakve posljedice slijede. Nekoliko puta su mu na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma već progledali kroz prste „domoljubna“ istrčavanja pred rudo, soliranja bez pokrića, smisla i ukusa, pa…   Plenković, kaže, nije osvetoljubiv, ali…

Vukovarska tragedija

Penava se jako loše proveo na unutarstranačkim izborima – dvotrećinski ga je (71 prema 29 posto) porazio trenutni ratnoveteranski ministar Tomo Medved iz Plenkovićevog tabora – što je vrlo uvjerljiva, ako ne i najbolja potvrda njegove specifične težine u HDZ-ovoj politici. Koja je specifična težina pak toga što je taj lokalni političar uistinu kadar/sposoban ponuditi „hrvatskom narodu i Hrvatskoj“ (sic transit) još problematičnija. Ako će tu problematičnost, a neće, nije toliko naivan, lakonotni luzer predsjedničkih izbora Miroslav Škoro honorirati vrlo visokim, čak nositeljskim mjestom na izbornoj listi Domovinskog pokreta u Petoj izbornoj jedinici (gdje HDZ-ov Penava nije gubio), Škoro će preuzet odgovornost za izborni honorar kojim će birači platiti Penavino protusrpstvo i „domoljubno-braniteljsko-stradalnička prenemaganja bez pokrića. Tu je vrst demagogije/populizma već na unutarstranačkim izborima u HDZ-u temeljito razobličio istinski hrvatski branitelj Tomo Medved. S besprijekornim pokrićem ratnog puta koji Ivan Penava nema ni nacrtanog na srednjoškolskoj bilježnici koju je 1991. godine ponio iz napadnutog Vukovara u Varaždin, pa u Zagreb, gdje će 1999. diplomirati na Kineziološkom fakultetu u zvanju profesora.

Unatoč posebnom statusu Vukovara u zemlji kao Grada heroja i osobite državne skrbi, stotinama milijuna kuna ulaganja u obnovu i više od 30 milijuna kuna samo u preuređenje izgranatiranog Vodotornja u nekakav panoramski, stakleni kafić-vidikovac – još vlažan od svojedobno potoka suza bivše predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović što ih je isplakala u Penavinoj nazočnosti, pred tv-okom HRT-ovog dopisništva – Vukovar je ostao tužan i nesretan grad na Dunavu. Međunacionalno podijeljen grad u kojem Hrvati i Srbi imaju posebne škole, vrtiće, bogomolje, dućane, u kojemu je život najskuplji u zemlji, koji zaobilaze ozbiljni ulagači, gdje se zapošljava po stranačkim, nacionalnim i polit-ideološkim kriterijima na državnim mjestima pod HDZ-ovom šapom. U Vukovaru živi upola manje ljudi no prije Domovinskog rata, U njemu se ne poštuju manjinska prava na srpski jezik i ćirilično pismo u javnoj uporabi, na pločama s nazivima javnih/državnih ustanova, etc.

U takvom je gradu, kojemu je godinama na čelu Ivan Penava s ovima što su s njim sada napustili HDZ radi prijelaza u novu, Penavinu stranku te koaliranja s Domovinskim pokretom, mučno živjeti. Ne otvaraju se radna mjesta, a Vukovar tek komemorativno živne svakog 18. studenoga, na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara. Državni vrh dođe, koješta naobećava i – ode. Lokalnoj HDZ-ovoj politici, koja ima žestok otpor u stranačkoj opciji manjinskih Srba, jamačno nije stalo stabilizirati međunacionalne odnose dviju najvećih etničkih zajednica i okupiti ljude na projektu zajedništva, suživota, snošljivosti i sinergije u izgradnji izglednije budućnosti nekada najbogatijega grada na istoku Hrvatske. I jednog od najbogatijih u zemlji.

Vrag će znati – Škoro može samo bolje ili lošije procijeniti, ali ni on ne zna dok se ne prebroje glasovi iz biračkih kutija – čime to Ivan Penava može izborno usrećiti već sada nevjerojatno šaroliko tzv. desno i desnije od desnog društvo u Domovinskom pokretu. Domovina kao semafor ili domoljubni pojam za nešto što svak’ u politici razumije drukčije? Na svoj način. Osim nekoliko desetaka izabranika iz HDZ-a što ih je namjestio oko sebe u piramidi lokalne vlasti, najveći dio vukovarskog članstva (cca 1600) najbrojnije stranke u zemlji neće hazardirati s Penavom koji – kao svi disidenti u HDZ-u i većim strankama, intelektualno i politički znatno superiorniji vukovarskom gradonačelniku – nije kapacitet ni osigurati sebi političku karijeru, kamoli anonimcima što su ga pristali slijediti. „Penava nije ni HDZ niti je Vukovar; koga nema, bez njega se može“, lakonski je Andrej Plenković zahvalio vukovarskom gradonačelniku i sljedbenicima na suradnji. „Za godinu dana su izbori i HDZ će opet osvojiti vlast.“

Ivan Penava neće animirati znatniji dio birača u Gradu heroju i okolici za Škorinu listu. Odmah mogu prekrižiti nešto više od 30 posto Srba kojima su se i Škoro i Penava debelo zamjerili opetovanim izjavama koje ni na koji način ne pridonose međuetničkoj snošljivosti i suživotu, nego jašu na krivnji za rat i posljedice, optuživanju vlastite države da „ne progoni i ne sankcionira srpske zločine(ce)“, glorifikaciji „hrvatskih branitelja i ratnih stradalnika“, etc. Pogotovo je zazorno kad se to čuje iz usta dvojice što nisu sudjelovali u Domovinskom ratu, a mogli su. Penava je izbjegao iz Vukovara kao srednjoškolac, a Škoro pobjegao u SAD, što su mu zamjerili mnogi. Ta retorika više ne pije vodu u širem biračkom tijelu jer – bez obzira na etničku pripadnost, rodno ili vjersko uvjerenje – ljudi teško i sve teže žive, iseljavaju se, zemlja demografski umire, pandemija virusa SARS-CoV-2 iznenadila je ionako deficitarno gospodarstvo i recesijskim kolapsom radi o glavi svakoj vladi potkraj godine s možebitnih blizu pola milijuna nezaposlenih. Recesija nakon bankrota američkog investicijskog diva Lehman Brother’s 2008. godine, donijela je Bijednoj Našoj 390.000 nezaposlenih, a virusna, kažu, bit će stoput gora. HDZ-ova nakaradna koalicija trgovačkih rogova u vreći – radi balansa, saborske tzv. stabilne većine – nije držala ključne konce u rukama.

Tri i pol godine je Plenković s tzv. žetončićima odgađao neodgodive tzv. strukturne reforme zbog čega je vjerodostojno iznevjerio birače time što je pogazio obećanja i ostavio na čekanju poboljšanje životnog standarda i jačanje demokracije, vegetirati rudimentarnu industriju i poljoprivredu – to je Europska komisija u novom izvješću za RH ocijenila „nizom primjera zaustavljenih ili usporenih reformskih procesa“ zbog čega „zemlja ostaje s prevelikim makroekonomskim neravnotežama i ograničenim napretkom u provedbi reformâ“, a „bez dubinskih strukturnih reformâ nema trajnije perspektive dovoljno velikog rasta“ – pa „ratne priče“ otprije 25 ili čak 75 godina mogu zanimati samo hlebince koji si daju prodati rog za svijeću. HDZovo će članstvo u Vukovaru i okolici te cijeloj županiji okrenuti palac gore listi što će ju skrojiti stari/novi šef Andrej Plenković sa svojim ljudima od povjerenja, a ostali birači koji izađu na birališta – uključivo gotovo sve Srbe – podržat će najvećim dijelom SDP-ovu tzv. restart koaliciju, nešto i Škoru te se, u manjini, raspršiti po listama iz ostatka izborne ponude. I to je to. Što bi parafrazom E. M. Remarque značilo – „na Istoku ništa novo“.

Ali, u (pred)izbornom političkom maskenbalu ništa novo niti na Sjeveru, Jugu i Zapadu, gdje upravo vrije – užarile se svakovrsne komunikacijske linije i usijala novinarska pera, zanemarilo najrazvikaniju epidemiološku direktivu o tzv. socijalnoj distanci (sic transit) – jer samo neizlječivi naivci još vjeruju kako je ključno pitanje program, ideologija, moralna i politička kompetencija, etc. Ma, neeee… Ključno je – čak nisu bitni obraz i cijena! – kako se dokopati prolaznog mjesta na izbornoj listi te osvojiti/ostati na/pri vlasti, svejedno, u ovoj ili onoj koalicijskoj skupini, prije ili poslije izbora… Sve drugo je nevažno, pa makar ti se cijeli svijet rugao u lice. Ako nema šanse doći na Plenkovićevu listu i proći, a nema, u Penavinom slučaju – to je klasičan obrazac svih penava u političkom cirkusu Bijedne Naše sva tri desetljeća tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene – ćao, đaci, idemo Škori! Moneta na biralištu su Vukovar, branitelji/stradačnici, žrtve, patnja, domoljublje, etc. Bog i Hrvati! Možda prođe?

Izborni probitci

Budući da je Most nezavisnih lista već neko vrijeme u slobodnom padu i sveo se praktično na tri komunikacijski drčno-neuvjerljivo-populistička člana iz saborskih klupa Devetog saziva – Božu Petrova, Nikolu Grmoju i Miru Bulja – koje ni Miroslav Škoro nije imao sluha ubaciti na jamačno tri-četiri domovinskopokretna očekivano prolazna mjesta, kamoli na osam koliko su navodno tražili, nesuđeni se trgovačko-interesni brak Mosta i Domovinskog pokreta raspao i prije no što je sklopljen. Kritično politički već derutan i karijerno pogibeljan Most su hitronogo, u pravom malom stampedu počeli napuštati mostovci tzv. druge/treće brzine. Prethodno već bivši ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić, potom bivši ministar zaštite okoliša i energetike Slaven Dobrović, pa Robert Podolnjak, Ivana Ninčević-Lesandrić, Ines Strenja-Linić, Ružica Vukovac, Vlado Marić, sisačko-moslavački osnivači i čelnici Mosta Milan Brigljević i Petar Ćosić… Neki od njih, tvrde, ostavit će se politike – npr. Strenja-Linić se vraća medicinskoj struci, Podolnjak na Pravni fakultet, etc. – a drugi će potražiti prebjegličku sreću pod tuđim polit-ideološkim suncem. Da su samo mostovci tako osjetljivi na razliku između osobnog i općeg dobra, i polit-ideološki nepromiskuitetni kada su izborni probitci posrijedi, da takvih nema u HDZ-u, SDP-u, HNS-u, etc., puna šaka brade. No, protiv tog domaćeg virusa nitko ni ne traži cjepivo.

Vrijedan pak HNS-ov međimurski župan Matija Posavec odmaknuo se od totalno kompromitirane svoje stranke i sâm će na izbore, možda s vlastitom listom ili na, naravno – prolaznomu mjestu SDP-ovih restartera u Trećoj izbornoj jedinici (Krapinsko-zagorska, Varaždinska i Međimurska županija). Bivši Mostov policijski ministar, koji se vrlo neuspješno okušao s vlastitom političkom strankom, također ide sa SDP-om. Propali političari tipa Marijane Petir i takvih, ako nisu bili u HDZ-ovoj vladajućoj koaliciji i tzv. stabilnoj saborskoj većini Devetog saziva, već neko vrijeme u strogoj tajnosti mjerkaju svoje izglede s HDZ-om. Budući da je HDZ najizgledniji relativni pobjednik ljetnih parlamentarnih izbora, s vrlo ograničenim pak tzv. (pro)desnim koalicijskim bazenom izvan Domovinskog pokreta, jest i najizglednije da politički marginalci tipa Branka Hrga, Branimira Glavaša, injsl., prođu li nekim čudom izborno sito, opet participiraju u vlasti. Srbi Milorada Pupovca unaprijed (opet) nisu sporni za sudjelovati u vlasti, a što se to ne sviđa ucrnjenim tzv. suverenisrima, njihov problem. Vlast je vlast, a kad je vlast posrijedi – i crni vrag je dobrodošao.

Premijer Plenković je, indikativno, već otvoreno kazao kako i ubuduće računa na koalicijske partnere iz Devetog saborskog saziva. Opet i na isti buket manjinaca. Bit će zanimljivo, među brat-bratu 80 posto manje-više istih faca što se opetovano ukazuju općinstvu već desetcima godina u tzv. visokoj politici tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, vidjeti hoće li i u Desetom saborskom sazivu biti mjesta za Furija Radina, bez kojega u tzv. Visokom domu talijanska narodna manjina ne može od 1992. godine zaredom (sic transit). Hoće li opet biti mjesta za HDZ-ovog „kapitalca“ Gordana Jandrokovića koji je s tek 808 preferencijalnih glasova među 3,8 milijuna birača uzvišen (sic transit) na fotelj predsjednika Hrvatskog sabora, najvišeg zakonodavno-predstavničkog tijela u državi. I koji ima obraza u HTV-ovom formatu „1 na 1“ Romana Bolkovića vrijeđati ljudske i moralne osobine predsjednika SDP-a Davora Bernardića. Tako da se novinar Bolković morao ograditi od neprimjerenih kvalifikacija i rashladiti Jandrokovića protupitanjem o razlozima zašto je toliko nepopularan u domaćoj tzv. visokoj politici.

Bit će nakon izbora zanimljivo vidjeti hoće li općinstvo imati sreću opet četiri mandatne godine, možebitno manje, nikad se ne zna unaprijed, slušati/gledati političke mudrosti HDZ-ovog „viteza“ Željka Reinera – na prošlim je izborima skupio 1672 preferencijalna glasa u višemilijunskom biračkom tijelu – kojega je Plenković častio pozicijom potpredsjednika tzv. Visokog doma. Hoće li se opet u momčadi za upravljačkim kormilom RH naći i Davor Božinović, koji prepotentno – sa samo 472 biračka glasa – na zelenoj granici tzv. Antemurale Christianitatisa, u interesu prvobrzinskog EU-Christianitatisa rastjeruje izbjegličke/migrantske kolone nesretnika te u ulozi „epidemiološkog Big Brothera“ ureduje u životima svih žitelja RH. Stoga, izvjesni Ivan Penava nije važan nikomu u tzv. visokoj politici, ali jest paradigma o kojoj kronično dementno biračko tijelo opet neće voditi računa te će opet biti u prigodi manje-više istima na vlasti manje-više isto razočarani spominjati istu bližu i daljnju rodbinu.

Hoće li opet „usrećivati“ ljude svojim političkim/upravljačkim sposobnostima HDZ-ova Ljubica Lukačić, saborska zastupnica s više no smiješnih 169 glasova, valjda samo šire rodbine i bliskih prijatelja (sic transit)? Njezin glas u hrvatskom parlamentarizmu, paradoksalno, vrijedi isto kao više od 16.000 glasova Anke Mrak-Taritaš (stranka GLAS). Suludo je očekivati da se među HDZ-ovim izbornim favoritima neće naći najbliži suradnici iz Plenkovićeve momčadi – bez obzira na to koliko ih birači (ne) vole – koja mu je omogućila pobjedu na unutarstranačkim izborima. Zašto ne opet i birokratski larpurlartist Damir Krstičević, bolesno zaboravan kada je riječ o porijeklu/vrijednosti svojih nekretnina? Plenković ga je povukao da bi ga vratio, jer kao kruh i voda treba tzv. braniteljsko zaleđe. Krstičević je napokon ostavkom povukao „moralni potez“ zbog smrtonosnih havarija i inih skandala u „pobjedničkoj hrvatskoj vojsci“, a gotovo istodobno dobio tešku medijsku pljusku i javni prijezir zbog nemoralnog čina, nedostojnog istinskog domoljuba i ratnog zaslužnika.

Naime, MORH je za 2,2 milijuna kuna novca poreznih obveznika kupio dva stana u centru Zagreba i darovao ih Krstičeviću za pišljivih 136.000 kuna. Sve po zakonu i propisu (sic transit). Ali ni po kakvom moralnom i tržišnom uzusu koji bi u pravno i na svaki drugi način uljuđenoj državi – kakva Bijedna Naša nije niti je ikad bila u svojih 30 godina međunarodne licencije tzv. samostalnosti – imao jednako vrijediti za babu Maru u nekoj zabitoj pripizdini i za premijera i predsjednika RH. A ne vrijedi, kao što ne vrijedi ni sve drugo vrijedno, unosno i perspektivno. Pavao Miljavac, bivši HDZ-ov ministar obrane i već dugo čelnik Hrvatskoga generalskog zbora lakonski će medijima komentirati Krstičevićevu stambenu žlicu u javnom medu kao „nešto sasvim uobičajeno i zakonito“ s vojnim/braniteljskim, je li, „kapitalcima“. Jer, „po istim su propisima stanovima na raspolaganju MORH-a to doba zbrinuti i mnogi drugi, ne samo Krstičević; ja nisam“.

Poslijeizborna Hrvatska

I takvi se ljudi onda motaju po prolaznim mjestima na izbornim listama, prenemažu se svojim „ratnim zaslugama“, „domoljubljem“, moralnim i političkim „pravovjerjem“, etc., a daleko izvan oka javnosti samo je jedno pravilo ponašanja što ga je mudar pûk davno sažeo u onu – u se, na se i poda se. Bog je, naravno, najsporije sebi napravio bradu. Tko ne vjeruje, neka pita bilo koga od najurenih ministara iz Plenkovićeve vlade (samo su ih četiri od 20 iz prvotnog postava dočekali finiš u tehničkom dijelu mandata), ali još bolje svojedobno i najvidljivije hadezeovce što su dopali povlačenja po sudovima i zatvorima, npr. bivšeg premijera Ivu Sanadera ili nesuđenog šefa države Nadana Vidoševića, etc. Politika ima vražji neki magnetizam koji zna navesti i najmoralnije/najpoštenije ljude na kojekakve nepodopštine kada im se posreći doći na vlast. Daj mu vlast, pa ćeš vidjeti kakav je čovjek, kaže mudar pûk, ali tada je već prekasno.

I što je očekivati poslijeizbornoj Hrvatskoj? Najvjerojatnije još gore stanje, nego u prethodnomu mandatu vladajuće HDZ-ove trgovačko-interesne tzv. koalicije, jer nema tko drugi doći za državno kormilo, osim neznatno pofriškane iste problematično (ne)sposobne momčadi. Pofriškane baš Škorinim najvidljivijim sada domovinskopokretnim igračima među kojima je – vidi ironije političkog maskenbala – opet Ivan Penava! Budući da Škoro s likovima što ih je okupio oko sebe i idejama koje verbalizira ne može pobijediti na parlamentarnim izborima i preuzeti vlast, kamoli postati premijer – lakonotni pjevač Miroslav Škoro premijer, ma dajte, pa Bijedna Naša ipak nije Ukrajina gdje zabavljač Volodimir Oleksandrovič Zelenskij može postati predsjednik – preostaje mu samo dijeliti Plenkovićev izborni plijen. Sâm Škoro je bivši član HDZ-a, čak saborski zastupnik i pripadnik stranačke diplomacije, a buljuk se starih/novih hadezeovaca priključio njegovoj platformi i te su dvije stranke prirodni partneri, jer ni HDZ nema na tzv. desnici respektabilniji koalicijski bazen. A vlast je slast!

Hoće li, posredstvom domovinskopokretnog katapulta i HDZ-ove prijeke potrebe ostati na vlasti još jedan mandat, opet aterirati u saborske klupe jedan Hrvoje Zekanović, Zlatko Hasanbegović, Željko Glasnović, Stevo Culej i takvi, s tzv. lijevo-liberalne strane Arsen Bauk, Gordan Maras, Željko Jovanović, Sabina Glasovac, Anka Mrak-Taritaš, vođe IDS-a…? Za Andreja Plenkovića i Davora Bernardića uopće nije sporno da ćemo ih opet gledati/slušati kako se u sabornici i medijima mačuju istim žarom istim oponiranjima koja biračima ne donose ama baš nikakve koristi. I to je to, već viđen politički maskenbal. Ili kako Queen lijepim hrvatskim kaže i piše: The Show Must Go On! Ili ona pristala Makedonka Tijana Dapčević: Sve je isto samo njega nema. I koga boli glava što Ivana Penave više nema u HDZ-u? Nikoga. Baš nikoga.