Postaje li Dubrovnik središte hrvatske desnice?

Povezani članci

• Biljana Srbljanović: Reč „elita“ je kod nas postala uvreda
• Najveća Parada ponosa u srcu homofobnog Balkana
• Nikola Vučić: Borbu za ljudska prava smatram svojom etičkom obavezom
• ORDENJE ZA ZLOČIN
• Zidari
• Dvadeset metara koji su promijenili svijet

Gospar Željko Kulišić, notorni dubrovački ustašofil (valjda ga ova kvalifikacija ne vrijeđa), kao predsjednik  Udruge ratnih veterana Hrvatske – Hrvatski domobran Dubrovnik u 475-tom broju lokalnog tjednika Glas Grada od 25.04.2014. iznio je plan aktivnosti svoje udruge za svibanj 2014. Usputno je podsjetio na „genocid nad hrvatskim narodom“ počinjen oko Bleiburga, Dravograda, Macelja itd. u tom mjesecu  1945-te, te na križnim putovima koji su uslijedili, kada je ubijeno „više stotina tisuća protivnika komunističkog sustava“ mahom nevinih „razoružanih vojnika, domobrana, ustaša, brojnih svećenika i civila, staraca, žena i djece“. Počinitelji tih zločina da nikada nisu odgovarali, te da i nadalje, u samostalnoj Hrvatskoj, „uživaju povlastice zbog ratnog odstrela Hrvata“, a „pritajeni komunistički režim pod UDB-inom palicom i dalje prkosi demokratizaciji Hrvatske, stvarajući još veće podjele.“ Što da potvrđuje nedavna odluka Predsjedništva Sabora RH o neprihvaćanju pokroviteljstva nad komemoracijom u Bleiburgu. Što, jasno, neće pokolebati njegovu udrugu da i ove godine tamo „organizira hodočašće pod nazivom ‘Pohoditi, obilježavati, moliti“….za (bez)brojne…“hrvatske vojnike i civile likvidirane potkraj i nakon II. svjetskog rata, nevino stradale za Domovinu“. Zaključuje da je „neophodno potrebno da nakon 70 godina po završetku II. svjetskog rata sve ‘dobro čuvane komunističke tajne’ konačno postanu javne i dostupne svima, a sva stratišta istražena i dostojno obilježena. Tako bismo oslobođeni hipoteke totalitarnog komunističkog režima omogućili budućnost neopterećenu prošlošću svima, a posebno mlađim naraštajima hrvatske države.“ Izvješće završava pozivom na dva skupa koje organizira njegova udruga. Prvi je predstavljanje knjige „Drugačija povijest“ autora Tomislava Vukovića u biskupijskoj Dvorani Svetoga (trebat će skoknuti vidjeti je li ovo već službeno ažurirano) Ivana Pavla II, inače dubrovačkom klerofašističkom okupljalištu, uz sudjelovanje i mons. Ivana Šimića, ravnatelja Biskupijskog arhiva i voditelja projekta „O komunističkim zločinima u Dubrovačkoj biskupiji“. A drugi, odmah sutradan, je komemoracija i otkrivanje spomen obilježja „Jakljan 1945.“ „214-ici likvidiranih hrvatskih i njemačkih zarobljenika, mornara i  vojnika“ uz misu zadušnicu u Luci Šipanjskoj koju da će predvoditi biskup dubrovački msgr. Mate Uzinić.

Prošli vikend se pod geslom „Na slobodu pozvani“ u prostorno skučenom Dubrovniku održao Susret hrvatske katoličke mladeži (SHKM), fantastična manifestacija koja je, računajući i stacionarne i kruzerske (hrvatski: krstaške) turiste u  već poodmakloj  predsezoni, više nego udvostručila domicilnu populaciju. Crkva koja se (u Hrvatskoj) voli bahatiti s 86-postotnom kvantitativnom popisanošću, dugo će se prihranjivati novim kvantitativnim rekordima od čak 35,000 mladih hodočasnika, 700 autobusa, stotina volontera, tisuća domaćina. A stjecao se dojam susrećući posvuda po Gradu i okolici tu razdraganu, uljuđenu, veselu, pa čak i produhovljenu mladost da iz i oko njih zrači i nešto dublje, nekakav (duhovni) kvalitet…

Kvalitet kojega ni u tragovima nema na primjer u gore citiranom izvješću gospara Željka Kulišića. Ali kojega, avaj, zasigurno neće biti ni kod glavnog domaćina i propovjednika na SHKM i vjerojatnog autora gesla „Na slobodu pozvani“ msgr. Uzinića već 24.05.2014. kada će on samom svojom nazočnošću na misi zadušnici koju pompozno i par exellence politikantski organizira Kulišićeva udruga (a ne, interno i intimno, rodbina stradalih!) pozvati mladež šipanjsku da slobodno na čelu s njime slave mučeničku smrt nevinih nacističkih turista i još nevinijih njihovih ustaških domaćina stradalih na pravdi Boga na Jakljanu 1945-te od bezbožnih Titovih komunističkih krvoloka. Katoličku mladež vukovarsku, domaćina slijedećih susreta 2017-te godine, nitko (od petnaestak biskupa propovjednika u Dubrovniku ) nije, i izvjesno da ih nitko od takvih nikad ni neće potaknuti  da se slobodno usprotive tzv. Stožeru za obranu hrvatskog  Vukovara i stanu u obranu nacionalnih i vjerskih prava svojih sugrađana pravoslavaca. Koje je na središnjem misnom slavlju u Gružu predstavljao episkop zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije Durić, dajući time, uz predstavnike i ostalih dubrovačkih vjerskih zajednica,  tom skupu i ekumensko obilježje. Episkop Grigorije s kojim msgr.Uzinić održava neuobičajeno srdačne odnose za naše prilike, vratio je, koliko sam informiran, sjedište svoje eparhije iz Trebinja u Mostar, koji je eto i nesuđeno sjedište trećeg, katolibanskog entiteta u BiH. Čija mladež je zasigurno bila natprosječno zastupljena na dubrovačkim susretima. Pa će episkop na licu mjesta moći prosuditi s koliko kršćanske solidarnosti, ljudske hrabrosti i za-slobodu-pozvanosti će se oni založiti za međuljudsku, međunacionalnu i međuvjersku normalizaciju mostarskog (hercegovačkog) ludila. Hoće li oni i nakon Dubrovnika bezbrižno nastaviti proces kompenzacije dubine  (slobodnog) pada svoje kršćanske duhovnosti metrima visinskim zvonika svojih hramova, odnosno slobodarskog nabijanja  svojih simbola po „onima preko“ najvidljivijim  vrhovima brda na „našoj“ polovici grada, odnosno slobodom bacanja svakovrsnog smeća uključujući i vlastitih govana po Partizanskom groblju, Bogdanovićevom arhitektonsko-skulptorskom remek-djelu, koje „uživa“ status zakonom zaštićenog nacionalnog (sic!) spomenika  BiH. Eto, episkopov  prijatelj i kolega biskup Uzinić će na Šipanu 24. svibnja/maja slaviti misu zadušnicu 214-torici poginulih nacističkih i ustaških vojnika stradalih 1945-te na kraju onoga rata. On vjerojatno  pojma nema da je to što je tako završilo 1945-te na Jakljanu odnosno Bleiburgu, na ovim područjima počelo ciglih 30-tak kilometara zračne linije sjeveroistočno od Jakljana (i Dakse i Orsule), i to, riskirat ću pa, iako nedovoljno upućen, precizirati vrijeme i mjesto:  dana 08.06.1941. u Kapavici Gornjoj iznad Ljubinja, gdje su ustaše napunile, po mom saznanju,  prvu ili barem prvu „masovnu“ hercegovačku jamu na području ondašnje endehazijske Velike župe Dubrava, čije sjedište je bio Dubrovnik. Za razliku od onih (fašističkih) vojnika s kraja rata na Jakljanu, ovih 115 kapavičkih žrtava bili su potpuno nevini seljaci iz okolnih ljubinjskih sela, kojima je zapalo da uđu u onu trećinu od ondašnjih oko 2,2 milijuna srpsko-pravoslavnih žitelja na teritoriju tzv. N tzv. D tzv. H, koje je po objavljenom ustaškom planu i programu trebalo likvidirati (a trećinu pokatoličiti, a trećinu protjerati preko Drine).  Uslijedile su par dana iza jame Pandurica, pa Ržani do, pa bezdana Golubinka šurmanačka, tik do „Gospe“ međugorske…

Ohrabruje i budi nadu ovo prijateljstvo mlađahnih biskupa/episkopa i poruke koje šalju, a koje u mnogočemu odudaraju od tvrdih stavova njihovih (starijih) prethodnika i većine kolega im. Baš bi zgodno bilo da, zašto ne već  ove godine, episkop pozove biskupa, a ovaj mu uzvrati (ekumenski) posjet baš prigodom parastosa koji se svakoga osmog lipnja/juna održava na mjestu odstrela preostalih kapavičkih nesretnika, stotinjak metara udaljenom od same jame, a ispred spomen kapelice i ploče na kojoj (ćirilicom) piše:  A KAD JE JAMA NAPUNJENA ISTOG DANA OVDJE SU UBIJENI, pa slijedi nabrajanje 58 (muških) imena (ostala 57 imena nalaze se na spomen ploči nad samom jamom). A biskup da, poglavito iz didaktičkih razloga, sobom povede i  kolegu mu gospićkog msgr.dr.sc. Milu Bogovića, voditelja megaprojekta Hrvatske biskupske konferencije „Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine“, te njegovog glavnog  suradnika doc.dr.sc. Josipa Dukića, kao i msgr. Ivana Šimića, suradnika za područje dubrovačke biskupije.

Darko Kaciga Dubrovčanin