PRAZNICI BEZ TOALET PAPIRA

Povezani članci

• Histerija Jadranke Kosor ili kako izgubiti dostojanstvo
• Doprinos oranju Domovine: Komunisti su ubili i Matiju Gupca
• Bravo Mary Ann Hennessey: Šefica ureda Vijeća Evrope uspjela izdejstvovati postavljanje spomenika civilnim žrtvama rata u Prijedoru
• Ne sudite zločincu, sudite nožu!
• VJERSKI RADIKALIZM I KAKO SE S NJIME NOSITI
• ZAVRŠILA DRUGA GITARIJADA “NA PUTU ZA JUG”

Piše: Veledar Peric Dolores

I vama se dešava da toalet papira nestane u baš nemogućim situacijama? Kad su se radnje upravo zatvorile, dobili ste mengu na primjer (ako ste žena) ili na prvi dan nove godine kad su sve radnje zatvorene. Kao meni  01.01.2013. Koji užas. Panika, nevjerica. Šta sad? Sreća upališe mi se klikeri pa se sjetih da je Benjo u paketiću dobio nešto papirnih maramica i da ih imam u šteku. Koje olakšanje.

Tako mala stvar, a tako bitna. Inače, mnogo toga podrazumjevamo. Sve dok nam toga ne nestane. Evo na primjer – voda. Otvoriš modernu klip česmu, voda teče. Hladna, topla, vruća. Kakva got hoćeš.

Često u svojim tekstovima spominjem situacije iz rata. Možda je to moj način da se izborim sa flashbackovima koje još uvijek imam, i da nađem neki smisao i konstruktivnu nit u svemu tome…

Stajale smo u redu za umivanje i pranje zuba, nas tri (mama, tetka i ja) i još dvadesetak protjeranih civila. Svih 50 i nešto osoba koje su dijelile svoj životni prostor u holu Narodnog pozorišta umivalo se i pralo zube iznad crvenog plitkog lavora, stavljenog na otrcani stol od šperploče. Nas tri smo imale četkicu za zube. Pravu. Narandžastu. Korištenu. Nasljedile  smo je od mamine prijateljice rahmetli Hajre i da sve tri smo je dijelile. Imala je bijele plastične niti izvrnute prema vanka, od habanja. Pastu za zube nismo imale.

Mama je otišla po vodu. U stari grad. Česma je bila instalirana na stepenicama ispod Bijelog bara (kod Pike). Krajolik nadrealistički u potpunosti. Zidovi kuća kao izglođani, crni, truli zubi puni rupa. Nosila je dva bidona, popela se stepenicama do glavne ulice. Na vrhu bi nam uvjek srce zadrhtalo, ko je znao učit (molit) molio je. Ako bi se okrenuli sa vrha stepenica vidjeli bi brdo i krovove visokih bijelih zgrada. Vidjeli bi smrt. Al nismo se okrećali. Čak i kad smo silazili nikada nismo gledali prema  gore.

Došla je do glavne ulice, čiko sa one strane nišana pustio ju je da se popenje stepenicama i osjeti sigurnom. Zatim je krenuo pucati kroz rupe na ruševnim zgradama. Prošli su sati. Mama se nije vraćala. Pao je mrak…. Došla je sva vrela od jurnjave i crvena u licu, noseći dva mala bidona vode. Bez daha je rekla “gađali su me kroz male rupe u zidovima“. Grupa od 50 ljudi nijemo je gledala jedno vrijeme…. Teta koja je radila u vatrogasnom vratila se upravo s posla, nazvala „Dobro večer „ i „Selam“. Saopštila nam da im je na toranj pala neeksplodirana granata. Sabira, djevojka sa šizofrenijom i divnom kovrdžavom kosom i plavim očima, krenula je ka mračnom prljavom WC-u sa staklenom bocom punom vode. Mustafa, muž tete iz vatrogasnog upitao ju je “Sabira, gdje ćeš“? Rekla je „Odo da plaknem malu“. Svi su prasnuli u smijeh. Urnebesan. 50 duša u holu mostarskog Narodnog pozorišta. Pri svijetlu uljanice, bez grijanja, prozori sa razbijenim staklima. Bila je zima, baš oko nove godine. Ležali smo na tvrdom podu zastrtom vojničkom dekom. Al bili smo čisti. Pod cijenu života.