POVJERENSTVO ZA SUOČAVANJE S PROŠLOŠĆU

Povezani članci

• Kurspahić: Ni 100% BiH, ni samostalna Srpska
• Kukavičluk nekadašnjih europskih veličina
• Čime je to HDZ licencirao svoje Hrvatstvo?
• Volite li svog eksploatatora?
• Milan Pekić: PROCESI BEZ PROCESA LJUDSKOM TALOGU
• Strah kao politički alat: Zapadni Balkan i radikalna desničarska agenda “Džihadizma”

Nakon mjeseci mukotrpnog i opsežnog rada, studioznih istraživanja i ispitivanja srećom još živih svjedoka tog vremena, Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću, kako ga je nazvala javnost, izašlo je u javnost i pred Vladu i Premijera donijelo elaborat od preko tisuću stranica. Mediji uvijek gladni senzacija objavili su pojedine isječke i pasuse, a sam stručni tim našao se na meti novinara koji su zahtijevali da se najosjetljivije teme daju u javnost. Samo Povjerenstvo, zakazalo je press konferenciju na kojoj se trebalo javnost upoznati sa argumentima, dokazima i transkriptima koji su već dostavljeni nadležnim tijelima ali i državnom tužilaštvu. Kako je stalo u priopćenju istražne radnje koje su obavljane u periodu od skoro pola godine jasno inkriminiraju kako pojedince, tako i skupine udružene u zločinačke poduhvate, veleizdaju i stjecanje osobne koristi u ime općeg dobra, u ime patriotizma.

Povjerenstvo, sastavljeno od eminentnih stručnjaka u svojim poljima jednoglasno je izašlo pred novinare, a povjesničari su predložili da kolege sveučilišni profesori sastave ukratko za javnost najvažnije točke i saznanja do kojih su došli. Kao uvod, odlučili su objasniti kako je totalitarni režim funkcionirao, na koji način je stekao toliku moć i mehanizme i u kojem momentu je nastao nukleus veleizdaje koju su zajedničkim snagama, upregnuvši sve dostupne resurse, razotkrili i dokumentirali.

Zločinački sustav, totalitarni sustav domogao se vlasti u poprilično sumnjivim okolnostima, razgranatom mrežom nepotizma i na žalost, konkretnih dokaza nemamo da se sustav nedemokratskim putem domogao vlasti, no već u prvim danima trajalo je obredno čišćenje tek minulog rata, obračun s neistomišljenicima i progon. Progon ljudi se vršio na nekoliko načina, ispitujući svjedoke diljem svijeta došli smo do nekoliko zajedničkih i povezanih činjenica, svi oni koji nisu pristali da opslužuju totalitarni sistem označeni su kao neprijatelji države, uglavnom su to bili intelektualci, pisci, određeni broj glumaca i javnih djelatnika. Progon je počeo ispočetka suptilno, urednici važnijih medijskih kuća otkazivali su suradnju sa intelektualcima, piscima i kolumnistima koji su tvrdoglavo pokušavali ostati neovisni, tim iscrpljivanjem prvo su im ukinuta sredstva za život, a na one malobrojne koje nisu uspjeli „opametiti“ krenula je hajka, prokazivani su kao banditi, neprijatelji države, kulaci i izdajnici. Slijedila je kultura iz koje su naglo izbačeni svi urbani elementi, a uvedeni standardi tipični za totalitarne režime, partijski intonirani kazališni komadi, nakon čega se krenulo na film.

Zločinačka organizacija totalitarnog režima naročito sedmu umjetnost shvaća kao umjetnost koja indoktrinira mase, te se u film uvode tipični elementi jednoumlja, proizvode se uglavnom filmovi ratne i patriotske tematike, koji veličaju isključivo jednu stranu  koja je herojska, koja nema mrlje, a u kontekst agresora stavljaju se manjine, okarakterizirane kao neprijatelji, kako u ratu, tako i u miru. Zločini koji se prikazuju u ratnim filmovima događaju se isključivo samo na jednoj strani i to onoj agresorskoj, kao i koncentracioni logori, genocid i pojedinačni zločini koji se pripisuju isključivo agresoru. Čistoća „naše strane“ bitna je za daljnju indoktrinaciju koja se uvodi u škole, učilišta, udžbenike i sprovodi se pažljiva, temeljita izobrazba mladih u tom segmentu, segmentu koji ima dvojak učinak. Dok se istovremeno vrši pljačka i postavlja se povlašteni stalež samo jedne kaste, kaste koja ima partijske iskaznice, iskaznice koje nose povlastice, zapošljavanje i doživotnu zbrinutost, dotle se na kastu koja postaje roblje povlaštene vrši klasično „pranje mozga“, stvaraju se konstantne ugroze i naciju se drži u poluratnoj napetosti.

Konačnim ovladavanjem državne televizije, ta ratna napetost dovodi se do usijanja, što ponovo otkriva mračne nakane da se ekonomija preusmjeri u oružane snage u kojima bi se povlaštena kasta doživotno osigurala. Indoktrinacija mladih vrši se sustavno, kroz škole i izobrazbu, ali i kroz medije, koji snažno podupiru širenje paranoje i ugroza na opstojnost, vanjske i unutarnje neprijatelje, ugrozu granica i potrebu naoružavanja, kao i vojne rokove, koji bi trebali od „dječaka napraviti ljude.“ Tipični mehanizmi totalitarnih sistema vidljivi su upravo kroz taj segment, no važan je i spominjemo ga, jer je egzodus koji je nastao, a zbog kojeg je pokrenuto ovo Povjerenstvo, zapravo potaknut dijelom i tim zakulisanim radnjama. Mladost, naime, nije napuštala zemlju samo zbog ekonomskih prilika i nemogućnosti zapošljavanja, mladost je, a to su nam potvrdili na znatnom postotku ispitanika, napuštala zemlju uglavnom zbog nepristajanja da žive u totalitarnom sistemu koji ih preusmjerava da budu ili roblje ili topovsko meso u budućnosti. Egzodus mladih ljudi tako možemo sagledati iz nekoliko segmenata, nikako samo iz onih ekonomskih.

Pritisak na javnost je postajao sve veći, medijski sadržaji postajali su poluhisterija koja je očajnički trebala vratiti naciji identitet, samopostojanost i svrhu, koja je zapravo bila, pokazat će se i ovim elaboratom, samo besramni sistem da se održi povlaštena partijska kasta, da se opravdaju njihovi zločini i veleizdaja. Nacija se obmanjivala konstantno i u periodu od nekoliko godina, periodu u kojem je ova zemlja dovedena na rub izumiranja. Totalitarni režimi imaju nakanu i agendu da svoje mesijnstvo prikažu kao jedinu i bogom danu, uzvišenu svrhu, a ona je u pravilu takva da sve svoje napore i aktivnosti prikažu kao radnje isključivo u svrhu dobrobiti zajednice, njenog prosperiteta ali i očuvanja, hegemonizacije koju samo oni mogu sprovesti tj. vraćanja poljuljanog identiteta kroz pojačani patriotizam, umjetnu ljubav prema domovini i njenoj simbolici, no u pravilu iza tih i takvih časnih načela, stoje mračne radnje, opaki i destruktivni planovi te stvaranje povlaštene kaste koja će na koncu isisati resurse, oslabiti gospodarstvo i poljuljati temelje samog režima kojeg su stvorili.

Bilo kakva kritika, demokratski proces ( pravosuđe je odavno njihovo), javno okupljanje ili prosvjed najstrože su kontrolirani, zabranjeni  dok se provode opsežne i režimske simulacije potpore, okupljanja koja imaju cilj da pokažu ljubav prema režimu, javne tribine i marševi dijela partijskih struktura koje ponovo kroz ratnu psihozu drže čvrsto vlast na pijedestalu jedinog obranbenog i usudnog čimbenika, jedine moguće opcije i mesijanske misije. Kukavičluk ljudi koji šute pomiješan je sa osobnim koristima, licemjerjem i nepotizmom koji se uvlači u sve sfere društva i karakterističan je isključivo za totalitarne režime.

Žrtve tih i takvih režima neistomišljenici su, neprijatelji koji se javno stigmatiziraju i označavaju, kao i izdajnici kojima se u javnosti sudi, prokazuje ih se i u najboljem slučaju protjeruje iz zemlje. Partijska organizacija snažna je i moćna, nadzire medije, fakultete, radne organizacije i u narodu se stvara psihoza straha koju potpiruju špijunska prokazivanja od strane kolega, prijatelja pa čak i rodbine. Psihoza straha tolikih je razmjera da ljudi radije donose odluke da odlaze u emigraciju ili da odlaze zauvijek, da prodaju sve što imaju za beznačajne svote, nego li da žive u bijedi i opslužuju povlaštenu kastu koja je razularena, traži i pronalazi izdajnike i krivce, javno spaljuje i osuđuje „vještice“, paranoično se naoružava i zatvara u svoje granice. Simptomatično u društvu jačaju profašističke i nacionalističke struje koje potpomažu i izdašno finaciraju upravo strukture totalitarnog režima, da se u društvu stvori permanentni osjećaj straha koji dominira i nesigurnost, koja se vrši bankarskim sustavom koji ljude beskrupulozno baca na ulice ako nisu lojalni ili ako ne šute, koji je u otvorenoj sprezi sa organiziranim kriminalom koji buja i koji je pod izravnom ingerencijom totalitarnog režima.

Vrijeme je, danas, četrdeset godina kanije da se kao društvo suočimo sa tim užasnim činjenicama i da se zapitamo  tko su pravi krivci raspada države, agonije koja je uslijedila, rata koji je brutalno razorio i egzodusa nevjerojatnih razmjera nezabilježenog u novijoj povijesti od skoro milijun ljudi koji su na ovaj ili onaj način zauvijek napustili zemlju. Vrijeme je danas da se suočimo s istinom, da joj pogledamo u oči i krivce, koji su još živi osudimo, provedemo lustraciju opsežnu i temeljitu, te da kao narod doživimo konačnu katarzu i nastavimo živjeti u budućnosti, kako – tako, sa ovim što nam je ostalo, što nije rasprodano, što nije uništeno kataklizmom zvanom totalitarni režim i čime moramo naprijed.

Ovaj narod preživio je razne kataklizme, imao svoje svijetle i tamne povijesne trenutke, no po prvi puta suočavamo se sa istinom koja nam je godinama, desetljećima namjerno skrivana. Vrijeme je da se arhivi otvore, krivci kazne, a Hrvatska konačno zatvori svoje najmračnije razdoblje svoje stoljetne povijesti, razdoblje od 2016 – 2020, koje danas, dokazano i od strane ovog Povjerenstva možemo proglasiti totalitarnim, zločinačkim i veleizdajom hrvatskog naroda, najvećom veleizdajom još od Ante Pavelića i zločinačkog ustaškog režima, veleizdajom većom čak i od totalitarnog režima devedesetih, veleizdajom koja je hrvatski narod dovela na rub istrebljenja