Poljubac sa đavolom

Povezani članci

• Срби, мaму вaм jeбeм!
• Izgubljena pamet
• MOJA MARE
• Nobel za idiota?
• Vođa od gline
• Intervju – Snježana Kordić: Radi li se doista o različitim standardnim jezicima?

Šokantno jeste, odvratno jeste, nepodnošljivo za žrtve jeste, ali svjedočenje Milorada Dodika ovog utorka u Haagu ne predstavlja nikakvo iznenađenje.

Kao svjedok odbrane Radovana Karadžića, Dodik je još prije polaska u Haag izjavio da ratni vođa bosanskih Srba nema nikakve veze sa ratnim zločinima, da je sve to priča za malu djecu, te da je riječ o čovjeku kojem pripadaju velike zasluge za stvaranje Republike Srpske. A ako je zlodjela bilo, činile su ih, tvrdi Dodik, lokalne kabadahije. Na kraju krajeva, to su pozicije sa kojih se Dodik oglašava ima već nekoliko godina. Dokazivati da je istina potpuno suprotna njegovim tlapnjama i njegovoj retuširanoj slici proteklog rata, potpuno je besmisleno. O tome, uostalom, neporecivo govore desetine haških presuda. Jedino suvislo pitanje koje u ovom kontekstu ima nekog smisla, glasi: vjeruje li zaista Dodik u ono što je prije dva dana govorio pred Haškim tribunalom, spašavajući Karadžićevu kožu? Znam da ovo pitanje jedino moralistima pada na um i da ono, što se Dodika tiče, nema nikakvog značaja.

Onog trenutka kad je sklopio savez sa đavolom i prodao mu dušu, a to se desilo kad je postao neprikosnoveni vladar dejtonskog sandžaka zvanog Republika Srpska, on je prestao biti socijaldemokrata i postao velikosrbin u službi Vojislava Koštunice. Išao je u posjetu Biljani Plavšić dok je izdržavala kaznu u zatvoru u Švedskoj i poletio joj u zagrljaj kad se vratila kući. Ta ratna zločinka prevarila je Carlu del Ponte i lažno se pokajala pred Tribunalom, kako bi dobila desetak godina robije manje. Baš kao što je ove sedmice na istom mjestu lažno svjedočio njen obožavatelj Milorad Dodik. Na početku svog unakrsnog ispitivanja, tužilac Alan Tieger je napomenuo da je osiguranje dozvolilo Dodiku da se, uoči svjedočenja, pozdravi i poljubi sa Karadžićem. Ako dočeka da Momčilo Krajišnik izađe iz zatvora, poljubiće se, naravno, i sa njim.

U godinama kad je Karadžić bio najtraženije lice sa haške potjernice, Dodik se nije usuđivao da ga na bilo koji način brani. Čak ga je optužio da je, uoči bijega sa Pala, pokupio iz banke vreću sa 39 miliona njemačkih maraka i nestao. Ali, u međuvremenu se Dodikova percepcija Karadžićevog lika i djela potpuno promijenila. Svjedočeći u Haagu, on je izjavio da su optužbe protiv Karadžića “izmišljotina i manipulacije” i da Karadžić ne samo što nikada nije promovirao “trajno i nasilno uklanjanje Muslimana i Hrvata sa određenih teritorija” ili slične zločinačke ciljeve, nego je, naprotiv, bio mirotvorac par exellence. Pjesnik i psihijatar koji ni mrava ne bi zgazio. A ni banku nije opljačkao, kao što se to Dodiku činilo prije nekoliko godina. Ispostavilo se, naime, da se Radovan, bježeći sa Pala sa vrećom njemačkih maraka, ponio kao pravi Robin Hood, jer je pare ostavio negdje u istočnoj Hercegovini i namijenio ih ubrzanom razvoju tog kraja.

Dodik je u toku rata bio poslanik srpske Narodne skupštine. Uvijek je isticao da se borio za Republiku Srpsku i da je ponosan na Orden Nemanjića, kojim ga je odlikovao ratni zločinac Radovan Karadžić. Začudo, Dodik nije vidio nikakvo zlo oko sebe, niti je o zlu išta čuo. Nije primijetio kako je odjednom nestala polovina građana Banje Luke, Bošnjaka i Hrvata, među njima i njegovi prijatelji i poznanici. Te užasne 1992. godine Dodik nije vidio ono što se vidjelo kroz svaki banjalučki prozor. Ili je te slike nepovratno izbrisao iz svog sjećanja? A to su iste one slike koje je američki novinar Peeter Maass opisao u svojoj knjizi “Ljubi bližnjega svoga”, u kojoj je Banju Luku nazvao “epicentrom etničkog čišćenja” i “najmračnijim mjestom na svijetu”, gradom u kojem su Bošnjaci živjeli “sa istim onim strahom u stomaku sa kojim su živjeli Jevreji u Njemačkoj prije pedeset godina”. Bio je to rezultat praktične primjene čuvene Odluke o strateškim ciljevima srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, usvojene na banjalučkom zasjedanju Skupštine srpskog naroda 12. maja 1992. Ovaj dokument je lično predložio Radovan Karadžić.

Kao prvi cilj pomenute odluke navedeno je “državno razgraničenje od druge dvije nacionalne zajednice”. Danas zvuči paradoksalno, ali jedini od prisutnih koji je na to reagovao bio je general Mladić, koji je rekao: “Ljudi, to bi bio genocid”. Ali, umjesto da se kao profesionalni vojnik suprotstavi tom zločinačkom cilju, Mladić je krenuo u njegovo nemilosrdno provođenje, koje će tri godine kasnije biti okončano genocidom nad Bošnjacima u Srebrenici. Smiješno je, dakle, i pomisliti da Dodiku nije bio poznat taj zločinački Karadžićev nalog, po kojem su u masovnim likvidacijama pobijene desetine hiljada nesrpskih muškaraca, žena i djece, silovano na hiljade žena, po kojem su spaljena bezbrojna sela, a više od pola miliona ljudi zauvijek završilo daleko od Bosne i Hercegovine. Milorad Dodik može da priča šta hoće i laže koliko hoće, ali mora biti svjestan da se time poistovjećuje sa zlikovcima koji i nakon rata, provodeći život iza rešetaka, žive u svom suludom svijetu, kakav je svijet Radovana Karadžića. Jedan televizijski izvještač iz Haaga javio je da se, dok je Dodik napuštao sudnicu, oglasio alarm da je u zgradi Suda izbio požar, pa je cjelokupno osoblje moralo napustiti zgradu. Hoćeš-nećeš, bilo je u tome neke simbolike.

Poznati beogradski advokat Fila Filota izjavio je da će Dodikovo svjedočenje pred Haškim tribunalom, dugoročno gledano, “imati veliku težinu”. Možda, ali samo kao psihijatrijski primjer falsifikata jednog rata. Nikakvog pravnog značaja ovo svjedočenje ne može imati. Ima u Tribunalu svakakvih sudija i svakakvih tužilaca, ali teško da ijedan od njih može povjerovati u istinitost onoga što je Dodik govorio.

Oslobođenje