Postrojavanje savjesti

Autor/ica 6.5.2015. u 11:13

Povezani članci

Teško je očekivati takvo što u zemlji kojom haraju snažni vjerski osjećaji. Tamo je, kao što i priliči, religiozna posvećenost hrvatskoj državnosti tek jedna od manifestacija osobnog nemorala.

Brat moga prijatelja, pripadnik vjerske zajednice Jehovinih svjedoka, početkom osamdesetih godina prošloga vijeka osuđen je na zatvorsku kaznu jer je, pozivajući se na prigovor savjesti, odbio služiti zakonski obavezan vojni rok. Nakon što je odležao robiju, procedura se ponovila: upućen mu je mobilizacijski poziv, on se na njega odbio odazvati, policija ga je uhapsila, organiziran je brzopotezni sudski proces, te mu je razrezana nova zatvorska kazna, sada drastičnija od prethodne, zbog ponavljanja kaznenoga djela.

Po raspadu jednopartijske Jugoslavije, u samostalnoj, suverenoj, demokratskoj i svima miloj Hrvatskoj, donesen je prvi ustav, a prema njegovu 47. članku (stavak 2) dopušten je „prigovor savjesti protiv obavljanja vojničkih dužnosti u oružanim snagama“. U stvarnosti, međutim, to pravo bilo je praktički nemoguće konzumirati, jer je tadašnji Zakon o obrani propisivao da Komisija za civilnu službu donosi konačni sud o tome što jest a što nije opravdan prigovor savjesti. Ustavom zajamčena autonomija pojedinca, posebno njen tako osjetljiv aspekt kao što je odnos s vlastitom savješću, stavljena je dakle pod direktnu komandu državnoga aparata. Za prekršioce zakona, da stvar bude ljepša, nije bila predviđena samo zatvorska kazna.

Feral Tribune je 1993. godine uznemirio ratom homogeniziranu hrvatsku javnosti objavivši fotografiju na kojoj se vidjelo kako Nikšu Violića, pripadnika Jehovinih svjedoka, bjesomučno mlati skupina uniformiranih lica, jer se mladić odbio odazvati vojnome pozivu. Činili su to znalci iz čuvene 72. bojne Vojne policije, inače zaduženi za održavanje reda u logoru Lora. „Drugog dana batinanja, uvreda, poniženja… u jednom trenutku više nisam osjećao bol, lijeva strana tijela mi se počela trzati, a očne kapke nisam mogao zatvoriti“, kazao je novinaru Violić, koji je nakon prve runde torture prevezen u bolnicu gdje su ga liječnici puna četiri sata pokušavali vratiti u život, da bi poslije uspješne intervencije bio pospremljen u zatvor.

U novome tisućljeću, kada je ukinuto čak i obavezno služenje vojnoga roka, stvari se na tom planu dramatično mijenjaju. Pozivanja na prigovor savjesti ne samo što prestaju biti ekscesne pojave, praćene odmazdom i nasilnim intervencijama uvrijeđene države, nego postaju trend i poprimaju masovne razmjere, s tim da se država sada javlja kao tihi ali postojani stimulator nove društvene prakse. Moglo bi se reći da je Hrvatska danas jedinstvena u svijetu po tome što sabotiranje postojećih zakona, poduzeto kroz formu prigovora savjesti, doživljava neviđenu renesansu.

Ali, pozor: „prigovor savjesti“ (da, odsad ide u navodnike) više nije gesta preko koje će netko svoj osobni moral suprotstaviti vladajućoj prisili, već, naprotiv, način da se vladajuća ideologija naseli u prostor osobnog morala. Sve veću armiju odvažnih pojedinaca koji uz pomoć „prigovora savjesti“ prkose zakonskim konvencijama povezuje to što su njihovi postupci lišeni i najmanjeg rizika. Ako je prigovor savjesti nekoć neizbježno vodio u građanski neposluh, s konzekvencama koje su se znale ukazati i kroz višegodišnju zatvorsku kaznu, sada je „prigovor savjesti“ vrhunska demonstracija poslušnosti, neka vrsta svjedodžbe da je pojedinac, usprkos administrativno-pravnim iskušenjima, izrastao u građanina poželjnog profila.

Uzmemo li u obzir i proizvođače hostija za potrebe Katoličke crkve u Hrvatskoj, ova društvena navada zasad se razvija po profesionalnoj liniji pekar – lekar – apotekar. Čelni čovjek Hrvatske ljekarničke komore prije neki dan je imao potrebu naglasiti da se prilikom prodaje nove serije tableta „ellaOne“ – kontracepcijskog sredstva za „dan poslije“, što se izdaje bez recepta – svaka apotekarka (ili, još bolje, apotekar) ima pravo pozvati na „prigovor savjesti“, to jest odbiti prodati tražene tablete ukoliko se to kosi s njenim (ili njegovim) „moralnim uvjerenjima“. Na pitanje novinara da li bi onda trafikantica (ili trafikant) zbog „prigovora savjesti“ smjela kupcu uskratiti prezervativ, odgovor je bio potvrdan. A onda se prvi među apotekarima otišao pomoliti.

Priča oko „ellaOne“ tipično je hrvatska: prema nedavnome propisu Europske unije tablete se trebaju prodavati bez recepta, no ovdašnji ministar zdravlja – da bi istovremeno usvojio i negirao taj propis – izdao je poseban „naputak“ kojim se ljekarnicama (ili, još bolje, ljekarnicima) nalaže da maloljetnicama ne prodaju tablete ukoliko nisu u pratnji roditelja, dok su od punoljetnih žena dužni zatražiti niz informacija o spolnome ponašanju, mjesečnome ciklusu i sličnim intimnostima, potom ispuniti formular i poslati ga obiteljskome liječniku žene koja je naumila koristiti kontracepciju. Recept, dakle, nije potreban, ali je nužan ponižavajući i diskriminirajući „informativni razgovor“, uz prijavu i parafirani zapisnik.

Ministrov „naputak“ navodno je sročen prema sugestijama Hrvatskoga katoličkog liječničkog društva, organizacije koja se (valjda) brine o sretnome sljubljivanju medicine i crkvene doktrine. Što bi točno imao biti „katolički liječnik“, i po čemu se on razlikuje od onoga nekatoličkog, nije sasvim jasno, no nema sumnje da je on ohrabren što češće se koristiti „prigovorom savjesti“ kako bi, usprkos provizornim državnim propisima, sustav javne zdravstvene skrbi približio zahtjevima religijskih dogmi.

Tako većina ginekologa u hrvatskim bolnicama zbog „prigovora savjesti“ odbija obavljati pobačaje, iako su ti zahvati zakonom zajamčeni. U splitskoj bolnici, na primjer – kojoj gravitira četvrt milijuna stanovnika grada i još toliko iz šire okolice – u prosjeku se godišnje obavi tek oko 10 (slovima: deset!) legalnih pobačaja (dok je, usporedbe radi, u Rijeci, gradu slične veličine, s mnogo manjim utjecajem Katoličke crkve i neusporedivo liberalnijim lokalnim vlastima, broj bolnički obavljenih abortusa stotinu puta veći!), pa su žene prinuđene tražiti pomoć negdje drugdje ili se izlagati ilegalnim zahvatima u privatnim ordinacijama.

Splitski liječnici, pozivajući se na svoju „savjest“, predstavljajući svoju uskratu medicinske pomoći moralnim činom, zapravo iskazuju lojalnost Katoličkoj crkvi i vladajućem konzervativnom svjetonazoru. Oni znaju da im se zbog toga ništa loše neće dogoditi i da ih takav izbor ništa ne košta, osim što će im osigurati socijalnu promociju i bolji društveni status, premda raspolažu i izborom koji je bio uskraćen onim građanima što im je država silom trpala oružje u ruke: imaju, naime, mogućnost da ne budu liječnici, da se ne bave poslom koji ih „moralno“ inkomodira.

Čovjek se stoga s nostalgijom sjeća herojskih vremena kada su praktikanti „prigovora savjesti“ podnosili goleme žrtve da bi živjeli u skladu s vlastitim moralnim načelima. Sada, horde oportunista upravo su izostankom rizika ohrabrene da religijske i/li ideološke upute lažno deklariraju kao lična moralna načela. „Prigovor savjesti“, umjesto iskaza otpora, postao je najomiljenija šifra praktičnoga konformizma; njegovi korisnici, po cijenu toga da osujete prava i zagorče život građankama ove zemlje, usrdno kleče pred autoritetom vladajuće crkve i države koja joj cinično ministrira. Za razliku od Jehovinih i drugih tvrdoglavaca, koji su po cijenu robije odbijali pucati na druge, oni nisu „sami protiv sistema“, nego su sam sistem.

Moral, dakako, u toj priči ne stanuje. Ako i postoji, moral tavori s druge strane barikade. U Hrvatskoj je stvarni moral podoban jedino za to da se zatekne u objektivima nišanskih sprava države i vjere, kako bi nositelji „savjesti“ došli u priliku zbrisati ga plotunskom suradnjom.

Sredinom prošloga mjeseca Documenta i Građanski odbor za ljudska prava uputili su zajednički javni apel predsjednicima Sabora, Republike i Vlade, tražeći da povuku pokroviteljstvo nad sinjskom Alkom, koja ove godine slavi 300. godišnjicu, ukoliko Viteško alkarsko društvo Sinj iz svoga članstva ne izbriše Mirka Norca, dvaput pravomoćno osuđenog zbog ratnih zločina. Do danas, nitko od prozvanih političara nije se o tom zahtjevu izjasnio, kao ni Viteško alkarsko društvo. Budući da u članku 20. statuta spomenute organizacije stoji kako iz društva treba biti isključen onaj tko „od redovitog suda ili drugog organa bude osuđen za djelo koje krnji njegov dobar glas“, očito se smatra kako ratni zločini ne spadaju u djela koja „krnje dobar glas“.

Da li itko od visokih političkih pokrovitelja Alke tim povodom osjeća kakav moralni izazov? Hoće li ikome od njih pasti na pamet da, zbog „prigovora savjesti“, uskrati svoju potporu priredbi, ili se barem ne pojavi na svečanoj bini u društvu slavnog ubojice?

Peščanik.net