POSLJEDNJA RIJEČ TEHNIKE BIHAĆKE INDUSTRIJE RASHLADNIH APARATA

Autor/ica 👤Edin Husković 20.11.2013. u 10:49

Povezani članci

Foto: Anthony

Kome plaćamo poreze? Zašto nije usvojen zakon o ispitivanju porijekla imovine? U budžetu nedostaje milijarda i pol konvertibilnih maraka. Tok novca ide otprilike ovako. Uplatiš svoj PDV svakog desetog u mjesecu, a onda se značajan dio tog novca izvlači preko javnih kompanija ili procesa javnih nabavki i, posredništvom i zakukuljeno, tako otuđen novac završi u džepovima predsjednika stranaka, njihovih pomagača, zaštićenih kriminalaca, vjerskih poglavara i doušnika sa ulice. Naravno, nešto tog novca završi kod vođa navijača. Tako se raspoređuju javni prihodi: za prikrivanje istine o ratnim zločinima, postratnom kriminalu, za zataškavanje istraga o političkim ubojstvima i svođenje napirlitanih turbo folk kurvi putem kič hotela.

Žao mi je tog novca. Uvijek pomislim da se ta sredstva mogu iskoristiti mnogo pametnije. Jedina organizacija koja ovdje nešto radi jeste Antikorupcijska liga Balkana.

Dio novca kojeg sam uplatio ovog 10. u mjesecu vjerovatno će završiti u džepu skupe kurve koju je jebao plaćeni ubica u ekskluzivnom hotelu kojem je posredni vlasnik istaknuti član nacionalne stranke jer je član nacionalne stranke unajmio plaćenog ubicu da montira tajming eksploziv u automobil istražtelja koji je pokrenuo nezavisnu istragu o tome gdje je i kako nestao novac prikupljan od javnih prihoda svakog 10. u mjesecu.

Ja sam nemoćan. Mogu samo da ustajem noću i piljim u zvijezde. Tamo negdje je moj dom. Ovdje nemam saveznike. Ostavljen sam na cjedilu (osobe kojima sam vjerovao jednostavno su se izgubile iz mog vidokruga) i sada lajem put neba. Ljudi uglavnom nemaju predispozicije da se uhvate u koštac sa savremenim problemima. Gledano s te strane, doživjeli smo duševni bankrot i sad srljamo u bezdan pakla kojeg Bog nije niti predvidio.

Još nisam upoznao čovjeka koji je spreman ukazati na vlastite greške. Kada slušate govornika na televiziji ili radiju, ili dok čitate omiljenog kolumnistu, sasvim je jasno kako se osnovni problem nalazi negdje drugo, van spomenutih subjekata. Prateći logiku nastupa, svi smo krivi i niko nije kriv, odnosno kada smo predmet analize vrlo je vjerovatno da nismo sasvim ispravni, ali kada lično analiziramo situaciju onda je nemoguće da smo na pogrešnoj strani.

U tom smislu smatram da sam apsolutni izuzetak.

Ja prihvaćam krivicu.

I ružan sam.

Debeo.

Izrovanog lica.

Neiskren.

Nepouzdan.

Zaboravan.

Sebičan.

Sićušan u perspektivi opšteg postojanja.

Mogu i da te posavjetujem: „Ostavi da ne bi bio ostavljen.“

Poznajem čovjeka koji svaki dan, kao po ritualu, ide na svoju jutarnju kaficu. Sjeda sa drugim ljudima. Dok su zajedno, razgovaraju o politici, ekonomiji, seks skandalima i sportu. Za očekivati je da druga grupa ljudi, koja jednako tako ispija jutarnju kaficu u desnom dijelu grada, ima posve suprotstavljena stajališta kad je riječ o istim temama. Čovječanstvo se, uz kafu, podijelilo po rasnoj, nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Neko je dobro smislio način kako da vlada zavađenim grupama. Zavjera kao da traje stoljećima. Što više mrziš to manje razumiješ stvari oko sebe i podložan si svakojakim manipulativnim trikovima. Što više mrziš bliži si religiji a udaljeniji od Boga.

Ne treba mi se vjerovati, jer ja sam nevjerovatan lažac, ali tvrdim da su sve te smrtonosne podjele uglavnom vještačke i neprirodne.

Onda se okrenem ka televizoru. Moj vjerni pratilac. Kako sam uglavnom sam kod kuće televizor je stalno otvoren. Neko ili nešto mi mora praviti društvo. Spavam sa televizijskim programom i budim se s njim. 100 kanala na jednom mjestu. Kablovska televizija.

Moj aparat je sasvim običan, američka marka kineske proizvodnje, i nije posljednji izričaj tehnike. Ali nećete mnogo toga naći na televiziji. To prosto nije moguće. Kanali su programirani da vas zabavljaju i zaglupljuju. Koliko ste puta pored malog ekrana zaskočili u slavlju ili razočarenju, gledajući fudbalsku utakmicu, na primjer, a onda se ujutro probudili sa istom gorčinom u ustima koja nema doticaja sa emocijom koju je kod vas pobudio događaj na televiziji od prošle noći. Televizor može biti nadogradnja, nikako baza informirajuće spoznaje. Kad imate zdravu spoznajnu bazu, nadogradnja ne može prouzročiti njeno iskrivljenje.

Živim sa otprilike 25 žena. Svakog su dana u mojoj kući. Mogu da biram žene koje će da žive sa mnom. Doduše, one ne žive lično sa mnom, nisam toliki mangup, radi se o tomu da ih slušam i posmatram putem TV ekrana. Nešto kao: tako blizu, a tako daleko. Televizor kojeg imam je tehnološki zaostao i odlučio sam kupiti novi. Tehnika napreduje strahovitom brzinom. Međutim, kvaliteta kolektivne svijesti stanovništva ozbiljno zaostaje za napretkom tehnologije. Ne treba brinuti radi toga. Globalno uništenje ove ili one vrste brzinom svjetlosti se bliži matrici čovječanstva. Procjenjujem da na ovaj način ne možemo progurati više od vijeka i pol. Ako nas prije toga ne obgrli rep zloslutne komete. Kad se bolje zagledamo, nebo nam nikad nije pružilo neku ozbiljniju utjehu. Dinosaurusi su to jako dobro osjetili i kvantnim skokom bili prisiljeni iskočiti do drugog planeta. Kao i Atlantiđani ili Lemurijanci. Piramide na dnu mora i okeana sasvim su normalna stvar. Kao i ona u Visokom. Mi nismo jedina civilizacija koja je pohodila ovaj planet. I nećemo biti jedina koja će na njoj biti uništena.

Negdje oko sedam, prva se pojavila N.V. Sasvim pristojan izgled. Bez mnogo pompe. Oči, usne, obrve i obrazi potpuno na svome mjestu. Nedostižnost u pogledu i sigurnost u glasu. Imala je mnogo toga što druge žene nisu. Nije riječ o buntovnici. Televizijska kuća za koju je radila bila je stranačkog karaktera. Njeni poslodavci smišljali su planove kako širiti dezinformacije i profitirati na ljudskoj gluposti. Uopšte me nije smetalo to što sa N. i njenim medijskim operaterom nije moguće ničeg progresivnog potaknuti u društvu. U slučaju žena više me interesuje forma već suština. Mislio sam je zagrliti i reći joj nešto nježno i toplo, ali, naravno, to nije bilo moguće. Sasvim prosječni televizor marke NEO nije imao tu namjenu.

Onda sam okrenuo na hrvatski kanal. Prethodni je bio bosanskohercegovački. T.Č. je bila vrijedna svakog pogleda kojeg sam ostavljao na njoj. Program je bio kombinacija tematskih opštih mjesta i dosadnom svakodnevnicom izgrađenih motiva. Ni to me nije smetalo. Fiksirao sam posljednji pogled na tačno određeno sjecište i ništa me s njega nije moglo smesti. I T. sam htio reći nešto uzbudljivo, možda stilski vulgarno, ali moje riječi su otišle u nepovrat, poviše starog TV ekrana. Bio sam frustriran radi toga. Toliko žena, hajmoreć’, na dohvat ruke, ali između nas se postavila nepremostivost tamno, tamno zeleno-maslinastog stakla i hrpa čipova i dioda. Ovaj svijet je stvarno opako mjesto, bez bogatstva istinskih mogućnosti.

Po slijedu stvari, krenuo sam na srbijanske kanale. Tamo me dočekala prelijepa K.V. Vodio sam rat s njom, odnosno s tehničkim preprekama koje mi nisu dozvoljavale pristup željenom subjektu. Iako je imala običaj, navodno slučajno, pokazivati svoje intimno rublje: čitajući vremensku prognozu, obznanjujući sportske rezultate ili pozirajući na info pultu, ovaj put nisam imao sreću da prisustvujem takvom performansu. Mogla je da nas obavještava o invaziji vanzemaljaca, početku trećeg svjetskog rata, neprirodnoj najezdi Kineza, povratku Drugog svjetskog rata, ja ne bih mario za to. Bio sam hipnotiziran njenim izgledom koji je obećavao. Obećavao mnogo toga, obećavao mnogima, svima osim meni koji je tako pažljivo istraživao sklad njenih tjelesnih linija.

Onda su došle još mnoge lijepe i nedostižne voditeljice. Sve su one svako večer živjele u mom domu, zajedno sa mnom, po programskoj TV shemi bile su skoro predvidljive, ali, razumljivo, tehnički nisam bio osposobljen da im predočim sve šta osjećam prema njima.

Odlučio sam učiniti nešto po tom pitanju. Nisam čovjek koji se lako predaje. Vrlo sam žilav i postojan. Zdravo razmišljam i ne odustajem tek tako od zacrtanog cilja. Dosta su me vabile i izazivale slatke kurvice s malih ekrana. Došlo je vrijeme da ja povedem igru. Vjerujem da je većini ljudi nemoguće imati sve lijepe TV voditeljice ovog svijeta, ali ja sam odlučio biti izuzetak.

Kontaktirao sam SHARP, pa TELEFUNKEN, HITACHI, SANYO, DAEWOO. Sve jebene globalne kompanije i korporacije. Njihovi tehničari nisu imali razumijevanje za moje zahtjeve. Nisu me shvaćali ozbiljno. Mislili su da sprovodim zajebanciju. Prekidali bi kontakt na pola razgovora. Svi osim jednog. Bio je to Kinez bosanskog porijekla po ocu.. Ili je bio Bošnjak kineskog porijekla po majci. Nebitno. Između zemlje diva i zemlje patuljka, pametno je odlučio da će živjeti i raditi u zemlji divu. Tamo negdje u Kini organizirao je sklapanje tehničkih uređaja za Bihaćku industriju rashladnih aparata poznatiju kao – BIRA. Zvao se Muratif Chang.

„Znaci, gospodin Haznadarevici,“ – objašnjavali smo se Muratif Chang i ja – „vi zeliti televizor sa pametnom rupa dole, 我. Ta rupa treba biti sa puno slozena senzora, kompatibilan sa ljudskim pojavama na ekran, 我. „Tako je.“ – odgovarao sam. Ljudske pojave, pomišljao sam, svesti će se na lijepe TV voditeljice ali i glumice i sportiskinje. Cijeli prokleti medijski ženski svijet bit će samo moj. SAMO MOJ!!!

„Taj televizori,“ – brzo je shvaćao Muratif Chang – „treba imati donja rupa po dimenzijama i oblikom kako ste naveli. Hi hi hi hi… Vi potpuno ludi. Tesko je sinhronizirati i memorijski uskladivanje senzori rupa sa memorija ljudska pojava na ekran. U jedan momenti, 我, pojave na ekran ce se osamostaliti, bez obzira na programska sadrzaj, sa jaka interna memorija i u skladu sa dodađaji u rupa dolje ponasati se autonomno. 如果我的理解?“

„Tako je Muratife Chang.“ – odgovorio sam.

„Gospodini Haznadarevic, vasa ideja izvrstan, ipak to ce biti skupa.“

„Ne pitam za cijenu!“ – bio sam odlučan. Ali ću zaštititi ideju za patent, palo mi je na pamet.

Negdje u Kini, Muratif Chang je sa Bihaćkom industrijom rashladnih aparata krenuo u odgonetanje nove tehnološke enigme.

Poslije nekoliko mjeseci, svečano i važno sam gledao televizijski aparat kojeg su netom u moj dnevni boravak instalirali BIRA-ini tehničari. Lijepo sam ih ispratio vani, a onda se vratio u kuću. Prostro sam bogati jorgan ispod televizora jako futurističkog izgleda. Tamo je bilo ostavljeno sasvim dovoljno mjesta. Skinuo sam se, polegao i čekao termin informativne emisije. A onda se pojavila – ONA. Jedna od 25 ili 26 TV dama sa područja sjebane Jugoslavije. S njom sam morao probati posljednju riječ televizijske tehnike. Radnja se sastojala od toga da jednostavno legnem ispod televizora i naciljam savršeno ergonomski formiranu rupu koja je igrala ulogu ženskog spolovila. Kad se konačno na ekranu pojavila ONA, ja sam, skoro blaženo, započeo sa akcijom i čekao kakvo čudo će se desiti. I desila se fantastična stvar. Moćni televizijski čipovi i skeneri su u potpunosti i hiperrealno u 3D tehnici preslikali prelijepo tijelo TV voditeljice i pružili joj autonomno, androidno držanje i ponašanje u skladu s interakcijom koju smo imali. Bilo je potpuno ludo. Doslovno me preplavio začuđujući, gotovo inspirativan strah od realnosti prizora koji mi se odvijao ispred nosa. Nevjerovatno, ali mogu reći da sam imao u šaci voditeljicu koju sam do sada mogao samo sanjati. Bio sam ekspeditivan i posve produktivan. Čak u toj mjeri da sam kod fantastičnog ženskog holograma izazvao glasno stenjanje i uzvik koji me je iznenadio: „你他妈的是不是很大，但它很厚，厚!!!“

Rasna Jugoslovenka zapomagala je na kineskom. To je donekle kvarilo ugođaj. Muratif Chang je dizajnirao izvrsnu napravu i razumljivo da nije mogao misliti na svaki detalj. Zato sam, skinuvši 3D naočari, potražio daljinski upravljač, aktivirao pauzu i na opcijama dao se u brzu potragu za srpsko-hrvatsko-bosanskim jezikom. Bar jedan od tih prokleto različitih jezika morao je biti tu!