Pop koji nije vjerovao u boga

Povezani članci

• Priča o dobrim mostarskim ljudima (14): Zijo Žuljević
• Kad fazani lete
• U Rijeci pretučeni novinari i aktivisti
• Bliski istok: Šta je bilo naopako – Šta je naopako?
• Izetbegović novi stari član Predsjedništva, velika borba u RS-u
• Sve zavisi od Crnogoraca

Foto: Flickr

Barjak konzervativne revolucije vijori s oltara

Samo 17 posto građana Švedske vjeruje da je religija značajna za njihov život.

Po tome su Šveđani među najslabije plasiranima na ljestvici religioznih. Odmah uz Norvešku, Dansku, Japan, Hong Kong i Francusku. To jasno pokazuje posljedično uzročnu vezu između blagostanja i podložnosti utjecaja crkve. Sjedinjene Države nisu u tom društvu jer je kod njih ”kolektivna sreća” neravnomjerno rapoređena. No i tamo već 25 posto ignorira religiju, za razliku od šest posto pred dvadesetak godina. Najviše pristalica je izgubila katolička crkva.

Na vrhu ljestvice je Egipat, gdje gotovo svi odgovaraju pozitivno na pitanje -”utječe li religija i religioznost na vaš život?”. Slijedi Turska i siromašne afričke zemlje, posebno one južno od Sahare, te Bangladeš i Sri Lanka.

Hrvatska, kao i još nekolicina, pretežno katoličkih zemalja, ne zaostaje mnogo za ovom ekipom. Prema nekim istraživanjima iz 2013, čak 86 posto se izjasnilo kao praktični vjernici, dok 66 posto smatra da im je vjera iznimno važna.

Eto nas, u nečemu, u vrhu. Tako za sada pada u vodu predsjedničino inauguracijsko obećanje da ćemo biti među najbogatijim europskim, šta europskim, svjetskim državama.

Dakle, Šveđani se, kao i ostali Skandinavci, polako, ali sigurno, počinju uzdati u svoje kljuse. Još početkom milenija su ukinuli crkveni porez i time proglasili i službeno razvod s crkvama i crkvicama. I duhovno i svjetovno. Danas crkvenu taksu plaćaju samo oni koji to žele. Crkve i crkvena imovina se prodaju, a ceremonije su ograničene na tradicionalno obilježavanje Božića i Uskrsa. Vjenčanja u crkvi imaju romantičarski karakter. Crkveni dužnosnici su pri tom odjeveni kao Isusovi pastiri, a crkva je otvorena za svakoga, bez obzira na vjersko opredjeljenje.

Zanimljiv je slučaj jedne svećenice u Landskroni, u južnoj Švedskoj. Vjenčala se u crkvi 1989 godine da bi osam godina kasnije postala svećenik. Kad je mjesto ostalo upražnjeno, crkveni odbor je baš nju pozvao da se javi na natječaj. Nije pripadala kršćanskoj obitelji i nije prošla ni jedan crkveni obred. Uspješno je obavljala svećeničku dužnost, mada je na kraju karijere priznala da nikad nije vjerovala u boga. Nakon njenog priznanja još se poneki ”pop” slično ispovijedio.

Ako malo razmislimo teško je vjerovati da se mnogi visoki dužnosnici crkve u Hrvata razlikuju od nje i vjeruju u svevišnjeg. Ako slušamao Košiće i njima slične, teško da ga se i boje.

Ali zato su uvijek ”spremni” bistriti vodicu i miješati se u važna državnička pitanja. Neposredno ili preko svojih dodavača u novinama, politici i raznim udrugama prodaju nam pamet, čak i o pitanjima o kojima bi trebali manje znati, kao seksualni život, naprimjer. Time samo priznaju da ih najviše žulja kondom.

Ono što se danas propovijeda ili tolerira nema mnogo veze s naukom o vjeri. Još manje s onim što stoji u Bibliji, a najmanje s onim o čemu govori vrhovni poglavar u Vatikanu.

Barjak konzervativne revolucije vijori s oltara.

Većina se slaže da je Hrvatska danas podijeljenija nego ikad.

I dobro je što je tako. Zamislite da nas sve škrope istom vodicom.