ENG
Pravna gora: tužni kraj legende o Kapetanu Draganu
Autor/ica 👤Boris Dežulović
Povezani članci
“Kapetan Dragan: Hoću u svoju zemlju!”, vrišti naslov u Večernjim novostima, a podnaslov dodaje – “Dragan Vasiljković iz australijskog zatvora moli Srbiju za pomoć: U Hrvatskoj će mi život biti ugrožen. Stavite me u program razmene!”
Piše: Boris Dežulović
Stanoviti profesor Vojo Ilić iz organizacije “Srbi za pravdu i demokratiju”, čitam u potresnom tekstu što slijedi, redovito posjećuje Dragana Vasiljkovića – koji u australskom pritvoru od 2006. godine čeka izručenje Hrvatskoj po optužnici za ratne zločine – i zabrinuto objašnjava kako je čuveni Kapetan sve uvjereniji da će ga Australija predati hrvatskim vlastima, “gde ga čeka presuda, a možda i pretnja smrću”.
Sam Vasiljković, čitam dalje, ekskluzivno za Novosti objašnjava zašto bi mu “u Hrvatskoj život bio ugrožen”: “Bilo bi logično da se u Srbiji moj slučaj razmotri, da se Srbija dogovori sa susedom Hrvatskom kako bi me Zagreb zaštitio kao svog nekadašnjeg državljanina. Sada, kada se u Vukovaru javno ispoljava etnička netrpeljivost prema Srbima, to daje utisak da Hrvatska nije dorasla normama Evropske unije, pa bih u njoj kao zatočenik bio žrtva takvih predrasuda.”
I evo nam Dragana Vasiljkovića dvadeset dvije godine kasnije kao “žrtve predrasuda”, “etničke netrpeljivosti prema Srbima” i nepoštivanja “normi Evropske unije”. Mitski Kapetan Dragan, vođa legendarnih Knindža, iznenada se, eto, boji da će mu “u Hrvatskoj život biti ugrožen”!
U rimskom pravu takav se spektakularni obrat u sudnici naziva “Excipiendo reus fit actor”, a institut zamjene teze – klasična slavenska pravna antiteza – “Negatio per positionem alterius”. U Dalmaciji, kraju u kojemu je Kapetan Dragan započeo svoju blistavu vojničku karijeru, u tim se pak prilikama obično kaže: “Gle kurca!”
Gle, dakle, kurca: neustrašivi Kapetan Dragan – mitski komandant slavnih “crvenih beretki”, legendarne Jedinice, anđeo čuvar SAO Krajine, Rambo na straži istočne granice srpstva i noćna mora hrvatskih redarstvenika, bojovnika i ustaša – boji se da će mu “u Hrvatskoj život biti ugrožen”!
Što bi rekao drugi jedan legendarni Srbin, Bili Piton – “Ajde?!”.
A kao da je jučer bilo, kad se u noći 4. travnja 1991. u Kninu pojavio komandant specijalnih snaga Službe državne bezbednosti Srbije Franko Simatović Frenki, pa zajedno s ministrom unutrašnjih poslova SAO Krajine Milanom Martićem u bazi MUP-a u Golubiću zbunjenim “martićevcima” predstavio potpuno nepoznatog nekog mrkog, suhog muškarca koji će od njih napraviti elitnu specijalnu jedinicu pod vioskim pokroviteljstvom Službe. Neznanac je stigao iz Australije i zvao se Daniel Snedden, navodno zajeban tip, svjetski putnik, pustolov, legionar i plaćenik. Pravo ime mu je bilo Dragan Vasiljković, i to je otprilike sve što se o njemu znalo.
Ostalo je, jasno, legenda.
A legenda je uskoro obišla globus Srbije, “od Tokija do Milvokija”, kako će se to muda otečenih od samopouzdanja svega dva-tri mjeseca kasnije zajebavati kninski specijalci na jednom snimku iz tih herojskih vremena, na kojemu isti onaj tajanstveni tip iz Australije, u rijetkim trenucima predaha od herojskih bitaka, oko logorske vatre pjeva i svira gitaru. On je sad već legendarni Kapetan Dragan, i da: uz sve ostalo – a pričalo se da je bio i profesionalni vojnik i profesionalni fotograf, i profesionalni pilot i profesionalni nautičar, i bogati biznismen i prvak u golfu i savjetnik za bezbjednost tanzanijske vojne hunte – on umije i pjevati i svirati gitaru.
Tako je do ljeta 1991. dovršen mit o Kapetanu Draganu, neustrašivom komandantu koji je od prljavog, bradatog čopora u Golubiću napravio specijalnu jedinicu po najvišim standardima hollywoodskog akcijskog žanra, strašne “crvene beretke”, popularne “knindže”, strah i trepet “zengi” i ustaša.
Pamtim dobro to proljeće, bio sam tada u Kninu, gdje je tajanstveni Kapetan Dragan, krajinski Robin Hood, Miloš Obilić i Zoro Osvetnik – za prijatelje i suborce samo “Kep” – šarmirao strane novinare svojom pojavom i engleskim s australskim naglaskom, na kojemu bi im s nadmoćnim osmijehom običavao govoriti kako im “ne može reći tko je on zapravo, jer bi ih morao ubiti”.
Pamtim dobro, jer sam tada bio i u Beogradu, gdje su se o prvom srpskom superheroju iz ratova devedesetih raspredale najfantastičnije ratne legende. Groupies Kapetana Dragana – junaka ženskih snova i ustaških košmara – u beogradskim mu novinama posvećuju cijele erotske ode, u anketama je najpopularniji Srbin poslije patrijarha Germana, na trafikama se prodaju stripovi o Kapetanu Draganu i “Knindžama”, ispred robne kuće Beograđanka Baja Mali Knindža uz harmoniku pjeva “Što se ono tamo čuje, ko to peva u ravnici?/To su, majko, hrabri borci, to su Knindže Krajišnici!”, a na štandovima u Knez Mihajlovoj nude se majice s Kapetanovim likom i kasete ocvalog Bore Drljače – “Svi smo čuli ovih dana za Dragana Kapetana/Krajina ga slavi naša, on je brani od ustaša”.
Eh, to su bili dani!
Da li, naime, zbog toga što je bio mlađi i luđi, đavo će ga znati, tek te jeseni, dok se bavio državnim udarom protiv Milana Babića, nije mu smetala “etnička netrpeljivost u Vukovaru” – u kojemu su za to vrijeme “osloboditelji” strijeljali zarobljenike iz vukovarske bolnice – ali bogami ni “četnička netrpeljivost” u Kninu: niti je zatočenike koje su njegovi “knindže” mučili i ubijali u zatvoru na kninskoj tvrđavi doživljavao “žrtvama takvih predrasuda”, niti mu je to tada odavalo utisak kako SAO Krajina “nije dorasla normama Evropske unije”.
Iz nekog razloga, eto, u ono vrijeme – kad ga je dva-tri tjedna nakon devetomartovskih demonstracija Frenki Simatović pozvao u beogradski hotel Metropol, pa mu na stol u ćošku bacio ponudu Jovice Stanišića da u Kninu osnuje specijalnu jedinicu krajinskog MUP-a – nisam legendarnog Kapetana Dragana čuo da se žali kako će mu “u Hrvatskoj život biti ugrožen”. Ni kad je svoje “crvene beretke” s logistikom Miloševićeve Službe vodio u bitke protiv ustaša po Dalmaciji, Lici i Baniji – pokazujući ovlaženim novinarima i snimateljima kako gore hrvatska sela – nisam ga čuo da se žali Srbiji kako ga u Hrvatskoj “čeka pretnja smrću”.
A naročito se u to slavno vrijeme, dok je vjerno služio Martićev projekt pripajanja Krajine matici Srbiji – dao sam si truda i temeljito proučio arhivu – nije čulo Dragana Vasiljkovića kako očajnički poziva da ga “Zagreb zaštiti kao svog državljanina”.
Nisu se te stvari čule, jer se neustrašivi Kapetan Dragan i Hrvatskoj i smrti prezirno smijao u lice. Nisu mu tada ni jedna ni druga mogle ništa, jer je bio brži, jači i lukaviji. Nisu se tako te stvari čule ni kad je beogradskim novinarskim grupijima pozirao poput američkog specijalca, muda natečenih od samopouzdanja, išaran kamuflažnim bojama – na tenku ili na poligonu, s lubanjom u ruci ili Vojislavom Šešeljom u kadru – ni kasnije, kad je Hrvatska podigla optužnicu i zahtjev za njegovo izručenje, a šmeker u havajskoj košulji na beogradskom se aerodromu suvereno kurčio kako je hrvatskoj ministrici pravosuđa Vesni Škare-Ožbolt poslao pismo s brojem svog mobitela i porukom da mu pošalje novac za avionsku kartu.
Umjesto toga, čulo se samo kako pred televizijskim kamerama hrvatsku gospođu ministarku sarkastično moli “samo malo vremena da se vakciniše protiv besnila”. “Jer to je jedino što me brine: Hrvata se ne plašim sigurno!”, šeretski je svojim novinarskim grupijima dobacio legendarni Kapetan Dragan, ulazeći u avion na letu za legendu iz koje je i došao.
Tamo u legendi, u gradu Perthu, Dragan Vasiljković se uskoro smirio, sredio i oženio, posvetivši se biznisu, golfu i yachtingu. Sustigle ga u to i godine, a onda bogami i odluka australskih vlsti o izručenju Hrvatskoj. I odjednom, eto mitskog Kapetana Dragana dvadeset dvije godine kasnije kao “žrtve predrasuda”, “etničke netrpeljivosti prema Srbima” i nepoštivanja “normi Evropske unije”, eto vođe legendarnih Knindža gdje se iznenada boji da će mu “u Hrvatskoj život biti ugrožen”! Eto ga, najzad, kako kumi maćehu Srbiju “da se dogovori sa susedom Hrvatskom” kako bi ga “Zagreb zaštitio kao svog nekadašnjeg državljanina”.
Gle, rekoh, kurca: excipiendo Serbus fit Croata!
Sad, kad ga u Hrvatsku umjesto Frenkija i Jovice Stanišića šalje australski sud, kad će tamo Qantasovom biznis-klasom, umjesto razdrndanom kampanjolom JNA po podlokanim planinskim drumovima – i kad ga umjesto negostoljubivih banijskih vukojebina, napučenih do zuba naoružanim “zengama”, ustašama i stranim plaćenicima, čeka klimatizirana dvorana šibenskog suda i par sredovječnih civila i žena iz Županijskog odvjetništva – legendarni Kep, krajinski Robin Hood, Miloš Obilić i Zoro Osvetnik cmizdreći se žali na višak hrvatskih predrasuda i manjak evropskih normi!
Tužnijeg kraja jedne legende ja nikad nisam čuo.
Očekivao bi čovjek, jebiga, da onaj srpski heroj iz devedeset prve – junak Duginih reportaža, Bijelićevih TV-dnevnika, postera, stripova, narodnih dvanaesteraca i Drljačinih pjesama – na kraju guslarskog epa bane u šibenski sud, pa prkosno pred ustaškom sutkinjom i zamjenicom županijskog tužitelja razdrlji svoju havajsku košulju i poviče: “Pucajte, ustaše, jebale vas sve vaše etničke netrpeljivosti i predrasude, živela SAO Krajina, živela Srbija, živele evropske norme!”
Kad umjesto toga – mitski Kapetan kumi za milost i moli Srbiju da mu pomogne. Boji se strašni Kep hrvatskog pravosuđa i predrasuđa! Plači, savremena srpska istorijo, u usta te ona lažljiva jebem! Gdje je sad Bora Drljača da zapjeva, “Svi smo čuli ovih dana/za Dragana Kapetana/Krajina ga slavi svuda/brani je od predrasuda”? Gdje je Baja Mali Knindža, “Što se ono tamo čuje/ko to kuka u sudnici?/To su, majko, hrabre Knindže/i njihovi odvjetnici”!
Okreću se u grobu major Gavrilović i vojvoda Sinđelić, okreću se Banović Strahinja i Hajduk Veljko, i Kraljević Marko i starina Novak i mali Radojica, okreću se i Miloš Obilić i Milan Toplica i Ivan Kosančić i Jug Bogdan i svih devetoro braće Jugovića, slavni je srpski panteon poput ringišpila na seoskom vašaru, okreću se i vrte kosti u aleji srpskih heroja kao u centrifugi veš-mašine: gde bi bila, nesrećna Srbijo, da su ti se tako ponašali legendarni kapetani?
Šta bi ostalo od tvoje istorije da se, recimo, Kapetan Koča – kad su ga ono Turci zarobili kod Brzaske – žalio bečkom dvoru kako se “u Tekiji javno ispoljava etnička netrpeljivost prema Srbima, što daje utisak da Otomansko carstvo nije doraslo normama Francuske građanske revolucije, pa bih u njemu kao zatočenik bio žrtva takvih predrasuda”?
Mitovi i legende, kako vidimo, nisu više što su bili, borci za slobodu danas se u Srbiji zove advokati. Ostavi se, Bajiću Radoše, romantičnih televizijskih epova i snimaj uzbudljivu srpsku sudsku dramu, “Pravnu goru”. Ostavi, Srbijo, herojske deseterce UNESCO-u i svjetskoj nematerijalnoj baštini, ostavi gusle i dohvati se plajvaza, žalbi, molbi, apela, peticija, dopisa, priziva, predstavki i taksenih maraka, pa zaguslaj “Ekstradiciju Kraljevića Marka”.
“Poranio Marko u neđelju
u neđelju prije jarkog sunca
pokraj mora Urvinom planinom.
Onđe Marko saktisa oružje
onda trže divit od pojasa
a iz džepa knjige bez jazije.
Knjigu piše Kraljeviću Marko:
“Ko gođ dođe Urvinom planinom
među jele studenu bunaru
da upita za deliju Marka
neka znade da je deli-Marko
dopadnuo Turkom u okove
u okove sve od predrasuda
i etničke netrpeljivosti
jer ne pozna dušman hrišćanluka
nije Turkom pravu dorastao
ni jevropskoj demokratskoj normi.
Zato Marko hoće selu svome
mlad mu život ovđe je ugrožen.”
Pa kaže:
“Al’ gle Šarca i u Šarca kurca
kamenoga Srbin osta srca!
Gorkom suzom Marko zaplakao
pa još gorčom knjigu nakitio:
Neka znade ko gođ ovđe prođe
nije ovo Urvina planina
već je ovo planina Kurvina
ter je Marku preostalo samo
da ište od grada Carigrada
da ga štiti kao svoga sina
mrskom Turkom sudržavljanina.
Duboke su deli-Marku rane
nema njima do pravnoga l’jeka
niti trava do rimskoga prava
Negatio Marko da pozove
alterius per positionem:
O Srbijo živ te Marko jebo
Reus fit actor excipiendo!”
Autor/ica 👤Boris Dežulović
