Poslušan ili glup

Izdvajamo

• U maloj Bosni, sve manjoj i sebi samoj, strasno upetljavanje u mutnu tursku vojno-političku skasku, taman kao da je riječ o drami same BiH, onom malom broju razumnih ostavilo je mučan utisak. I mada još niko pouzdano ne zna šta je cijela istina o propalom "vojnom udaru" – detalji se neće ni znati do nekog budućeg WikiLeaksa ili Snowdena – bošnjački politički čelnici od vrha države pa niže do kantona donijeli su konačni sud. I sugeriraju baš k'o nekada oni koje današnji najviše mrze, "ko drukčije kaže, kleveće i laže!" Tako je to u "braće" na balkanskim prostorima. U sva tri mala plemena zablenuta u tutore. Što u one preko granice, što u one iz maglovitih daljina. A realnost zapravo jadna. Pa nas, evo ponovo, na ivici ambisa.

Povezani članci

• Danas smo mogli imati zemlju zavijenu u crno
• AZRA ŠEHOVIĆ: DUBIOZA KOLEKTIV JE VALTER
• Sarajevski Srbi: kolateralna šteta politike etničkog čišćenja
• Aleksandar Pantović o generalu Divjaku
• Marinko Čulić: Duh partizanstva
• STOLJETNICA EX PONTA

Ima li smisla kazati mu, tjeraj bolan svoje kako te babo vaspitao, ono tamo će ionako sutra biti opet drugačije. I “anadolije” će pisati drugačije, a naše će novine i portali to poštivati. Pa će  prekosutra opet drugačije… Istina je, ali opet kao da nema smisla. A ima, eno je u Andrića: “…Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, budala progovori a fukara se obogati…”

Piše: Zlatko Dizdarević, novilist.hr

Nikada svjetska politika nije bila ništa drugo do goli interes  njenih igrača. Britanci, imperijalisti, davno su to i “kodificirali”  u nekoliko  temeljnih postulata. Najpoznatiji, onaj da u politici nema ljubavi već samo interesa, niko pragmatičan a pelcovan od sentimenata i osjećanja za “pravdu” odavno ne dovodi u pitanje. Naravno, postojali su i drugi životni tereni mimo politike na koje se ova logika prelijevala. Kao i drugačije škole razmišljanja, vaspitanja, obrazovanja, o životu i međuljudskim odnosima. Logike bliže čovjeku neko drugim stvorovima u prirodi. Oni koji se danas toga sjećaju i pokušavaju pridržavati nazivaju se arhaičnima, prevaziđenima pa i – glupima. Što bi ovdje kazali, takav vakat došao.

Posljedice su svuda unaokolo. Na smrad koji proizvodi život u zadnjici jačeg i moćnijeg svijet se već navikao. Neki su to proglasili čak i mudrošću. Pa je logično i rušenje svega što je koliko jučer bio princip na međunarodnoj sceni a sada gola šprdnja. Tako interes nalaže: Josef Biden se u srijedu dodvorava Erdoganu koji ga ucjenjuje Gulenom, legalizirajući ulazak turskih tenkova u susjednu državu. Washington mora održati Tursku u NATO-u (za sada) jer tamo nema alternativu neophodnu za vladanje regionom. Pri tome Amerika de facto izdaje Kurde u Siriji koji su im tamo još jučer trebali, pa se ponadali da su postali Americi neupitni saveznici. Za Tursku Assad je odjednom “svakako jedan od aktera u Siriji.” Rusi kobajagi nemaju veze s tim a  pouzdani glasovi iz Damaska vele da su tamo mnogo jači nego što to dopire do medija u nas. Rusi nisu “naši”, njih Srbi vole… Ko ne vjeruje ovo o njima u Siriji, a možda ga golica, neka prati priču oko Aleppa ovih dana…

Sve ove konkretne priče kao vijest, možda, i nisu bitne danas. Uostalom, znamo ih, manje ili više. Čini se važnijim koliko prilagođavanje toj novoj realnosti postaje mentalitet. Čitanje suvremene istorije i tumačenje vlastitih pozicija u njoj postalo je apsolutno nemoguće temeljem poštivanja starih istina i principa, da se moralni postulati i ne pominju. Prihvaćanje dodvoravanja sili i interesu, kao nečeg sasvim normalog, kao nečeg što je čak i nova vrijednost, pobijedilo je. Usputnih primjera je bezbroj.

U maloj Bosni, sve manjoj i sebi samoj, strasno upetljavanje u mutnu tursku vojno-političku skasku, taman kao da je riječ o drami same BiH, onom malom broju razumnih ostavilo je mučan utisak. I mada još niko pouzdano ne zna šta je cijela istina o propalom “vojnom udaru” – detalji se neće ni znati do nekog budućeg WikiLeaksa ili Snowdena – bošnjački politički čelnici od vrha države pa niže do kantona donijeli su konačni sud. I sugeriraju baš k’o nekada oni koje današnji najviše mrze, “ko drukčije kaže, kleveće i laže!”  Tako je to u “braće” na balkanskim  prostorima.  U sva tri mala plemena zablenuta  u tutore. Što u one preko granice, što u one iz maglovitih daljina. A realnost  zapravo jadna. Pa nas, evo ponovo, na ivici ambisa.

U kući, u sva tri dnevna boravka, za nos nas vuku i oni iz susjedstva i oni iz Evrope. Ovi drugi putem sudbinskog “Vijeća za provedbu mira”. Čuj im provedbe i čuj nam mira. Tako smo i u bliskoistočnoj drami  potrčali  još  na  početku da postanemo “prijatelji Sirije”,  u ešalonu sa onima što su im zapravo bili pravi neprijatelji uz dodate neprijatelje po nalogu. Sa Turskom isto tako. A sada, nakon euforije, eto belaja. Žali  mi se ovdašnji dobri Bošnjo malo zaostao u ovom novom prevaspitavanju temeljem interesa, a inače  ispotiha uvjeren u svoj stambolski  identitet,  kako  je zbunjen. Kako će sada “za Erdogana kad eno ga sa Rusima, a oni ovdje sa Srbima…” Pitam ga šege radi, a gdje ti je tu Assad ? Veli, “zafrkavaš me a tek sad tu ništa ne razumijem. Kako je krenulo Erdogan će se i sa njim miriti…Ne znam više ko su tu naši.”

Belaj je kad ne znaš gdje si. Pa onda k’o ovca hajde za “našima”. Da makar znaš kuda i zašto. Onaj u čiji si tor dobrovoljno ušao, naravno, nema  potrebe da ti objašnjava o čemu se tu, zapravo, radi. Nisi mu faktor,  a misliš  da jesi.

Eto, na primjer neki dan teksta u “Faktoru”, novoj sarajevskom dnevnom glasilu Bakira Izetbegovića, onaj mu izvorni “vaz” ne prija više uvijek uhu. Veliki je naslov: “Stravičan prizor hiljada ubijenih civila u Siriji”. U tekstu intrigantan uvod kako je turska agencija “Anadolija došla u posjed neobjavljenih snimaka snimljenih neposredno nakon napada hemijskim oružjem sirijske vojske u regionu Istočna Guta u kojem je u noći sa 20. na 21. august 2013. ubijeno 1.400 osoba, pretežno žena i djece… stravični prizori hiljada tijela žena i djece koji su stradali u hemijskom napadu snaga sirijskog predsjednika Bashara al-Assada…” I tako dalje, ne predugo ali precizno i ubitačno.

Sjećamo se, o pomenutom događaju iz 2013. godine napisane su hiljade stranica analiza i komentara. Nakon toga, tada pripremljenog napada na Siriju nije bilo, mada su samo sati dijelili Damask od američkih krstarećih raketa sa brodova u Mediteranu. Obama u konačnici nije imao dovoljno validnih argumenata da opravda pred američkim javnim mnijenjem još jednu laž poput one o Sadammu Husseinu u 2006. godine. Ni mnogi generali nisu smatrali da je operacija  smislena.

Najdetaljniju  analizu  tada  koja je opovrgnula tvrdnja da je sirijska  vojska u Ghouti upotrebila bojni otrov ponudio je čuveni  američki “Massachusetts Institute of Technology” (MIT). Po svijetu, i na ovim prostorima, nisu ga se baš pretrgli citirajući. Za široku javnost na zapadu najuvjerljiviji je ostao izvještaj veterana američkog novinarstva Seymona Hersha, dobitnika Pulicera za izvještavanje iz Vijetnama  i masakr  u My Laiu, ’68. godine.  Njegov tekst o Ghouti objavljen  je u respektabilnom “London Review of Books” pod naslovom “Čiji sarin”.

Oba izvještaja razotkrila su kako su lansirani “podaci o Ghouti” aranžirani na isti način kao oni Bushovi o Iraku. I da su tada, oko Damaska i u Ghouti hemijsko oružje imali teroristi Al Nusra Fronta, dakle oni iz Al Qaede koje se sada, pukom promjenom imena, pokušava svrstati u “umjerenu  opoziciju!” Pa ih valjda Anadolija pokušava osloboditi krimena prebacujući ga ponovo u krilo Assadu, a kome će drugom. Ovdašnji lokalni zaljubljenici u “brata na Bosforu” potrčali da se to objavi, i dokaže ono što znaju da moraju. A nije im ni mrsko.

Hershove optužbe su mnogobrojne i ozbiljne. I na internetu su. Najvažnije, Američke obavještajne agencije proizvele su prije napada mnogo validnih izvještaja sa dokazima da al-Nusra Front posjeduje sarin a iz toga je tada izdvojeno samo ono što je išlo u prilog opravdanja za optužbu Assada. U Americi je još ranije objavljeno tragom Snowdenove dokumentacije kako unutar Sirije funkcionira tajni sistem senzora radi ranog alarma povodom bilo kakvih promjena u arsenalu sirijskog hemijskog oružja. Visokorangirani član obavještajne zajednice upućen u taj program potvrdio je Hershu da senzori nisu detektirali nikakve pokrete uoči napada. Isto tako, Amerikanci su u stanju prisluškivati sirijske vojne jedinice na terenu. Komunikacije se pohranjuju u kompjuterima. U ovom slučaju, navodi validin izvor, naknadna analiza snimljenih komunikacija  nije  pronašla dokaze koji  bi potvrdili  tezu da je napad naredio Assad. Dokazana je i opravdanost sumnje  povodom tvrdnji da je hemijsko oružje pogodilo cilj s udaljenosti  od devet kilometara, gdje su bile najbliže pozicije Assadove vojske. Poznato je i kako je CIA u to vrijeme imala puni uvid u aktivnosti  al-Nusre oko Damaska i Istočne Ghoute i da je tamo praćen  njima dobro poznati Zijad Tarik Ahmed, stručnjak za hemijsko oružje koji je nekad bio u iračkoj vojsci.

Nakon svega, još tada, krajem 2013. godine, cijeli slučaj je u javnosti polako “primiren”. Rusi i Amerikanci su obezbijedili da sirijska vojska, pod kontrolom OPCW (Organizacija za zabranu hemijskog oružja) uništi zalihe tog oružja, što je i učinjeno. U periodu u kojem se to radilo, sreo sam u Damasku ljude iz ove organizacije koji su bili zadovoljni onim što je i kako je postignuto. U svijetu je ostao rasprostranjen zaključak da je Obama odustao od napada na Siriju povodom Ghoute ne samo zato što za to nije dobio podršku u američkoj javnosti, već i zbog preciznih obavještajnih podataka da al-Nusra posjeduje hemijsko oružje. MIT je objasnio i kako je upotrebljeno. Uz mnoge tehničke  detalje koji opovrgavaju tezu o masakru u “režiji sirijske vojske”.

No, šta su nama te činjenice  kad nam se dotura ono što to moramo da znamo, i da objavimo. Evo nam zato i Anadolije kao faktora, i iskopavanja “ekskluzive” koju, takvu, niko više ozbiljan ne objavljuje. Uloga državne agencije iz Stambola u ovakvoj priči o krvnom neprijatelju  Assadu nije čudna. Gazda je tamo moćan i ljut. I pomno prati  ko je njegov, a ko nije. Ne samo kod kuće, već i na obodima carstva.

Tema ovdje, ipak, nije  šta je ko objavio i šta može da objavi, tragom logike interesa, i sile. Tema je naša (ne)spremnost da hladno kažemo kod kuće: Ok, jeste to tako ali šta da se radi, oni su jači i oni su nam interes. I da slušamo u svakodnevnom životu neku “anadoliju”, bilo koju, koja sluša svog gazdu, bilo kojeg ali jačeg, koji opet sluša nekog još jačeg. Ili tek njegovu vlastitu, jaku računicu.  I onda svemu tome prilagođavamo zadatu a kobajagi “vlastitu” percepciju  novog svjetskog  poretka. Ali i budemo svjesni posljedica za nas i naše potomke.

Za većinu je odgovor šta da se tu radi, očigledno već postao jasan. Čak i kao svakodnevni čip koji potire  svaku individualnu slobodu, ne samo kao ljudsko pravo već i kao temeljnu  vlastitu  logiku. A košmar je kod nekih još uvijek ogroman, i tužan. Kao kod ljudi poput onih  Bošnja u čijim  glavama nikako da se posloži  kako valja ta planetarna i nedokučiva  zavrzlama između, recimo, Turske, Amerike, Rusije, Sirije…pa još tu onda Srbije koja je “Ruska” i Bosne koja je “Turska” a Moskva i Stambol odjednom zajedno…

Ima li smisla kazati mu, tjeraj bolan svoje kako te babo vaspitao, ono tamo će ionako sutra biti opet drugačije. I “anadolije” će pisati drugačije, a naše će novine i portali to poštivati. Pa će prekosutra opet drugačije… Istina je, ali opet kao da nema smisla. A ima, eno je u Andrića: “…Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, budala progovori a fukara se obogati…”

Nešto mislim, ima i nastavak: Kada obogaćena fukara postane sila i vlast a pametni i dalje šute. E onda stari u Bosni ispotiha vele – allahimanet pameti!