POSTJUGOSLAVENSKI REKVIJEM: UBIJANJE BOSNE, TRIDESET KRVAVIH GODINA

Autor/ica 👤Kristijan Ivelić 6.4.2022. u 18:49

Izdvajamo

Stvari uistinu nisu kakve nam se čine- naime, kako nam je serviraju hegemoni narativi vladajućih od 1990.
narativi bioloških i/ili ideoloških sljednika poraženih snaga iz pretprošloga rata. Jer, nikad nitko nije izvršio totalnu mobilizaciju naroda- stoga će uvijek biti moguće buđenje, pobuna, promjena, rušenje ovih anakronih daytonskih nakupina, anakronoga provizorija lažno beznadne BiH.

Povezani članci

POSTJUGOSLAVENSKI REKVIJEM: UBIJANJE BOSNE, TRIDESET KRVAVIH GODINA

Foto: Kristijan Ivelić, Specijalna jedinica MUP-a RBiH, Sarajevo, zima 1994. Photo: Elisabeth Rubin, HARPER’S MAGAZINE, Broadway 666, New York.

U porazu leži istinsko znanje.
Bertolt Brecht

Sve je moglo biti drugačije…
Koča Popović

U međuvremenu živimo ne samo vlastite živote
već i čežnje našega stoljeća.

John Berger, And Our Faces,
Dear Heart

Autor: Kristijan Ivelić

Sarajevo, 5. travnja/aprila 1992…

Sarajevo, 6. travnja/aprila 2022…

Nešto brojki i slova, nešto slova i brojki… između: pamćenje i zaborav… Između: trideset godina, nekoć cijeli jedan ljudski vijek i tisuću i jedna marcijalna noć…

A u njoj, u toj tisuću i jednoj noći, u kojoj nitko neće biti spašen, namjesto bajkovitih čudesa, deseci, stotine tisuća mrtvih- čije priče nikada neće biti ispričane.

Ili ih, možda, Nepokretni Pokretač i Sveznajući Pripovjedač neprestance, u vječnosti, pripovijeda samome sebi, anđelima.

I dušama, oslobođenim trošnih tjelesnih ljuštura, dušama kojih se odavna sve to ovozemaljsko ne tiče…

SARAJEVO: RITUALI LAŽI I ZABORAVA

Na strateškim mjestima njihovi ljudi
Kurvini sinovi…

Johnny Štulić, Kurvini sinovi

Na svaku mehanicizirano ispraznu i SDA stranački impregniranu, kičerski ugušenu obljetnicu početka fanatizirane i masivne agresije na BiH, opsade Sarajeva- što će, sestrinskom sinergijom tronacionalne stranačke koalicije, ubrzo metastazirati u građanski i vjerski rat, bratoubilačku klaonicu- uvijek isto, otužno i nekrofilno, serviranje mrtvih u umornu, otupjelu svakodnevicu preživjelih.

I tih dan-dva, konzumenti, čitatelji-gledatelji, obezglavljeni u vrtlozima vizualnih distrakcija laptopa, satelitskih i kabelskih tv kanala, pametnih mobitela, brojeva dolaznih i odlaznih poziva, gifova, emotikona, youtube highlightsa, spotova i streaminga, usput kao gledaju i slušaju o agresiji na RBiH, opsadi prijestolnice…

I još je taj mišung začinjen pomahnitalim, kako vrijeme odmiče, sve umobolnijim megamunchhausenskim agitprop krivotvorenjem o SDA kao državotvornoj, onoj koja je o(d)branila BiH, organizirala otpor, stvorila Armiju! Sapienti sat!

SVI NAŠI MRTVI; U NAMA, OKO NAS…

Pitala sam ga:
Imate li vi grobno mjesto?
Rekao je:
Nemam. Ja sam iz Bosne.

Daša Drndić, Canzone di Guerra
nove davorije

„ They say that you where in the grave once.“
„ Do they?“
„ How was it?“
„ How was it. Let us change the subject.“

„ Vele da ste jednom bili u grobu.“
„ Zbilja?“
„ Pa kako je bilo? „
„ Hm, kako je bilo. Razgovarajmo o nečemu drugom.“

Saul Below, Planet gospodina Sammlera, 1970.

Nasuprot nasilničkoj patologiji SDA falsifikata i fildžan-zemljice Bosne kao Alijina avlija-begovata, ovdje se- u ime svih onih na obalama Neretve i Bosne, od Une do Drine, od Save do mora, što su ubijani i umirali, prepušteni sami sebi, a uvjereni da će živjeti i preživjeti, a s njima i Bosna i Hercegovina- prisjećamo, bez isključivosti moralno autističnoga sarajevocentrizma, u ime djece, žena, vojnikinja, starica i staraca, branitelja policajaca i vojnika Sarajeva, u ime sirotinjskih branitelja gologa života, samoorganiziranih i samima sebi prepuštenih branitelja Republike:
od 5. travnja 1992. do 29. veljače 1996., tri puta dulje od opsade Staljingrada, 44 mjeseca, 1425 dana trajala je opsada prijestolnice Republike Bosne i Hercegovine.

Ognjeni potop u kojemu je tonulo i utapalo se goruće Sarajevo iznosio je 50.000 (50 tisuća) tona granata svih promjera. U rodilištima, vrtićima, školama, na ulicama, kad bi Sarajevo požurilo udahnuti i progledati, kroz oborine od projektila i snajperskih hitaca, ubijeno je 1601 dijete.

1601 dijete…

1600 dijete…

Samo u 1992., od travnja do kraja godine, ubijeno je 7808 ljudi…

Od 2206 ubijenih djevojaka, žena, starica, poginulo je u obrani 117 vojnikinja; vojnikinja koje nisu sanjale da će biti vojnikinje niti da neće dočekati kraj rata.

Branitelji, policajci i vojnici, od kojih mnogi jedva dječaci ili tek stasali muškarci, sredovječni koji ništa nisu znali o oružju, starci koji su stigli zaboraviti na rukovanje oružjem pa su, svi zajedno, jedva u prekratkim i grozničavim satima i danima, prolazili nekadašnje višemjesečne obuke, da bi na kraju, (ne)obučeni, poginuli; brojka ubijenih branitelja, dakle, zaustavila se na njih 8271.

U 1425 dana i noći, bez lovostaja na ljude, hrabri su ljudolovci, ne zamarajući se previše, ubili ukupno 14011 ljudi Sarajeva, pretvorenih u komade lovine; jedino je žaljenja vrijedna činjenica da ih ponosni lovci nisu mogli, kao trofejne primjerke, izvjesiti i okvačiti po zidovima svojih toplih, u ljubavi ušuškanih domova.

Zasigurno vam nije odveć teško zamisliti idiličan, nevelik grad od, recimo, 56000 (56 tisuća) stanovnika: šetnice, parkove, ulice, posvud djecu, mlade, sredovječne, stare.

Potom, u hipu, mračan rez: ispred kuća toga gradića, na ulicama gledate netremice na sve strane; 56 tisuća (56000) lakše i teško ranjenih djece, žena, muškaraca, starica i staraca; toliko je, naime, lakše ili teže, unakaženih, obogaljenih. U bosanskohercegovačkoj prijestolnici, u gradu-lovištu, gradu-mrtvačnici, kao u babuški, jedan manji grad: grad od 56000 ranjenih i invalidiranih.

Dvadeseta obljetnica početka Opsade 6.travnja/aprila 2012., suradnjom EastWest Theatre Company i ureda Grada Sarajeva, obilježena je memorijalnim događajem, instalacijom na otvorenome: duž ulice Maršala Tita, od Vječne vatre do zgrade Predsjedništva BiH (bez Republike!) i Alipašine džamije tekla je rijeka od 11541 crvenih stolaca-dotadašnja brojka ubijenih, za opsade, ljudi Sarajeva, prema izvorima Centra za istraživanje i dokumentaciju.

Crveni maleni stolci, oni namijenjeni za dječje sobe i vrtiće, njih 643, podsjet su na sarajevsku djecu kojoj su, hrabri ljudolovci, ukopani u brdima, omogućili da nikad ne odrastu, ispisavši dječjim tijelima još jednu krvavu bajku.

Agresija Miloševićeva nacionalsocijalizma i teror kvislinškoga Karadžićevog neofašizma, dostojna sina velikoga oca četnika, ubijali su grad i Republiku. Ali povijest grada i Republike ne počinje 1992. Selektivno pamćenje organizatora memorijalnih događanja, od 1996. do danas, temeljito zaboravlja na još, barem, 12 tisuća crvenih stolaca svih veličina.

Na, nekako, one izbrisane iz modula memorije: mučene i ubijene ljude Sarajeva u doba Endehazije: sarajevske Židove, Srbe, Rome, Muslimane, Hrvate; ilegalce, skojevke i skojevce, antifašiste; uz blagoslov, šutnju ili nečinjenje proustaške, filonacističke vlasti begovsko-biskupskih allahuekber rahatluk-mindera i blaženih hosanauvisini crkvenih dvorova.

Nekako su, svi ti ubijeni, i njihovi preživjeli drugarice i drugovi, partizanke i partizani 6.04. 1945. donijeli slobodu gradu, donijeli Republiku.

Nekako, bez njih, ne bi bilo Grada i Republike za početak obrane 5.04. i 6.04. 1992.

Bez svega toga, nekako, sve visi u zraku.

Nekako, bez korijena, podrijetla, temelja- i ove 2022.

SARAJEVO U KONTRAREVOLUCIJI

Višestranačje, ku… krasni! Ovo je povampireni
nakot pakleni! Skinuli su komuniste? Skidat će
oni nama glave i naj…. će nam se mile majke,
upamtite šta vam ludi Daco kaže! Vratit će oni
nas u pećine, je…. pećinari!

Suzdržana politička analiza pisca Darija Džamonje, nakon pobjede tronacionalne koalicije u BiH, u redakciji magazina Walter express. Sarajevo, jesen 1990.

… Baudelaire je napisao: „Revoluciju su proveli sladostrasnici.“

Kontrarevolucija i teror bili su djelo onih kreposnih.

Philippe Sollers

Ja nisam vaš!
Nisam vaš od glave do pete
Ja nisam vaš!
Moji su dobili četrdesepete

Nisam vaš od glave do pete
Nisam vaš cijelim tijelom
Vrijeme je da se ljudi sjete
Da je crno-crno
A bijelo- bijelo

Nisam vaš!
Nisam vaš od glave do pete
I serem vam se na nijanse
Znam tko je pred zid vodio đake
Nisu sotone punili vagone
Već nečiji djedovi i bake

Ja nisam vaš!
Nisam vaš od glave do pete
Nisam vaš!
Ma nek’ mi prijete

Nisam vaš cijelim bićem!
Tako ću učit i svoje dijete
Da se takvom ološu ne miče

Ja nisam vaš!
Nisam vaš od glave do pete
I tako ću učit i svoje dijete

Mile Kekin, JA NISAM VAŠ!!!

Huka i buka zvižduka, ruganja, ismijavanja, uz lažni aplauz i usiljeno odobravanje tek od strane skupine zblanutih tjelohranitelja, što su ga okružili u vidnome grču i nelagodi pred plimom negodovanja i zbornoga izražavanja gađenja tisuća očajnih i pobunjenih ljudi u Skupštini RBiH: na pojavu i pokušaj govora- ispraznoga glumatanja i lažne frazeologije – bijesnoga, od sirotinje raje povrijeđene mu begovske sujete, Alije Izetbegovića 6.04. 1992. U dva sata iza ponoći, od krvnika i plemenskih vođa razdiobe i djelidbe, jedini je Alija bio „na dohvat ruke“.

Skandiranje Izetbegoviću „Lopove, lopove“, smijenjivalo je unisono, uz podignute Maršalove slike „Tito, Tito, Tito!“! Stotine tisuća ljudi tih su dana Sarajevom i diljem Bosne i Hercegovine uzvikivali parole koje su, tragično bespomoćno, evocirale bratstvo i jedinstvo, tražile rušenje tronacionalne koalicije: “Bando, s vlasti, bando s vlasti!“, „Bando, napolje, izlazite, lopovi!“ „Dosta vas je, fašisti!“, „Dole nacionalisti, šovinisti, nacisti, fašisti!“, „Živjet ćemo zajedno!“

Anakrono? Moguće. Ali kako bi onda nazvali pobjedu tronacionalne koalicije koja je katapultirala BiH u plemensko doba? Kako bi nazvali nepunih 17 mjeseci njihove strahovlade, za kojih su uspjeli etnički atomizirati Bosnu i Hercegovinu, paralizirati je i impregnirati trostrukom nacionalnom paranojom, hraniti je strahom i mržnjom na stranačkim skupovima i mitinzima, gdje su se vezivale zastave jednih i drugih- hrvatske i muslimanske- protiv trećih, srpskih koji su prijetili zatorom i istragom ustaša i poturica. Raspali su se parlament i skupština u razdiobama i djelidbama, paravojne i/ili kriminalne bande su harale selima i gradovima, dijelila se policija, cijela se država pretvorila u neobilježeno minsko polje međunacionalnih prijetnji i razdora. Miloševićeva soldateska skrivena iza lažnog imena već je odavna plesala agresorski velikosrpski pir veleizdaje na odru partizanske prošlosti i jugoslavenske države.

Srpske autonomne oblasti SDS-a u rujnu 1991. pokrivale su Krajinu, Sjevernu Bosnu, Sjeveroistočnu Bosnu (Semberiju), Romaniju, Istočnu Hercegovinu. Od 18. studenoga 1991. već je postojala Hrvatska zajednica Herceg-Bosna.

Odlukom SDS-a, takozvane Skupštine srpskog naroda u BiH, 9. siječnja 1992. proglašena je Srpska Republika BiH.

(Kao reakcija na neovisnost Republike Bosne i Hercegovine, 7. travnja 1992. Srpska Republika se otcijepila od RBiH i proglasila dijelom Jugoslavije. Još jedan Miloševićev manevar: 27. travnja dva oka u lobotomiranoj glavi proglašavaju Saveznu Republiku Jugoslaviju, ne primajući u tu nakaznu inkarnaciju Jugoslavije Srpsku Republiku, ali uz kompenzaciju slanja tenkova, topništva, transportera, ljudstva, autobusa rezervista i dragovoljnih četnika, hrane, lijekova i redovne plaće, sve ne sudjelujući u agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu.)

A što je s Alijom, SDA i njihovim teritorijem? Alija je, danas je općepoznato, želio zemljicu Bosnu, minijaturnu, neoosmansku begovsku repliku, s pogledom na neku buduću planetarnu panislamsku teokraciju, totalitarnu Civitas Dei, istodobno vidjevši, u svojim pomjerenim vizijama, Hrvatsku do Drine i Bosnu do mora (sic!).

U lipnju 1991. u Domu policije na Mejtašu- uzurpiranjem, tipičnim za tronacionalnu koaliciju, državnoga objekta, u srcu glavnog grada!- osnovane su paravojna formacija/ organizacija Zelenih beretki i Patriotske lige, ne kao društvo jednog lica, ali za jedan narod, jednu vjeru i jednu partiju.

I to je moglo promaknuti udbaško-kosovskim mrežama?- ovo čitati kao retoričko pitanje.

U kolumni magazina START BiH, od 3. ožujka/marta 2019. poznati novinar i prekaljeni veteran bh. političke zbilje, od osamdesetih do danas, Senad Avdić, piše da bi u nekom bh. izdanju Forbesa, samozvani i samoproslavljeni, tobožnji organizatori otpora i najzaslužnije osobe završili u vrhu top-liste – ali kao najbogatiji među multimilijunašima: obitelji Izetbegović, Švrakić, Hasan Čengić, Bakir Alispahić, Irfan Ljevaković, Senahid Memić.

O sposobnosti Lige i Beretki, piše dalje Avdić, puno govori podatak da je kompletno rukovodstvo, na čelu s Vahidom Karavelićem, pred rat bilo uhićeno i potom otkupljeno – po paprenoj cijeni. A sestrinstvo i jedinstvo tronacionalne koalicije, premda je anegdotalno, svojom crnom karnevalesknošću najbolje ilustrira razgovor ugodni, nekoliko mjeseci pred rat, kojemu je u restoranu Skupštine RBiH Senad Avdić svjedočio.

Narodni poslanik iz Foče, notorni Senad Šahinpašić Šaja sjedio je za obližnjim stolom i rafiniranim humorom ornitološko-osmanskog tipa uveseljavao privilegirane sugovornike: Pliva patka, pliva guska, ova zemlja biće Turska!

U jednom trenutku, na drugom kraju restorana, prolazio je dvojac, ministar MUP-a i njegov zamjenik, znameniti Alija Delimustafić & Vitomir Žepinić. Suptilni narodni poslanik iz Foče, Šaja, piše Avdić, proderao se kao na stočnoj pijaci: Viiiitooooo!!! Poruči Momi Mandiću (tadašnji zamjenik ministra MUP-a iz redova SDS-a) da je cijena kalašnjikova pala sa hiljadu i dvjesto na hiljadu, pa nek’ koriguje cijene!

Kolumnu Avdić zaključuje: Eto, tako je izgledala Bosna mjesecima prije rata: narodni poslanici prodaju narodu oružje koje su kupili od policijskih funkcionera: i jedni i drugi su iz rata izašli kao multimilioneri i organizatori otpora.

U Sarajevu 1992., ligaši i beretkaši su strojnice, automatske puške s jednim, praznim, okvirom prodavali nimalo zelenaški i nadasve patriotski– 1500 maraka po komadu.

To što su im osnivači multimilijunaši SDA govori sve o njihovoj Bosni i organizaciji otpora– ili skoro sve. Trgovali su Bosnom, živima i mrtvima na mnogo ozbiljnije načine: dok još ima vremena, bilo bi zanimljivo čuti Rusmira Mahmutćehajića u vezi s regrutiranjem patriota u duhu Patriotske lige: zašto su uporno odbijani svi oni koji nisu bili Muslimani, svi oni drugih nacionalnosti koji su naivno vjerovali u BiH i pokušali pristupiti obrani, unatoč osobnom odiumu spram svih nacionalnih stranaka?

Ali, o tome se šuti- o politici SDA koja je pozivala sve u ime BiH; istodobno, usred opsade, dok su ti drugi umjesto esdeaovaca ginuli, čisteći temeljito od travnja do kraja 1992. u svim institucijama u Sarajevu- sve njih s pogrešnom krvnom slikom. Ali, Mahmutćehajić je zauzet masakriranjem Andrića elektrotehničkom hermeneutikom i inženjerskom književnom teorijom, andrićevstvo razbijajući intelektualno iznimno superiorno; nalik uglednom književnom teoretičaru Muratu Šabanoviću s hermeneutičkom macolom u Višegradu.

VATRE SARAJEVSKOG TERMIDORA

U knjizi SARAJEVO 6.aprila 1992. Mustafa Čengić piše:

Za razliku od Alije Izetbegovića, kome se zviždalo, ubjedljivo najveće ovacije doživio je prvi specijalac Ministarstva unutrašnjih poslova Dragan Vikić. On je, u toj historijskoj noći, došao da okupljenom narodu kaže da su njegovi specijalci uz njih. Kao vapaj doimala se njegova molba prisutnim, koju je ponovio više puta, da ostanu i istraju:

Ja sam Dragan Vikić, komandant Specijalne jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovinei. Ja nisam ovdje došao samoinicijativno. Ja sam došao n a v a š z a h t j e v, n a v e l i k i b r o j t e l e f o n s k i h p o z i v a.

JA VAS, DRAGE SARAJLIJE MOLIM, PREKLINJEM VAS, DA JE JEDINA SNAGA U NARODIMA BOSNE I HERCEGOVINE, I SRBA I MUSLIMANA I HRVATA, DA ZAUSTAVIMO OVO ZLO, DA NE DOZVOLIMO DA SE DESI ONO ŠTO SE DESILO U HRVATSKOJ (…)

Ne znam više ko mi komanduje. Vi ste oni u koje polažemo jedinu nadu, rekao je Vikić.

Dragan Vikić se, kako je i naveo Čengić, obraćao narodu, u prepoznatljivoj ZAVNOBIH formulaciji: i-i-i-; svima njima u očaju, strahu, beznađu što su narasli u spontanu i od nikog vođenu revoluciju, izazvanu terorom tronacionalne koalicije koja je, u jedva 17 mjeseci strahovlade- silom rigidnoga, sljeparskog etnocentrizma i nasilne, šovensko-mafiokratske demonstracije (sve)moći- urušila 45 godina izgradnje gotovu utopijski nestvarne emancipacijske zajednice, jedinstvene u mračnoj povijesti diskontinuiteta i ropskih podaništva pod čizmama i knutama osvajača ovih prostora.

Pokret Walter/Valter samo u Sarajevu okupio je preko dvjesto tisuća ljudi. U tim danima nije doista bilo grada niti sela u BiH bez golemih masa na ulicama, a iz bivših republika ljudi su nastojali ući u BiH, doći u Sarajevo.

Državni MUP RBiH je Press službi Svenarodnog parlamenta zvanično izrazio potporu: Čestitke i podrška iz Mup-a. Da nije bilo Svenarodnog parlamenta, u Sarajevu bi bilo krvi do koljena.

Kasnije, iz tog istog MUP-a u javnost je dospjela i porazna istina: jurišnici sve tri stranke tronacionalne koalicije, kao i Miloševićeva lažna JNA diljem Bosne i Hercegovine zaustavljali su u svim selima i gradovima Republike mase ljudi koji su se zaputili u Sarajevo. Da im je dolazak dopušten, Pokret Walter/Valter i Svenarodni parlament brojili bi, prema procjenama, od minimalnih petsto tisuća do uvjerljivo preko milijun ljudi u glavnom gradu RBiH!

Pred tom Bosnom i Hercegovinom na ulicama, nošenom strahom i nadom, Govorio je Zdravko Grebo:

Živimo jednu nezasluženu tragediju. Živimo u strahu od maskiranih budala koji se groze našim životima. Živimo u strahu od preko noći oformljenih bogataša koji pljačkaju ovu zemlju kao da je sutra Sudnji dan i nikome od njih ne smeta njihova nacionalna pripadnost kad je pljačka u pitanju. Jednostavno, ljudi, mi smo ucijenjeni. Sada se radi o tome- ili oni, ili mi! Ako ne odlučimo da sutrašnji dan dočekamo uspravne kičme, bez obzira na to hoćemo li biti poraženi- što je izvjesnije, da svakom čovjeku možemo pogledati u oči, bez čarapa i vunenih gaća, naš život neće vrijediti ni pišljiva boba. Ja neću bježati. U ovom gradu ostaju najbolji. Ako treba, prihvatiću borbu i golim rukama.

Trideset godina poslije, ali ne samo stoga što Grebe više nema, ove riječi odjekuju poput kantilene, zaludno odjekujući iznad zadnjih tri desetljeća bosanskohercegovačke agonije; tragična je njihova aktualnost, jer nose preciznu dijagnozu sadašnjice, kao da su izgovorene danas, 6.04.2022.; kao da nije minulo trideset krvavih godina!

Mustafa Čengić, profesor književnosti, novinar, publicist, jedan od osnivača TV Yutel, svojedobno višegodišnji savjetnik u Predsjedništvu SRBiH, v.d. ministar za informacije u jugoslavenskoj vladi Ante Markovića, u već spominjanoj knjizi Sarajevo 6. aprila 1992. podsjeća i na ove Grebine riječi:

U intervjuu TV YUTEL, profesor Zdravko Grebo, jedan od neformalnih lidera protesta, pronicljivo i proročanski izjavljuje da je ovo bila posljednja prilika da se spriječi dekonstrukcija Bosne i Hercegovine:

„Što se tiče proceduralnog legitimiteta, izborna pobjeda koalicije koja sada vlada je zaista čista. Ti ljudi su pobijedili na izborima. Međutim, situacija u koju su doveli ovaj narod potire svaki legitimitet, ne samo što su nas doveli do ivice gladi, u čemu ima investicija i prethodnog režima, nego zbog ratne psihoze i krvi koja se danas lije ulicama Sarajeva, zbog toga što niko neće javno da kaže da ljudi koji idu u Lisabon i Bruxelles, ili eventualno provode dokone dane u Konaku, mislim na predstavnike sve tri stranke, n i s u d o b i l i m a n d a t da prekrajaju ovu R e p u b l i k u onako kako im padne na pamet i da sa svojih stranačkih pozicija crtaju neki novi Ustav BiH.

Ono što oni danas rade jeste, u na j b o lj e m slučaju, dekonstrukcija BiH: ako nije ono što se iza brda valja, njen totalni raspad koji se vjerovatno sprema ovim radnjama. Za to niko od njih mandat nema.

Mi smo slušali od predsjednika sve tri stranke da nema potrebe da se uzbuđujemo, a pogotovo da pucamo jedni na druge, da dižemo barikade, jer tobože za dva-tri mjeseca ili godinu dana idu novi izbori, tobož vlast je smjenjiva, i pobogu narode, odlučićeš o tome kad za to dođe vrijeme!

To je notorna laž, jer ako se BiH p o d i j e l i e t n i č k i i t e r i t o r i j a l n o v i š e n i k a d n e ć e m o i m a t i š a n s u d a k a o b h. b i r a č k o t i j e l o o d l u č u j e m o o t i m lj u d i m a.

Svi su htjeli Grebu na čelu Vlade nacionalnog spasa. Kao inicijalno tijelo Koordinacionog odbora Svenarodnog parlamenta već je bio- ili je trebao biti, nejasno je!- formiran Komitet nacionalnog spasa te je upućen poziv građanima da preuzmu dužnosti kao članovi Komiteta. Pozvani su: Rade Petrović, Dževad Osmančević, Zoran Pajić, Seid Huković, Ante Šimunac, Ramo Šenderović, Roko Markovina, Miroslav Mehmedbašić, Dragoljub Stojanov, Rajko Kuzmanović, Džemil Šarac, Ivan Lovrenović, Goran Poljak, Sadik Latifić, Svetozar Zimonjić, Mirko Puljić, Nikola Pilipović, Orhan Đipa, Božo Matić, Dragan Vikić, Nikola Filipović, Aleksandar Remetić.

Koliko se pozvanih odazvalo, koliko ih je posustalo i odustalo; je li, na koncu, Grebo ostao sam na brisanom prostoru ili s tek šačicom, nedovoljnom i nejakom skupinom, dovoljno hrabrih da krenu u posljednji pokušaj spasa BiH, spasa Republike?

Mnogoput sam, u ovih trideset godina pisao, govorio na radiju i tv, o riječima Dragana Vikića upućenim Grebi: Zdravko, do tebe je. Ja čekam s momcima, ti reci, mi završavamo što je potrebno!

Danas, čekam knjigu Bore Kontića Grebo- kratka biografija– ostaje samo pisanje o Kontićevoj knjizi, pisanje o Grebi; bez odgovora na pitanje koje je postalo dio urbane mitologije, nipošto ne samo Sarajeva: što bi na sve ovo danas rekao Zdravko Grebo?

Za petnaest dana presudom će biti okončan montirani proces protiv Dragana Vikića zbog ubojstva osmorice zarobljenih vojnika JNA.

Pred 23 godine, u magazinu START BiH pisao sam feljton VIKIĆEVI SPECIJALCI U RALJAMA SDA. Nakon trećega ili četvrtog nastavka, u kojemu sam naveo i brutalnu ekzeguciju kojom je Nedžad Herenda, sda-jurišnik, vrbovani kriminalac, ovisnik o amfetaminima, poslao u smrt osmoricu vezanih, prethodno teško mučenih i premlaćenih vojnika, u sačekuši sam napadnut u Wilsonovu šetalištu, uz prijetnje, teško nokautiran, uz izbijanje dva zuba, kratak gubitak svijesti.

Sedam dana sam u policijskoj upravi Novo Sarajevo maltretiran od strane sda-inspektora, koji su me tretirali kao da sam počinitelj- gledao sam ih, nimalo impresioniran gorljivošću stranačkih policijskih žbirova. Nisu znali, u toj istoj zgradi sam s komandirima Vinkom Šamarlićem, Mirsadom Fočom, Ivicom Šutalom te ostatkom voda bio u borbama i na položaju, dok su se vodili pregovori o predaji vojarne Maršal Tito. Te su mi uspomene bile važnije i stvarnije od svih zajebanih i nadrkanih sda-žbirova u gradu.

Želio sam svjedočiti na suđenju Komandantu; teško pokretan zbog karcinoma i drugih kolateralnih zdravstvenih zanimljivosti, ali sud, još zanimljivije, nije pokazao entuzijazam i zanimanje za mogućnost da svjedočim putom videolinka ili, njihovim dolaskom k meni, pred ovlaštenim sudskim službenicima.

Trideset nevjerojatnih godina Nedžad Herenda nije procesuiran, iako je jedan od najnepobitnijih iskaza 2020. dao i bivši operativac AiD-a (kućne obavještajne agencije SDA) Edin Garaplija, koji je još 1996. uhitio Herendu te s njim, u ispitivanju, proveo 72 sata. O jezivo hladnoj Herendinoj likvidaciji zarobljenih i vezanih vojnika, Garaplija je pred sudom rekao:

Pa ti ljudi su nečiji sinovi, braća… a on (Nedžad Herenda) je to tako govorio: Pobio sam četnike, pa šta? Znate li koga ste uhapsili?! Ja sam u „Ševama“, ja sam heroj! Dovedite mi Ugljena (Herendin nadređeni u jedinici za likvidacije „Ševe“).

U međuvremenu, kompletna dokumentacija, doslovce hrpe dokaza o tom i inim Herendinim egzekucijama po ratnom Sarajevu, zagonetno nestaju. Kao što je, primjerice, zagonetno da je organima gonjenja nedostupan kapitalac poput Herende, dok su sitne ribe- poput Miloševića, Mladića i Karadžića -završile na klupi i iza rešetaka!

U ratu, već 1993. ostali smo u Specijalnoj bez odora, obuće; poderanih uniformi, prošupljenih čizama, nestalo je oružja, streljiva, protuoklopnih sredstava, glad nas je proždirala, dok su gradom paradirali utovljeni sda policajci i vojnici u novim alpha uniformama, ulaštene, nerazgažene obuće. Komandant tad osobno odlazi do najbogatijih ljudi Sarajeva i prikuplja, autoritetom svoga imena kao jedinim, nematerijalnim jamstvom, novac za Odred. Komentar? Suvišan.

Zbog njegovih stavova, nepromijenjenih i nepromijenjivih od govora pred Svenarodnim parlamentom i puno prije toga, radi našega posve izmiješanog sastava, SDA je nasrtala na Specijalnu i komandanta svim sredstvima. Preko šačice kvislinških bijednika, sda-članova u našim redovima, godinama već pokušavaju krivotvoriti službenu ratnu evidenciju Specijalne jedinice od 5.04.1992. Na početku, bilo nas je svega šezdeset- jedva dva voda.

SDA želi progurati svoje minder-gazije, njih čak 180 (?!), prepraviti originalne, službene popise, tako da to nepostojeće, nakazno i lažno čedo, Specijalna od 240 fantomskih pripadnika, simulira roditeljstvo SDA- u duhu i slovu teško falsificirajućeg agitpropa o organiziranju obrane Sarajeva i BiH od strane SDA silnih askera!

Ispod mimikrijske, isprazne i cinične frazeologije „jedinstvenoj, zajedničkoj, multietni i multikulti“ išla je hladna, fašistoidna sda, kao u kamen uklesana dogma: za svijet i naše komunjare (danas, u sda-rječniku jugobalije) neka, insallah, ginu ćafiri-kjafiri, vlasi, četalji, latini, ustaše za Bosnu, preživjele ćemo kasnije u stranu il’ ćemo ih otjerat’ ćunom i ezanom!

Zbiljsko, naravno i nehinjeno zajedništvo kakvo je bilo u Specijalnoj jedinici, bilo je,dakle, za gazije Alijinog čistokrvnog begovata, neprijateljsko.

Doslovce je tako prolazilo to neprijateljsko bh. zajedništvo na svim prostorima obrane BiH, a sda-operativci su naročito bili okrutni prema svojima, Muslimanima Bošnjacima koji tako vide BiH, a ne vide SDA i ne daju se utjerati u suru begovata Alijine neoosmanske Bosnice.

Aproprijacija, neuspjela kod svih preživjelih koji znaju, obrane BiH, vršena je i vrši se i dalje institucionalnom i izvaninstitucionalnom opresijom, u nastojanju da taj falsificirajući, revizionistički narativ postane neupitan i hegemonijski.

Tako je čedo sarajevskoga germinala 5. i 6.04.1992. odmah na početku spaljeno u vatrama sarajevskoga termidora koji je danas, u nezaustavljivom pandemijskom širenju, postao termidor bosanski i hercegovački…

SAN, APOKATASTAZA; PRAZNIK U SARAJEVU

Među mrtvima moj je ležaj,
poput ubijenih što leže u grobu
kojih se više ne spominješ,
od kojih si ustegao ruku.

Ps 88, 6

Onima pripadam koji se ufaju u
                                 apokatastazu.
Riječ ta jamči kretanje povratno.
Ne ono u katastazi okamenjeno.
I navješćuje se u Djelima apostolskim 3, 21.
Označuje: povratak. Vjerovahu tako sveti Grgur
                                                              Nisenski,
Ivan Scotus Origen, Ruysbroeck i William
Blake.
Sve postojeće, dakle, imade meni dvostruko
                                                   bivanje.
I u vremenu i kad vremena više nije.

Czeslaw Milosz

/ Je.. me ako ovaj zna đe nas vodi!
I meni se čini…/
Druže, bilo je lakše sve
Mi u rovu, oni u rovu
Tu, na puškomet

Sjećaš li se, druže
Da ne bi izdali
Mi smo zadnji metak
Za sebe čuvali

Druže, dok sam se budio
Ukrali su moju mladost
Moje ludilo
Dobre su kafane
Dobro se napuši
Dobri ljudi vole priče
Što priča gubitnik

Druže, ljudi bez muda i časti
K’o hijene se mlate
Oko komada vlasti
Druže, lakši su bunkeri
Nego limuzine i šalteri

Druže, sjene su kraj mene
Od Zeke, od Gaje i od Pišonje
Druže, sjene su kraj mene
Kažu- marširali smo dugo
Al’ zalud, čini se

Refr.

Korak preko ograde
Je l’ to, druže
Jedino što časno je
Zar za nas, stare ratnike
Počasna salva
Da ne odjekne

/ Ovo bi sve trebalo oprati…/

Davor Sučić Sula (Sejo Sexon) & Zabranjeno pušenje,
POČASNA SALVA

Spavam rijetko i malo, i to sumnjivo i prekratko spavanje tek je sinkopa gusta mraka i podmukla zasjeda košmara unutar dvadeset i četiri sata nadilaženja sivila i besmisla svakodnevice. Uveseljava me u vedrim bdijenjima, u radosnim vigilijma samoće, jedan od najvećih komičara i komediografa u, vrlo sumnjivo, beskonačnoj priči ljudske komedije, Emil Cioran, uživam u njegovu vicmaherskom umijeću. Čitam, primjerice:

Jednog sam jutra u klaonici gledao kako vode životinje na klanje. Gotovo sve su, u posljednjem trenutku, odbijale ići dalje. Da ih na to natjeraju, udarali su ih po stražnjim nogama.

Često se sjetim te scene kad trgnut iz sna nemam snage oprijeti se svakodnevnoj torturi vremena.

I još, kao vrhnje na kraju:

Vi ste protiv svega što je učinjeno nakon posljednjeg rata, reče mi gospođa dobro upućena u sve. Griješite u datumu. Ja sam protiv svega što je učinjeno nakon Adama.

Prisjećam se da Žižek, iz brižnih razloga mentalne higijene, preporuča izbjegavanje mudraca sa zlokobnim ultradesničarskim pedigreom, u koje spadaju i dva Rumunja, Cioran i Eliade. No nakon njihove braće po ideološkome i vatrenom oružju, braće koja su se četiri godine tovila i obžderavala, zarivenih očnjaka čopora na tijelu Sarajeva i srodnika im što, evo, dulje od trideset godina mrcvare i ubijaju sve sarajevsko u Sarajevu, preživjeli i promašeni građanke i građani Grada- neubijeni granatama, snajperima, glađu, ludilom opsade te sarajevskim ukletim poraćem- stekli su stanoviti imunosni odgovor čak i na pretpostavljene, stopostotno precizne pogotke i egzekucije teškim topništvom gnostičkoga nihilizma željeznoga gardista i teleološkoga veseljaka Ciorana.

…

Pokatkad, ipak, zaspim, i jednom ili dvaput mjesečno to nisu noćne more, nego uvijek isti san. Već više od trideset godina- uvijek isti san…sanjam…sanjam…

Sarajevo, sanjam, ispred baze, Dom policije Mejtaš, postrojavanje Odreda „Bosna“, naše Specijalne jedinice MUP-a RBiH, specijalne jedinice Republike, sanjam…

Rat je, sanjam, završio prije i no što je započeo, bila su to tek dva- tri dana imitacije konflagracije, kvazimarcijalnoga, sanjam, paradiranja i glumatanja.

I stoga se sve ovo zbilo kao odahnuće, sanjam, zbiljski klimaks, nasmijani, rasterećujući finale, sanjam, kao da su se svi rođendani i blagdani, olimpijade i proslave, fešte, derneci i tulumi okupili na susretištu ovoga trenutka. Trepere i bruje, sanjam, zvona i praporci, u odjecima i vrvu smijeha i šušura, pjesme i gužve, zvižduka, dovikivanja. Naginje se na balkonu baze naguran, s djecom, sanjam, neki djevojački zbor, cure visoke bujne, dugokose, ne pjevaju, već, zagrcnute od smijeha i u gurkanju i došaptavanju, bacaju dolje, sanjam, u uskomešanu ljudsku vrevu, najprije pregršti, a potom, sanjam, slapove konfeta, bombonjere belgijske, talijanske, francuske, švicarske, i Krašove bajadere u zlatnosmeđim malim kovčezima, perle i grude, bijele i zlatne kuglice Raffaello i Ferrero Rosher;

dječica, sanjam, čija tjemena jedva da izviruju iznad balkonske ograde napuhuju balone sapunice veće od njih samih. I te, sanjam, bespilotne kuglaste letjelice što se prelijevaju u duginim bojama, i nose u sebi panoptikone Sarajeva i, sanjam, sve ovozemaljske i astralne boje slavenskoga juga, sanjam, na kratko zalebde nad glavama razdragane ljudske gomile a potom, sanjam, u gustim jatima ti planetoidi Sarajeva, ti baloni koji nose u sebi tajna znanja, čudesa, kvintesenciju južnoslavenskih svjetova, sanjam, od gotovu eterične tvari, od jedva tvarne i stvarne sapunice, polagano odlijeću u modrinu svoda, sanjam, u more bez ijednoga jedra, sanjam, bez oblaka, čisto, golemo i bezdano duboko; sanjam, nečiji sanjiv (?), a dubok glas broji: sanjam, tisuću i šesto malenih, deset tisuća odraslih, prethodnih(?), jedanaest tisuća odraslih, najnovijih; prekrasnih balona, panoptikona, planetoida… sanjam… sanjam…

Dvorište je, sanjam, prepuno naših djevojaka, roditelja, prijatelja, ali i nasmijanih, zaigranih neznanki i neznanaca, i neprestance narasta bujica živih, razdraganih ljudi… sanjam…sanjam…

Svi smo, sanjam, živi, neokrznuti, rat i opsada bili su samo, sanjam, košmarna opsjena, halucinantna vizija moguće nesreće; iz velikih zvučnika- zdenaca, sanjam, na dugu, začudno dugu balkonu zadnjeg kata baze teče, sanjam, vodopad vječne vode i soma, piće boginja i bogova i, kao da pristiže iz mnogih pritoka, ponornica, kiša, jezera i mora, slijeva se i razlijeva Ravelov Bolero… po nama… u nama… sanjam… sanjam…

Zar nisu besmrtni; sanjam, nisu ih pronašle čeljusti nemani patova, pamova, topova, tenkova, praga, snajpera, nagaznih mina, bomba, tromblonki, rikošetirani grabežljivci, vebeerovske hidre, malokalibarske otrovnice, eno, sanjam, naših drugova, naše braće, sinova, očeva, muževa, eno, sanjam, Ozrenka, Vinka, Fazle, Emila Gavre, Foče, Špice, Keme, Cezara, Čelika, Roberta… sanjam…sanjam…

Zar nisu besmrtni, eno ih, sanjam, spokojni, u zagrljaju majki, očeva, djevojaka, braće, sestara…sanjam…sanjam..

Zar nisu besmrtni, pogledajte ih, sanjam, tu su ona tri voda, 81 naših, pa vidite, niste valjda slijepi, zaboga miloga, sanjam, da nisu poginuli…sanjam…sanjam…

Zar nisu besmrtni, sanjam, zar ne prepoznajete njih šesnaest, onu šesnaestoricu, valjda i najmlađih od nas, zar šesnaest nije sretan broj, numerološko jamstvo vječnosti, znamenka neumrlih, tko se to drznuo slagati, izmisliti, krivotvoriti, dozivati, prizivati smrt za njih koji su besmrtni, sanjam… sanjam…

Pogledajte bolje, tu su, sanjam, nisu nestali, njih šesnaest, u ognju brda Žuč, nisu, sanjam, trupla u ništavilo potonula, nisu, sanjam, kadaveri u plamenu progutani! Tko je uopće čuo za to brdo Žuč; ta nije li, sanjam, žuč jed i jad, crnilo, tuga, melankolija, sumorni, bez sunca, dan podzemnih svjetova, sanjam, noć lišena zvijezda… sanjam… sanjam…

Jer nije, dozvolit ćete, nije bilo, sanjam, u Sarajevu niti u Bosni, nije bilo čak ni kao u Sloveniji, sanjam, ni traga od rata, sanjam, nigdje ožiljaka, rana, amputiranih nogu i ruku, nigdje nadomjesne plastike za dijelove lubanja, čeljusti, jagodice, zatiljke, nosove, komade arkadnih kostiju, sanjam, nigdje niti traga od strganih, raskomadanih mišića butina, listova, ramena, nadlaktica, podlaktica, trbuha, mošnji, stopala, šaka, svih naših koji nisu, nikad, sanjam, otkud vam to, ranjeni jednom, dvaput, pet puta… sanjam… sanjam…

Puckaralo se, nije da nije, onako ovlaš, nasumice, tu i tamo, iznad glava, visjelo u zraku kao hm, eventualno latentna prijetnja ,kao hipotetska, neuvjerljiva, paranoidna besmislica, buncanje lažnih proroka i vidjelaca skrenulih pameću, sanjam, ništa ne visi iznad naših glava, tup i polomljen Damoklov mač, sanjam, dječja plastična igračka, arsenal pištolja plašljivaca, bila su, istina, ta dva-tri dana teatralna puškaranja i pičkaranja usijanih glava kao ćorcima, ali ništa, naravno; nitko ovdje, sanjam, nikad, sanjam, neće doznati što znači umrijeti ili preživjeti, proždran i živ ili kadaverski ukočen, sanjam, probavljan u utrobi četverogodišnje opsade, kad smrt postaje najspasonosniji izlaz, sanjam, najsigurnije bjekstvo iz grada kojega je progutala neman levijatanska, sanjam, pa to je nemoguće, nema toga niti u vizijama starozavjetnih proroka i biblijskih pandemonija, sanjam, to je očajnički, diletantski loš pastiš Apokalipse, imitativna papazjanija Otkrivenja, sanjam, sanjajte mirno, veselimo se, sanjam, trojanskoga niti bilo kakvoga drugog rata nikad, sanjam, ovdje neće biti… nikad… nikad… nikad… sanjam… sanjam… sanjam… i, kao u zadnjem trenu, uz udisaj koji je hropac, izranjam na površinu svijeta koji je manje stvaran od crnih voda Hada iz kojih sam izronio tik prije no što će se rasprsnuti pluća i srce i mozak; i svi naši mrtvi življi su od svih nas, s ovu stranu, i vrijeme je nadriliječnik s lažnom diplomom tko zna gdje pribavljenom, ne liječi nikoga i ništa, i ne postoji panaceja niti izvor žive, božanske vode, na čije ćemo dno zaroniti i, dok izranjamo, ponovno rođeni, otići će od nas sve tmine i boli, krivnje i nesanice, očaj i bijes, žalovanje koje je postalo svaki naš udisaj i izdisaj, naličje svakoga osmijeha, pozadina od ognjenih zidina, iza svakoga trena mira i spokoja, gorčina koja bi oduzela slatkoću najslasnijem gutljaju i zalogaju nektara i ambrozije. Gdje je ta Riječ, omnipotentna, za kojom tragamo i ne pronalazimo je niti u jednom živom ili umrlom jeziku svijeta?

Izvesna je samo smrt.

Postoji li mudrost koja nosi više spokoja, više utjehe od te rečenice?

Ako je smrt apsolutni zaborav ili ako je tek posvemašnji zaborav onaj istinski apsolut smrti, tad što?

Ta jedina izvjesnost, to neuništivo jamstvo, jedino je blaženstvo koje je čovjeku dostupno.

Uistinu, tako utješno…

ZBOGOM, SARAJEVO

Trideset godina kasnije, bez viđenja vlastita života- ili, tragikomično, primjera-kao asketsko-svetačkog uzora, živim u urušenoj, iznajmljenoj vikendici u blizini prašume Ravna Vala, u devetoj godini loše beskonačnosti karcinoma i niza inih bolesti, zanimljivih jedino stručnim čitateljima medicinskih udžbenika i enciklopedija. Nemam ništa: stan, kuću, auto, bilo kakvu drugu pokretninu ili nekretninu, ušteđevinu, stalan prihod za preživljavanje i- spokojan sam.

Kao i premoćna većina nas koji smo nekim čudom preživjeli agonije slavenskoga juga, nepojamnu kalvariju Bosne i Hercegovine, mučenu i ubijanu izvana i iznutra.

Zadnje dvije godine pomažu mi moji drugovi- neke nisam vidio dvadesetak godina- braća po oružju, snovima, utopijama, sve većem, kako vrijeme prolazi, prkosu, suputnici i supatnici, uvjerenja i dobrote neokrznute infernalnim zlom koje je prošlo kroz njihove živote: Edin H., Dragan R., Denis I., Senad F., Dragan M., Nasrulah O.,Rijad A., Željko P., Boris Č., Elvir Adž., Aleksandar S., Haris K., Haris T., Josip J., Nermin (Nizozemska!) Samir Č., Marko C., Denis Č., Rifat M., Ado J., Adrian M. , Kenan Č.- i neka oproste analgeticima i bolesti svi koje nisam spomenuo, mea culpa.

U Sarajevo se više nikada neću vratiti; bez melodrame i patetike; osim grobovima cijele obitelji i ratne braće- nemam kamo niti kome; i da je bilo kojemu jugoslavenskom gradu- Beogradu ili Nišu, Novom Sadu ili Prištini, Splitu, Rijeci ili Zagrebu, Mariboru ili Ljubljani…- bila namijenjena kob Sarajeva, zacijelo bih bio tamo, ne kao putnik u prolazu.

Ali ne stoga što sam čudesan primjerak virilnosti: gadljiv mi je nesnosno epsko-ratnički patos, bljuje mi se obilato na sve marcijalne mitove.

Možda je, naprosto, kriva konstrukcijska pogreška mojega podrijetla: nije posrijedi rodoslovno stablo nego prava gusta rodoslovna šuma- dvanaest nacija, zasigurno i više rone ponornicama moje krvi, posve kompozitno, sretno i bastardno.

Dok ovo pišem, sjedim na Sarajevu u revoluciji, proleterski crvenom četverosveščanom izdanju iz 1977. na preko tri tisuće stranica u izdanju Istorijskog arhiva Sarajeva: povijest Komunističke partije Jugoslavije u pripremama za ustanak, što daje potrebnu visinu prenisku vrtnome stolcu, jedinom koji imam u ovoj spilji-vikendici.

I dalje ću, vjerojatno, ostati preosjetljiv na gadosti upućene Sarajevu kojega, istinabog, više nema: za psovke tipa jebemo vam Markale ili podjebljivih deminutiva a la Sarajlijica i ovako polumrtav i polomljen sam voljan dotičnome pokazati fiksiranje fašistoidne labrnje na zatiljak: superakcijska ponuda, gratis!

Također, svim nadobudnim Sarajlijama koji žive idiotiju zbogom Bosno, odoh u Sarajevo te misle da je taj grad axis mundi, neka si to zabiju tamo di im ne svijetli: nitko su i ništa bez Posavine i Krajine, Zapadne i istočne Bosne, Istočne i Zapadne Hercegovine, Srednje Bosne: Neretve, Une, Drine, Save, mora…

…

Može se slaviti i trideset godina teških, za jedan ljudski život odsudnih poraza; pod uvjetom da se ne odustane od tog života, unatoč svemu; Gramscijeva panaceja i osmišljena je za takve, najteže bolesti čovjekove kobi: pesimizam svijesti, optimizam volje!

Još vjerujem u ono što, opsesionantno, od 1996. ponavljam: upravo ovakva, BiH može ne samo preživjeti, već i biti budući južnoslavenski Piemonte.

Beogradu, Zagrebu, Ankari, Moskvi, Washingtonu, Bruxellesu, samoj sebi usprkos!

Stvari uistinu nisu kakve nam se čine- naime, kako nam je serviraju hegemoni narativi vladajućih od 1990.; narativi bioloških i/ili ideoloških sljednika poraženih snaga iz pretprošloga rata.

Jer, nikad nitko nije izvršio totalnu mobilizaciju naroda– stoga će uvijek biti moguće buđenje, pobuna, promjena, rušenje ovih anakronih daytonskih nakupina, anakronoga provizorija lažno beznadne BiH.

Umoran, prepuštam riječ meksičkome nobelovcu Octaviu Pazu, a vama preostaje da zamišljate, istovremeno, bosanskohercegovačku Republiku 1992. i onu, španjolsku iz Pazovih bitaka za Republiku 1937.

Sjećam se da sam u Španjolskoj, za vrijeme građanskog rata, doživio otkrivenje „drugog čovjeka“… Španjolski san poslije je slomljen i oskvrnut… lica što sam ih vidio kakva su bila prije no što su bila preobražena onom ushićenom uvjerenošću.

No sjećanje me neće nikada napustiti.

Svatko tko je vidio lice Nade nikada to neće zaboraviti.

Tragat će za njom kamo god pošao, među ljudima svih vrsta.

I sanjat će o tome da je još jednom pronađe jednoga dana, negdje, možda među onima koji su nam najbliži.

U svakom čovjeku leži mogućnost da bude- ili, da budem točniji- da iznova postane-drugi čovjek.