Požar u glavi

Izdvajamo

• Jednako neliječena diletantica Grabar-Kitarović uvukla je zemlju u američko savezništvo, uopće se ne pitajući što Hrvatska time dobiva, a ne dobiva ništa, naprotiv sama plaća ulaznicu u to savezništvo (napuštanje zajedničke evropske politike, kupovanje skupljeg plina, slanje vojske na rusku granicu…). Drugim riječima, hrvatska je država, isto kao u slučaju splitskog požara, a zapravo i puno više, izvršila samoubojstvo samom činjenicom što je odlučila da ne postoji. Postoji samo ovo puhanje u mlohavu trobojnicu nacionalnih interesa, ali to ni po zapadnim standardima koje smo usvojili, bilo evropskim bilo američkim, ne vrijedi više od pišljivog boba.

Povezani članci

• Pratite program Hay Festivala Europa28 kojim se propituje budućnost Europe
• Anketa: Šta građani Sarajeva očekuju od nastupa bh. reprezentacije
• ZAVNOBiH je početak i kraj svega
• Konvoj s posmrtnim ostacima 409 žrtava genocida krenuo iz Visokog ka Srebrenici
• Klaunovi napadaju
• TV1 I HAYAT: SVE BOLJI U IZBORU VIJESTI

Postoje dva friška primjera kada je hrvatska država izvršila samoubojstvo činjenicom što je odlučila da ne postoji. Prvi je splitski požar, a drugi ulazak u od Sjedinjenih Država sponzoriranu inicijativu Tri mora od koje nema nikakve koristi, ali je zato štete koliko hoćeš

Da, ipak ima koristi, čak dragocjene, od ovog splitskog požara, koji bi se u slučaju da je zahvatio dublje slojeve Karepovca pouzdano pretvorio u neviđenu katastrofu. Ali i bez toga, on, taj požar, ogolio je do srčike svakog spaljenog bora nesposobnost HDZ-ove vlasti, a nije daleko od toga ni njegova light SDP-ovska varijanta, da upravlja državom. Na prvi pogled stvar je začuđujuća i paradoksalna. Pa država i jeste centralni motiv, u stvari jedini, kao Mosor visoki i vidljivi, cilj te vlasti. Svetinja kojoj je sve podređeno i, kako svojedobno čusmo, samo je gospodin Bog iznad nje. Ali, sada smo jasno kao na dlanu vidjeli kako na djelu izgleda ta najsvetija zemaljska tvorevina. Da, ona na riječima slovi kao najprvije od svega prvoga, ali u praktičnom smislu funkcionira kao pogorjela šklopocija nad kojom jalovo lepršaju hrvatska zastava i druge nacionalne insignije. Za njih se ipak grčevito drže svi, počev od predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koja ovim očito kreće u pretkampanju za novi mandat, ali i ministar obrane Damir Krstičević, čiji interesi također nisu beznačajni (njegovi navijači brane ga da mu smještaju oni koji bi prigrabili proviziju od kupovine aviona F-16, ali među zemljama koje bi nam ga mogle prodati je, vidi vraga, i Južna Koreja, s kojom smrtno uvrijeđeni ministar ima poznate poslovne veze).

Ovdje treba ubaciti i neke nezaobilazne invalidnosti u personalnim karakteristikama glavnih aktera. Grabar-Kitarović pokazala se potpuno nekompetentnom da sjedi na Pantovčaku, što ne treba dokazivati povrh dviju smiješno-tragičnih izjava koje je dala. Prvo, da će Hrvatska pod njenim mandatom postati najbogatija zemlja na svijetu, na čemu u tajnosti možda i radi, ali rezultate ne vidimo. I drugo, što je svoje obraćanje isključivo ‘Hrvaticama i Hrvatima’, a ne i hrvatskim građanima, opravdala dirljivom brigom da se ne uvrijede seljaci. Hej, može li itko naći i približno sličan primjer beznadne političke nepismenosti?! S druge strane, ministar obrane Damir Krstičević danima nikako nije uspijevao shvatiti razliku između podnošenja ostavke medijima i Vladi i Saboru, a to, tvrde upućeniji, nije u nikakvoj suprotnosti, naprotiv skladno se uklapa u političku inteligenciju koju je i dosad pokazivao. Pa ipak, i predsjednica i umirovljeni general uživaju u nemalom dijelu javnosti reputaciju stjegonoša neupitnog i provjerenog patriotizma, a tu, jasno, veliki, zapravo većinski paket dionica želi prigrabiti i premijer Andrej Plenković. I pored toga što ga mediji čereče zbog izjava o ‘atraktivnosti’ splitskog požara, koji su nadležne službe tobože izvrsno odradile, premijer manje-više otvoreno tvrdi da je baš on spasio Split. Jer, pored smušene predsjednice i preemotivnog ministra obrane, to, kao, ne bi bilo moguće.

Naravno da ovo nema blage veze i govori da se mnogo veći požar od splitskog događa u glavama hrvatskih političara. U dobro organiziranim državama, protupožarne, protupoplavne i slične službe uzorno funkcioniraju bez obzira tko bio na vlasti i je li taj sposoban ili ne, naprosto zato što država dobro funkcionira. Poslije splitskog požara čuli smo rijetke, ali daleko najuvjerljivije analize, da se taj požar ne bi ovako razmahao i zaprijetio urbanoj jezgri grada da je zadržan sistem civilne zaštite. Ali, avaj, njega nema, spaljen je u odbacivanju svega što je naslijeđeno od bivše države, pa makar bilo i sto puta bolje od ovoga što sada imamo. Zato se ovako bučno u ovu priču i ubacilo vojsku, iako je jasno da ona nije obučena za ovakve požare, kao što uostalom ni vatrogasaca nikada ne može biti dovoljno kada su oni ovako golemih razmjera. No to je, rekoh, samo jedan od primjera prezirnog odbacivanja dobrih iskustava iz prošlosti. Drugi, koji je još i više spržio dobre odnose Pantovčaka i Banskih dvora, također nam se upravo događa pred očima. Ovaj put vatru je još očitije potpalila predsjednica Grabar-Kitarović, koja je bacila na lomaču jednu od superiornih tekovina vanjske politike na ovim prostorima, a to je ne zalijetati se u vojno-političke blokove, nego kreativno i strpljivo graditi vlastitu vanjskopolitičku poziciju.

Dogodilo se to nakon što je bezglavo uključila zemlju u inicijativu Tri mora, čak se autistično izborila da tu Hrvatska slovi kao nekakav nositelj inicijative, uz mnogo veću i važniju Poljsku. Time je gurnula zemlju, što je dio medija srećom odmah prepoznao, u društvo najkonzervativnijih evropskih zemalja, štoviše, ako se ne računaju najnoviji savezi nekoliko zadrtih islamističkih režima protiv Katara, i najkonzervativnijih zemalja u svijetu uopće. Ima li hrvatska predsjednica blagog pojma u što se upustila, i u što uvlači i Plenkovićevu Vladu, čisto sumnjam. Sumnjam da je svjesna i unutrašnjopolitičkih implikacija ove inicijative, koja zvuči kao posmrtni marš hrvatskoj ljevici, a u hropcu su i hrvatski liberali i to toliko da se, evo, osjeća izazvanim i Plenković koji pokušava voditi HDZ prema umjerenom desnom centru. Jednako je pogubno ono što ova inicijativa donosi na vanjskom planu. Hrvatska se ovim gura u formaciju (uglavnom) katoličkog predziđa evropskog Zapada prema Rusiji, što je u totalnoj suprotnosti s duhom Evropske unije, a posebno je provokativno u odnosu na Berlin. Njemačka je još od davnašnjih desetljeća svojom tzv. Ostpolitikom bila glavni moderator izbalansiranih odnosa Evrope prema Moskvi.

A sada su se tome pridodali i golemi ekonomski interesi, jer je aranžmanima Angele Merkel s Vladimirom Putinom Njemačka postala ne samo najveći potrošač ruskog plina, nego i njegov glavni distributer za Evropu u cjelini. U početku je izgledalo da bi jednako skladni odnosi mogli biti uspostavljeni i između Putina i novog američkog predsjednika Trumpa, ali je onda taj neliječeni diletant sve okrenuo naglavce. Pretvorio je Tri mora u strateški borbeni štit prema Rusiji, plus zamislio ga kao bogomdano tržište za odnedavno sve prisutniji, ali skuplji američki plin. Kako je pri tome izrijekom spomenuo LNG terminal na Krku, očito je Hrvatskoj namijenjena uloga stražnjeg ulaza za novu amerikanizaciju Evrope, ali ovaj put samo njenog istočnog, postkomunističkog dijela. Njemu je namijenjena naizgled važna, ali zapravo vazalna uloga, da bude protuteža navodno dekadentnoj ‘staroj Evropi’ i osovini Berlin-Pariz, s kojom Washington poslije punog stoljeća raskida bliske odnose. Iz hrvatskog kuta gledano, ovdje ne samo da se ne radi o usustavljenoj vanjskoj politici, nego te politike uopće i nema.

Jednako neliječena diletantica Grabar-Kitarović uvukla je zemlju u američko savezništvo, uopće se ne pitajući što Hrvatska time dobiva, a ne dobiva ništa, naprotiv sama plaća ulaznicu u to savezništvo (napuštanje zajedničke evropske politike, kupovanje skupljeg plina, slanje vojske na rusku granicu…). Drugim riječima, hrvatska je država, isto kao u slučaju splitskog požara, a zapravo i puno više, izvršila samoubojstvo samom činjenicom što je odlučila da ne postoji. Postoji samo ovo puhanje u mlohavu trobojnicu nacionalnih interesa, ali to ni po zapadnim standardima koje smo usvojili, bilo evropskim bilo američkim, ne vrijedi više od pišljivog boba.

portalnovosti.com