POLITIKA BUMERANGA

Izdvajamo

• Eto: katolička crkva stoljećima je terorizirala ondašnji civilizirani svijet inkvizicijom što je sprječavala napredak na bilo kojem području, ako bi on doveo u pitanje crkvene dogme. I stoljećima se o tome šutilo. Kada se napokon počelo govoriti, kada je i Crkva bila prisiljena priznati svoj – blago rečeno – grijeh – višestoljetni teror vratio joj se kao bumerang. Jednako kao i u slučaju desetljećima prešućivane pedofilije, očito nerijetke među svećenstvom. Šutilo se i šutilo, da bi se napokon progovorilo, jer se progovoriti moralo. Pa je u Evropi (zanemarimo li one koji se deklariraju vjernicima, mada to nisu) broj pripadnika Katoličke crkve u stalnom opadanju. I kaže li sada netko da je to zbog crkvenog poreza, jedini odgovor može biti: pa kakva je to vjera koje će se netko odreći zbog poreza, odnosno je li takav ikada bio vjernik?

Povezani članci

• Boris Dežulović: Ne zna ljevica što bi radila bez desnice
• INTERVJU Sonja Biserko: Srbija je digla ruke od Kosova i okrenula se Crnoj Gori
• Predsjedničke laži
• TAKK NORGE
• Pogledaj dom svoj, anđele
• Često se u Norveškoj osjećam Bosancem, a u Bosni Norvežaninom

Definitivno više ne živimo u svijetu čvrstih načela (ma koliko da su se ona uvijek kršila), ne živimo u svijetu u kojemu i danas vrijedi ono što ste rekli jučer, ne živimo u svijetu koji barem pokušava uvesti red, uz poštovanje ključnih neotuđivih prava kako naroda, tako i pojedinaca. Živimo u svijetu kojim caruju isključivo interesi, svedeni na vladanje drugima, na beskrupulozno stjecanje profita, na iskorištavanje drugih (odakle i zašto sve veći plimni val izbjeglica iz Afrike i Azije koji zapljuskuje Evropu?), na širenje zona utjecaja i svođenje nekada suverenih država na status vazala – poslušnika. Takav je današnji svijet. Bumerang još leti, ali vratit će se. Koga će pogoditi? I s kakvim učinkom?

Piše: Tomislav Jakić, Novosti

Turska provodi snažne udare zrakoplovstvom protiv pripadnika tzv. Islamske države na području Sirije. Turska udara i na Kurde u Siriji, one iste Kurde koji su bili među najžešćim protivnicima krvožednih propovjednika te iste Islamske države u toj istoj Siriji. Turska traži da se na području Sirije (suverene, međunarodno priznate države) stvori zona koja će biti „oslobođena od Islamske države“. Treba biti zaista glup, pa ne shvatiti kako Turska i dalje igra na kartu rušenja Assadovog režima uz pomoć islamskih fanatika protiv kojih se – i opet u toj istoj Siriji – energično bori, tukući istodobno i Kurde, njihove dokazane neprijatelje (ali Assadove saveznike). Je li zbrka dovoljna, je li dovoljno uvjerljiva? Vjerujemo da jest, makar to zapravo i nije nikakva zbrka, nego naprosto nešto, što bismo s mnogo razloga mogli nazvati politikom bumeranga.

 Znate – naravno: bumerang je ono oružje čudnoga oblika što ga koriste australijski domoroci, a koje ima svojstvo da se nakon što pogodi željeni cilj vraća u ruke onoga tko ga je bacio (ili pogađa i njega). E pa, upravo je politika bumeranga ono što kararkterizira međunarodne odnose nakon Drugoga svjetskog rata, mada je možemo na nizu primjera dokazati i u povijesti. Eto: katolička crkva stoljećima je terorizirala ondašnji civilizirani svijet inkvizicijom što je sprječavala napredak na bilo kojem području, ako bi on doveo u pitanje crkvene dogme. I stoljećima se o tome šutilo. Kada se napokon počelo govoriti, kada je i Crkva bila prisiljena priznati svoj – blago rečeno – grijeh – višestoljetni teror vratio joj se kao bumerang. Jednako kao i u slučaju desetljećima prešućivane pedofilije, očito nerijetke među svećenstvom. Šutilo se i šutilo, da bi se napokon progovorilo, jer se progovoriti moralo. Pa je u Evropi (zanemarimo li one koji se deklariraju vjernicima, mada to nisu) broj pripadnika Katoličke crkve u stalnom opadanju. I kaže li sada netko da je to zbog crkvenog poreza, jedini odgovor može biti: pa kakva je to vjera koje će se netko odreći zbog poreza, odnosno je li takav ikada bio vjernik?

Evo dalje: Turska je destljećima sprječavala da se o evidentnom genocidu nad Armencima na kraju Prvog svjetskog rata govori kao o tome što je zaista bio – kao o genocidu. Dugo je trajalo, ali istina je napokon i u globalnim okvirima izašla na svjetlo dana, genocid nad Armencima posebnim se rezolucijama priznaje u nizu zemalja; bumerang se vratio.

Pa još: bivša Jugoslavija trudila se sakriti istinu o likvidacijama mnogih od zarobljenih nakon završetka borbi nakon službenog kraja Drugoga svjetskog rata. Bez učinka. Priča se održala, da bi nakon raspada federacije poprimila monstruozne razmjere i postala jednim od najsnažnijih oružja povijesnih revizionista. I ovdje bumerang se vratio.

I, napokon, da ne bismo ostali u povijesti – suvremenost.

„Irački bumerang“ već spada u antologiju, ali ga ne valja zaboraviti. Vojnom intervencijom srušen je jedan režim (diktatorski, svakako), razbijena je čitava struktura jedne države koja je pretvorena u ishodište i poprište terorizma do tada nepoznatih razmjera. Ono što je, uz navođenje izmišljenih razloga, počelo kao borba protiv diktature, a za demokraciju, pretvorilo se u rasadnik terorizma u kojemu je posijano i sjeme onoga što danas poznamo pod imenom Islamska država. Ako to nije bumerang, onda što je?

Idemo dalje: Sjedinjene Države i saveznici, bili su „motorna snaga“ iza niza tzv. revolucija kojima su srušeni dotadanji režimi u Tunisu, Libiji, Egiptu i pokušano rušenje režima u Siriji. Tunis je ozbiljno destabiliziran, mada se uspio otrgnuti iz ruku islamskih fundamentalista (barem za sada). Libija je u rasulu, rastrgana međuplemenskim borbama i okršajima naoružanih milicija, država praktično ne postoji, a zapadni državnici tek sada počinju govoriti ono na što su rijetki političari (drugi predsjednik Republike Hrvatske, na primjer) i jednako tako rijetki analitičari upozoravali još u vrijeme kada se potencijalna američka predsjednica Hillary Clinton pred kamerama tako iskreno obradovala vijesti o svirepom ubojstvu pukovnika Gadafija. Egipat je, nakon „arapskog proljeća“, pod plaštem demokracije dobio predsjednika koji je tu veliku i moćnu zemlju poveo u jasnom smjeru islamskog fundamentalizma, da bi ga vojska srušila i – također pod plaštem demokracije – uspostavila svoj režim koji se, međutim, iz dana u dan suočava s terorizmom i rastućim utjecajem tzv. Islamske države. Zapad je želio promjenu režima u nizu zemalja, kako bi na vlast doveo svoje poslušnike, ali trajnu nestabilnost jednog neuralgičnog i energentima bogatog područja vjerojatno ipak nije želio. Pa nije pretjerano reći da se i tu bumerang vratio.

A hoće li se vratiti bumerang koji je bačen pomaganjem raznih radikala i vjerskih fanatika koji se ubrzo u pravilu okreću protiv onih koji su ih stvorili (Islamska država najbolji je primjer), na to još čekamo. Osim ako Zapadu nije u interesu stalno držati globalni terorizam „na tihoj vatri“, kako bi mu borba protiv njega poslužila za ostvarivanje nekih sasvim drugačijih, ali također globalnih ciljeva. No, bumerang ne može vječno ostati u zraku. On se vraća.

Nakon referenduma na Krimu (ma što se o tome mislilo) i pripojenja Krima Rusiji, Zapad koji agresivno nastoji privući Ukrajinu u svoje krilo i približiti se još korak bliže ruskim granicama, posegnuo je za sankcijama protiv Rusije. Sa zadrškom, ali ipak, Rusija je odgovorila protusankcijama. Zapad nije postigao ono što je želio – nije niti bacio na koljena, niti izolirao Rusiju (osim u očima aktualne hrvatske Predsjednice i mainstrem hrvatskih medija), dapače pomogao je stvaranju potencijalno opasne i vrlo moćne osovine Moskva – Peking, pomogao je jačanju i međusobnom povezivanju „dolazećih sila“ (BRICS: Brazil. Rusija, Indija, Kina, Južna Afrika), doveo u pitanje dolar kao univerzalno platežno sredstvo i ugrozio vlastita gospodarstva koja sve više i sve bolnije osjećaju posljedice prekida poslova s Rusijom. I ovdje bumerang se vratio.

I na kraju primjer iz „vlastitog dvorišta“, primjer – doduše – gdje će tek trebati sačekati da se bumerang vrati. Svojedobno Hrvatska je, usprotivivši se Evropskoj uniji, pokušala spriječiti nešto, što do tada nijedna zemlja nije učinila – izručenje svojeg šefa obavještajne službe drugoj državi. Vlast se sučila i s pritiskom EU, ali i s bjesomučnim napadima oporbe (kojoj je taj isti šef obavještajne službe, dok je bila na vlasti, vjerno služio, baš kao i prethodnoj tzv. komunističkoj vlasti). Pa je popustila, pokleknula i izručila traženog obavještajca s kojim njemačke tajne službe očito imaju neriješene račune iz prošlosti. Tu se bumerang već vratio.

No, upravo nedavno, Hrvatska je ponovo ustala protiv Unije, odnosno protiv formule kojoj je ta ista Unija kumovala, prethodno zatvarajući punu godinu dana oči pred slovenskim blokiranjem hrvatskog ulaska u EU, a navodno u iskrenoj želji da pridonese razrješenju hrvatsko- slovenskog spora oko granice na moru. Nakon što su izbile u javnost pojedinosti o slovenskim nedopuštenim makinacijama, kako bi se ishodio rezultat arbitraže koji bi bio po volji Ljubljani (a nije daleko od pameti da su i u tome bile „američke ruke“, jer trebalo je kazniti Sloveniju što se usudila ugostiti ruskog premijera Medvedeva), Hrvatska je objavila da izlazi iz arbitraže koja je nepopravljivo kontaminirana, što zaista i jest. Oni isti koji su u priči o izručenju obavještajca, navodnog nalogodavca ubojstva, na sav glas tražili da se posluša ono što Unija traži, sada još glasnije viču kako se nikakvim pritiscima ne smije popustiti. Hoće li se i tu bumerang vratiti, ostaje da se vidi.

Ukratko: definitivno više ne živimo u svijetu čvrstih načela (ma koliko da su se ona uvijek kršila), ne živimo u svijetu u kojemu i danas vrijedi ono što ste rekli jučer, ne živimo u svijetu koji barem pokušava uvesti red, uz poštovanje ključnih neotuđivih prava kako naroda, tako i pojedinaca. Živimo u svijetu kojim caruju isključivo interesi, svedeni na vladanje drugima, na beskrupulozno stjecanje profita, na iskorištavanje drugih (odakle i zašto sve veći plimni val izbjeglica iz Afrike i Azije koji zapljuskuje Evropu?), na širenje zona utjecaja i svođenje nekada suverenih država na status vazala – poslušnika. Takav je današnji svijet. Bumerang još leti, ali vratit će se. Koga će pogoditi? I s kakvim učinkom?